JAVNO DOBRO I PRIVATNO ZLO
Dok u svijetu kao odgovor na glad i siromaštvo u gradovima niču javni vrtovi, hrvatska Vlada odgovor vidi u mastodontskim projektima.
{jathumbnail off}To znači težnju prema sve totalitarnijim oblicima vladavine, budući da su svakodnevne zamisli i želje velikih investitora nespojive s problemima mladih, siromašnih i nezaposlenih.
Još nekoliko dana prije Nove godine, između topovskih udara kojima se slavi rođenje maloga Boga i prepucavanja između Crkve i države, o tome tko ima ekskluzivno pravo na jednosmjerno ulijevanje podataka i straha u dječje umove, pojavila se informacija o novom zakonu koji ubrzo ide u proceduru. Ministar gospodstva Ivan Vrdoljak je tiho rekao da je nacrt Zakona o strateškim investicijskim ulaganjima spreman, a 15. siječnja na stranicama Vlade pojavila se i službena informacija da je otvoreno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću glede navedenog Zakona. Njegov cilj je, kako kažu, “skratiti i znatno ubrzati procese ishođenja ukupne dokumentacije neophodne za ostvarenje projekta, definiraju se procedure i načini ostvarenja investicijskih projekata od strateške važnosti za RH, definira se i priprema projekta, izvedba projekta (uklanjanje eventualnih prepreka) te stavljanje investicije u funkciju i post-investicijsko razdoblje”.
Ovaj pitomi sažetak zvuči kao ono što nam je samo još trebalo: ubrzati sporu administraciju i pokrenuti investicijski ciklus koji donosi radna mjesta i pokreće gospodarstvo. Ali sve su to odreda dobro poznate kapitalističke krilatice koje su uvijek najava novog vala otimanja zajedničkih dobara, daljnjeg osiromašenja lokalnog stanovništva, porasta cijena, nasilja, represije, samoubojstava, uništenja životnog okoliša itd. Ovaj Zakon donosi sve to, i to na posebno podmukao način, u jeku rasprava o vjerskim i nacionalističkim (dvojezičnost u Vukovaru) pitanjima, koja su uvijek bila odličan Zakon o strateškim investicijama otkriva osnovni fetiš Vlade prema velikim investicijama iznad 150 milijuna kuna, čime se i službeno ona deklarira kao servis krupnog kapitala dajući mu apsolutni prioritet, ako ga do sada slučajno nije imaoparavan za prikrivanje većih privatizacijskih operacija, čime je i ovaj put “pojeden” velik dio vremena namijenjen javnoj raspravi i organizaciji otpora.
Članak 18. nacrta ovoga Zakona kaže da “nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, potrebnim za provedbu strateškog projekta raspolaže Vlada Republike Hrvatske u skladu s lokacijskom dozvolom, odnosno odgovarajućim prostornim planom, te ih u svrhu provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom otuđiti i/ili na njima osnivati stvarna prava o čemu Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku.” To bi značilo da vlada može u slučaju “strateškog projekta” svim javnim dobrima oduzeti taj status i izravnom pogodbom ih prodati ili dati u koncesiju što u nastavku istog članka ovoga zakona i eksplicitno piše. “Šuma, odnosno šumsko zemljište za koje je sklopljen ugovor o otuđenju ili osnivanju pravu građenja iz stavka 1. ovoga članka prestaje biti dio šumsko gospodarske osnove područja Republike Hrvatske danom sklapanja tog ugovora… Status javne ceste i status javnog vodnog dobra prestaje sklapanjem ugovora o otuđenju ili osnivanju stvarnog prava iz stavka 1. ovoga članka, ako je to ugovoreno tim ugovorom.”
Nehotična korupcija
Ne samo da će sva zajednička dobra ovim Zakonom biti stavljena na raspolaganje kapitalu i njegovom poimanju svijeta, nego će se sve to raditi po najhitnijem mogućem postupku. Tako će sva mišljenja potrebna za izdavanje dozvola za navedene projekte morati biti izdana u roku od deset dana. A “najbolji” dio je to, da u slučaju da se to ne dogodi, stupa na snagu šutnja administracije što znači da se navedeno tijelo prešutno slaže sa “svim aspektima strateškog projekta”. Ovim stavkom se tako na još jednom mjestu otvara mogućnost beskonačnim nehotičnim malverzacijama. Dovoljno da neko nadležno tijelo bude pogođeno malo jačom prehladom, novčanim poticajem ili bocnuto puščanom cijevi investitora zabrinutog za svoje milijune, pa da nehotice ne stigne unutar tih desetak dana dati svoje mišljenje, i sve ide dalje, bez obzira o kakvom projektu se radi. Glavno da je strateški. Ali prije svega, ovaj Zakon otkriva osnovni fetiš Vlade prema velikim investicijama iznad 150 milijuna kuna, čime se i službeno ona deklarira kao servis krupnog kapitala dajući mu apsolutni prioritet, ako ga do sada slučajno nije imao.
Kojim putem iz bijede
Važno je u ovom Zakonu prepoznati suvremene kapitalističke prakse, način na koji se one provode i smjer u koji vode. Sama riječ strategija dolazi iz grčkog i odnosi se na umijeće vođenja vojske. Upravo je to ideja svake elitističke organizacije koja smatra da isključivo putem zakona i represivnih mjera može ustrojiti društvo, pa čak mu i omogućiti određeno blagostanje, a da pritom njezina visoka pozicija ostane netaknuta. Sama ideja da bi neki novi zakon mogao popraviti ono što je sustavno uništavano pod okriljem liberalne demokracije je bizarna i otkriva duboko neshvaćanje porijekla krize. I tako dok s jedne strane diljem svijeta niču pokreti koji pokušavaju oživiti kulturu neposredne komunikacije, zajedničkog učenja, organiziranja i odlučivanja, vlade teže daljnjoj Sama ideja da bi neki novi zakon mogao popraviti ono što je sustavno uništavano pod okriljem liberalne demokracije je bizarna i otkriva duboko neshvaćanje porijekla krizecentralizaciji i tehnokratizaciji života što bi značilo formiranje novih stručnih timova i ubrzavanje procesa podvrgavanja teritorija tržištu.
Chiapas, regija u Meksiku koja proizvodi 54 posto meksičke hidroenergije, 47 posto prirodnog plina i 21 posto nafte, ujedno je i regija s 76,5 posto pothranjenog autohtonog stanovništva.
Cilja se i na velike projekte u energetici s naivnom idejom da veća količina raspoložive energije donosi veće blagostanje. Ivan Illich na jednostavan način objašnjava da je to nemoguće: “Čak kada bi energija koja ne zagađuje bila moguća, i kad bi bila obilato dostupna, velika potrošnja energije i dalje bi djelovala na društvo kao droga koja je fizički bezopasna, ali izaziva snažnu psihičku ovisnost. Zajednica može birati između metadona i naglog skidanja s igle – između toga da održava svoju ovisnost o vanjskoj energiji ili da je se otarasi u bolnim grčevima – no ni u jednoj zajednici njezini članovi ne mogu biti zakačeni na sve veći broj energetskih robova i istodobno biti autonomno aktivni.”
Neki od, resursima najbogatijih predjela svijeta, već su odavno zahvaćeni kapitalnim ulaganjima i “investicijskim prokletstvom”. Dolazak velikih investitora u zemlje poput Nigerije (Shell), Ekvadora (Chevron), Papue (Rio Tinto) i Perua (Barrick) je doveo do eskalacije razvlaštenja, siromaštva, nasilja i prisiljavanja na prepuštanje sve većeg dijela suvereniteta kapitalu. Chiapas, regija u Meksiku koja proizvodi 54 posto meksičke hidroenergije, 47 posto prirodnog plina i 21 posto nafte, ujedno je i regija s 76,5 posto pothranjenog autohtonog stanovništva, a 14 500 godišnje ih iz navedenih razloga umire. To je dovelo do jednog od najpoznatijih pokreta u suvremenom svijetu poznatijeg kao Zapatistički. U Indiji je nakon dolaska velikih poljoprivrednih korporacija, poglavito Monsanta, u posljednjih 15 godina preko 200 000 farmera počinilo samoubojstvo. Ali to ne vrijedi samo za Treći svijet. Nekrokapitalističke prakse i u zemljama centra kroz kapitalne procese privatizacije sustavno rade na širenju siromaštva, nasilja i paranoje.
Rasizam kao temelj kapitalizma
Ovaj Zakon, kao i prevladavajuća investicijska retorika, u suštini su rasistički zbog njihove jasne podjele društva na privilegiranu skupinu poduzetnih, racionalnih, discipliniranih, neovisnih, samo-kontroliranih ljudi i, s druge strane, na nešto emocionalnije, ovisnije, sklonije pretjerivanju, primitivnije pojedince koji u ovako serviranoj demokraciji ostaju uvijek bez izbora. Paradoks je taj da smo u takvim odnosima, uz prisilnu vesternizaciju i kontinuirani napredak prema uvijek novim investicijama, tehnologijama i znanjima, osuđeni i na stoljećima nepromijenjene političke sustave, odnosno na predstavničku demokraciju, kamufliranu u neprobojni oklop tradicije i nacionalne države. Stoga, bilo kakva promjena političkog sustava sigurno nije na onima koji vladaju ili na onima koji namjeravaju vladati, bilo da je riječ o poduzetnicima ili filozofima, već isključivo na onima kojima se vlada. Pa ako se ti vladajući koriste rasizmom, pohlepom i visokim tehnologijama kao sredstvima dominacije, naša glavna sredstva obrane trebaju biti naše noge, naše ruke, naše oči i naše usne, odnosno tijelo neovisno o bilo kakvim investitorima.
Antej Jelenić/h-alter
