Balkanska svijest
Hasburška monarhija i Otomansko carstvo bila su dva moćna susjeda, koji su se stoljećima hvatali poput hrvača i borili za prostrana pogranična područja. To su carstva koja su ojačavala neprijateljstvom jedno drugo i hranila se žrtvama svojih rubnih naroda.
Ne postoji nikakav zemljopisni Balkanski poluotok, ali postoji balkanska svijest, stanje duha u kojem je normalno reći “dete spava k’o zaklano!” … To je Balkan!
Habsburška monarhija i Otomansko carstvo jednostavno su se urušili iznutra, izgubivši nužnu povijesnu sposobnost samoobnavljanja i oba su nestala tijekom Prvog svjetskog rata i u neposrednom poraću. Ono što je ostalo od matičnih zemlja bilo je tek nostalgično sjećanje na imperijalne dane krvi i slave.
Jugoslavija je nastala kao nakazno imperijalno izrugivanje, otužan “ples na glazbu vremena”- u nježnom disharmoničnom spoju čobanskih frula i Straussovih valcera. Kraljevina Jugoslavija bila je gangrenozna od prvog dana i smrad slatkaste truleži privukao je komunističke hijene. Josip Broz, vrhunski neškolovani neradnik, cinkaroš po vokaciji, prvi među nejednakima, bio je idealna osoba za sjedinjavanje nespojivog: istovremeno hrvatski vojnik odan Habsburgovcima i neškolovani lažljivac odan krvavoj Staljinovoj komunističkoj megalomaniji. Čovjek koji je protiv svoje volje završio u Oktobarskoj revoluciji i borio se na strani carskih jedinica, a potom se predstavljao kao boljševik.
Svojim finim spojem ljubitelja zapadnih slabosti (Mercedes, whiskey, kubanske cigare) i istočnih poroka (lažljivac, cinkaroš, primitivac, neradnik) od krvave pogranične zone između Austro-Ugarske i Turske, uredio je Jugoslaviju kao provizornu pograničnu septičku jamu između Istoka i Zapada.
Odživjevši svoju otužnu prijevaru nesvrstanog kralja lažljivaca do kraja, ostavio je, osim smrada, i čitav niz vrlo problematičnih čuvara “svijetlih tradicija” staljinističko-titoističke septičke jame. Snaga tih beznačajnika je u njihovoj desetljetnoj međusobnoj umreženosti, velikim, nelegalnim izvorima financiranja, te zastrašujućem broju komunističkih, dobrovoljnih i manje dobrovoljnih cinkaroša. Jedina svrha UDB-e i KOS-a bila je kontrola Hrvatske, jer Jugoslavija bez Hrvatske je bila jedno veliko Ništa.
Mržnja prema Hrvatskoj svih Jugoslavena (“Srbi komunističke veroispovesti”) proizlazi iz megalomanije jednog beznačajnog naroda zaboravljenog u balkanskim gudurama. Politički predstavnici tog naroda instinktivno osjećaju da je Jugoslavija bila najbolja forma Velike Srbije – jer je sve ostalo Mala ili Nikakva Srbija.
I sada “Srbi komunističke veroispovesti” okupljeni u Srpskoj Demokratskoj Partiji Zorana Milanovića, pod budnim okom tri patrijarha – Budimira Lončara, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te ocvale Vesne Pusić – nasrću na sve moguće načine na Hrvatsku, u najboljoj tradiciji Vuka Draškovića i njegovog kuma Vojislava Šešelja, te “neumrlog socijaliste” Slobodana Miloševića, dakle “institucionalno i vaninstitucionalno”.
Winston Churchill, koji je bio ozbiljan engleski kolonijalni političar, predlagao je, u jednom trenutku tijekom drugog svjetskog rata, kao rješenje za problem Jugoslavije, vrlo zanimljivu katoličku kompozitnu tvorevinu: Bavarska, Slovenija i Nezavisna Država Hrvatska – nasuprot pravoslavne Srbije. On je, posve racionalno, iako je bio vrlo blizak Karađorđevićima, želio granicu na Drini, jer to nije zemljopisna nego kulturološka granica. I, naravno, želio je oslabiti Njemačku.
Kako se to nije tako rasplelo, sada imamo novi zaplet u kojem traje izrugivanje Hrvatskog sabora, hrvatske kulture, hrvatskog jezika, hrvatske politike, hrvatske vojske, hrvatskog obrazovanja, hrvatskog sporta – jer hijene su namirisale krv. No, u politici sve je pitanje osjećaja za pravovremenost poteza, pa možda i ova bizarna i vrlo opasana situacija mahnitanja “jugoslavena svih zemalja” ipak izađe na dobro.
Neprijatelj, naime, još uvijek nije pokazao svoje pravo lice…
F. Perić/hrsvijet.net
