Goldsteini – u ime oca i sina bez Duha Svetoga…!
ZAŠTO GLOBALNO(M) JA SE NOVCU NE (PO)KLANJAM… & ZAŠTO SU POVJESNIČARI PROTIV RAZUMA… Mudra ili barem stara izreka o dobrim ljudima kaže da sve čega se dotaknu pretvaraju u – zlato!
To se nažalost nikako ne može reći za jednoga u Hrvatskoj poznatog čovjeka (ili njih više) koji je u svome (prez)imenu ima – zlato (njemački: Gold). Taj čovjek (ili više njih) ima (prez)ime Goldstein. To je vrlo poznato prezime u Europi (i Americi). Ali u hrvatskom “slučaju” riječ o fenomenu, jer (budući da je riječ o obiteljskom ‘trojstvu’ – pri čemu se, osim ubojitog dvojca: sina i oca, treća ‘osoba’ rijetko pojavljuje ili je gotovo nevidljiva) oni vrlo često nastupaju kao jedan, ali – ‘janusoidno’. No u slučaju koji je nedavno silno uzburkao njihove i još neke duhove (mediji ih nazivaju “javnošću”), glavninu javne prašine podiglo je mlađe lice – dr. Ivo, sin oca Slavka,.
{jathumbnail off}
“Oni kojima su nacizam i komunizam jednaki imaju cušpajz u glavi. To nisu jednako zločinački režimi i nisu svijetu donijeli jednaka zla!” – rekao je dakle taj nesuđeni akademik i posuđeni diplomat Ivo Goldstein. Na taj se njegov biser hrabro javno osvrnuo (jedino?!) akademik Slobodan Novak, poručujući mu da bi se morao stidjeti! A zašto & nisu li to teške riječi? Evo, svatko će lako sam zaključiti iz akademikova reagiranja koje ću prenijeti u cijelosti.
No, samo da pojasnim, prvotni su mi poticaj za ovaj post bile pakleno nerazumne reakcije tzv. “hrvatske javnosti” (to je, ponavljam, etiketa kojom se kiti nekolicina intelektualaca i kolumnista u Hrvatskoj odnosno koju im prišivaju medijski poslušnici – iznad kojih su, jednih i drugih, zajednički im obermeštri…) na intervju povjesničara dr. Stjepana Razuma. A isto tako je i navedeni “cušpajz” iz Goldsteinove glave također reakcija na Razumove izjave. Premda je sve “zakuhao” već prije (na predstavljanju, također “problematične”, knjige Tomislava Vukovića DRUGAČIJA POVIJEST, a sve je lijepo objavio Glas Koncila), prof. dr. Razum, u intervjuu Hrvatskom listu, samo se “drznuo” tj. odvažio – kao POVJESNIČAR (to je “problem”!) – “dirnuti u osinjak” (zapravo u stršljenjak!) monopolističkog (mal)tretiranja nekih povijesnih tema odnosno događaja! Sigurno je etiketiranu gospodu-drugove znanstveno-naučne monopoliste žestoko pogodio već sâm naslov SRUŠIMO VELIKOSRPSKI MIT O JASENOVCU, istaknut na naslovnici (HL, 9.8.2012.). A onda su ih dotukli istaknuti naslovi:
– Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske
– Tko god u Hrvatskoj danas podržava velikosrpski mit o Jasenovcu
– Pokušali su istraživati 1961., 1964. i 1984., ali naišli su na umorene hrvatske vojnike pa su prekinuli istraživanja
– U Drugom svjetskom ratu za Hrvatsku su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a protiv Hrvatske partizani, četnici, Talijani i drugi
– Za dom spremni, jedan je od najljepših pozdrava.
Mnogo puta sam se do sada o svemu tome očitovao (i oni koji dobro pamte znaju da nisam apriorni glorifikator ni NDH, ni ustaš(tv)a, ni Pavelića, jednako kao ni Yuge-Šuge, ni partizanštine, ni Tita… niti ikakve povijesno-naci(onali)stičke mitologije niti lažnog antifašizma… – nego sam pristaša ISTINE i podupiratelj nastojanja da se o svemu istraži povijesna istina i ‘zatvori stranica’ prošlosti, kako bi se novi hrvatski naraštaj, učeći što je bilo, okrenuo budućnosti i ljudskom i kršćanskom suživotu sa svima!) ali ovdje treba postaviti barem tri važna pitanja:
1. Otkud i (za)što radi ozbiljan znanstvenik-povjesničar u mitologiji?
2. Zašto bi jedan ozbiljan i uravnotežen Židov ‘milovao’ velikosrpstvo?
3. Zašto bi ijedan normalan čovjek, a poglavito POVJESNIČAR, bio protiv RAZUMA?
Volio bih kad bi što više ozbiljnih i normalnih ljudi pokuša ozbiljno i uravnoteženo, sine ira et studio, odgovoriti na ta pitanja (kao i na još neka nepostavljena)… A sada – budući da je ovaj post već duži nego sam planirao (a nisam ni spomenuo obilježavanja sjećanja na Velebitski ustanak u Brušanima, niti slavlje u prigodi podizanja spomen-obilježja Stjepanu Devčiću na Jadovnom, niti još jednu nepoznatu jamu… – na što sam kanio staviti najjači naglasak…!) prenosim otvoreno pismo akademika Slobodana Novaka dr. Ivi Goldsteinu, kako je objavljeno u HL-u (6.9.2012.):
NASLOV: Gospodine Goldsteinu, morali biste se stidjeti!
PODNASLOV: Od svoje časne nacionalne ili rasne pripadnosti stvorili ste movens i svrhu jedne pseudo-znanstveničke djelatnosti.
“Pročitavši (navedenu Goldsteinovu izjavu – m.op.), pitam se, kako može i kako smije jedan doktor povijesti, profesor koji, recimo tako, odgaja naraštaje hrvatske mladeži, u dvije rečenice istresti ovako blasfemičnu i upravo sramotno blesavu tvrdnju. Ali, očito, smije i može, zaštićen kordonom intelektualaca i intelektualki koji ne skrivaju svoje apatridske fige, nego djeluju odnarođeno pod maskom Europejaca i građana svijeta.
Ma, dakako, gospodine Goldsteine, dakako, nacizam i komunizam nisu jednaki, ako već zbrajate bodove. Razumio sam vas. Kudikamo je veći i teži zločin, zar ne, ubiti Židova, nego nekog tamo ruskog mužika, ili kojeg rodoljuba; patra Pericu, stotine svećenika, tisuće, milijune časnih ljudi. Ne, ne, nisu jednaki… osim upravo po zlu što su ga donijeli svijetu. Ali i to vi negirate. Treba doista imati u glavi posljednji fiziološki ostatak već probavljenog cušpajza, pa govoriti (u ime znanosti!) o ne-jednakim zločinačkim režimima, koji nisu svijetu donijeli jednaka zla!
Pa dakako da i nisu jednaki režimi i njihove metode! Jer komunizam je imao specifični protokol i originalnu praksu, a i neusporedivo veći broj žrtava. Nacizam je nastupao bestidno, razbojnički, javno, s isukanim krvavim noževima, zločinački, kao Sparafučil, prijetio i spektakularno ubijao, vješajući na kandelabre, plakatirajući i izvikujući svoje egzekucije. A komunizam je humanističkim floskulama, hipokritskim parolašenjem i dernečkom samohvalom, licemjernim proklamacijama dovodio u bludnju premnoge časne i dobronamjerne ljude, idealiste, humaniste… pa onda skrivao svoja stratišta i grobove svojih žrtava, tragove svojih nedjela, u ime ideala, a zapravo interesa partije, uništavao egzistencije, žderao svoju djecu i naivne privrženike, genocidno likvidirao cijele narodne zajednice, masakrirao u ratu, dapače, u poraću, u miru… tisuće i tisuće nedužnih.
Vi, koji ste od svoje časne nacionalne ili rasne, kako hoćete, pripadnosti stvorili movens i svrhu jedne pseudoznanstveničke djelatnosti, morali biste se stidjeti pred jazovkama i pred Barbarinim rovom, pred križnim putevima, pred kazamatima, logorima, pred GULAG-ima i pred onim časnim sestrama kojima su španjolski komunisti zakucavali petnaest-centimetarske čavle u tjeme. Ako već ne na crti osobne etike, a onda barem na poticaj onog proklamiranog znanstveničkog morala. Jer inače ostaju deplasirane one kratice pred vašim imenom, a pogotovu vaše jalove i pretenciozne ambicije da se nazivate hrvatskim akademikom.”
Tako doslovce stoji u reagiranju akademika Slobodana Novaka na izjavu Ive Goldsteina. Nakon toga, sjećajući se maštovitog Joje Ricova, moglo bi se samo reći kako na jednoj strani stoji ponosan akademik, a na drugoj kakademični jadkademik! No bolje je ne služiti se takvim leksičkim igrarijama, jer bi to moglo biti protumačeno možda čak kao rasistički čušpajz! Umjesto mučenja (sebe i čitatelja) pokušajima uvjerljive argumentacije u prilog stavovima i dr. Razuma i akademika Novaka, podsjetit ću tek na dvije briljantne i važne knjige koji mogu rasvijetliti mnoga “mračna mjesta” u kontekstu ove teme. To je u prvom redu knjiga “KOMUNIZAM I NACIZAM – 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.)” (Zagreb, 2005.), čiji je autor Alain de Benoist. A druga knjiga je “INDUSTRIJA HOLOKAUSTA – Razmišljanja o izrabljivanju židovske patnje” (Zagreb, 2006.), autora Normana G. Finkelsteina (on je dijete Židova koji su preživjeli Varšavski geto i koncentracijske logore; među ostalim je napisao: “Stalo mi je do uspomene na progon moje obitelji. Trenutna kampanja industrije holokausta da se iznudi novac od Europe u ime žrtava holokausta koje žive u oskudici obeščastila je njihovo mučeništvo spustivši ga na razinu kasina u Monte Carlu”). Sapienti sat!
A spomenuta nova jama, zapravo skupna (masovna) grobnica, koju sam prije spomenuo, “nova” je samo po tome što se o njoj prije nije znalo, točnije – šutjelo se “gromko” sve do naših dana! Ona se nalazi u selu Krš, desno od kosinjskoga mosta, poznatog kao remek djelo hrvatske mostogradnje, na nadmorskoj visini 534 m n/m, desetak minuta hoda uz brdo iznad župnog stana pravoslavnog popa. O tome je Ivan Vukić (iz Gospića) objavio prilog u časopisu POLITIČKI ZATVORENIK (br. 240, ožujak 2012.). Na tu skupnu grobnicu ukazali su mu jedan bogoslov i jedan župnik, nakon čega su je obišli 7. siječnja ove godine. Već sutradan, 8. siječnja 2012., Vukić je kao predsjednik HDPZ-a Podružnice Gospić usmeno podnio prijavu Policijskoj upravi ličko-senjskoj, Hrvatskog sokola 2, 53000 Gospić, protiv nepoznatog počinitelja bestijalnoga ratnog zločina. Zamolio je također neka se žurno djeluje, jer su svjedoci izrazili bojazan da će dokazi biti uništeni. Predmnijevaju da vjerojatno još ima živih svjedoka, a možda i izvršitelja toga strašnog zločina. Obećano mu je da će policija žurno i profesionalno odraditi svoj posao ter o tome izvijestiti mjerodavne institucije i hrvatsku javnost. No, piše Vukić, kako nije bio obaviješten je li išta u tom smislu obavljeno, mjesec dana poslije toga (8. veljače 2012.) u pisanom je obliku podnio kaznenu prijavu Županijskomu državnom odvjetništvu u Karlovcu, Trg hrvatskih branitelja 1, 47000 Karlovac.
“Zločin je strašan, a još su strahotniji strah i nepovjerenje ljudi prema institucijama hrvatske države! Ljudi u strahu, gotovo šaptom, kao da se boje, sluša li netko sa strane, svjedoče o tom i drugim zločinima Titovih partizana. Ne vjeruju policiji, ni sudbenoj vlasti, ni hrvatskoj vladi! Kakva je to država, u kojoj puk strahuje i ne vjeruje državnim institucijama?” pita (se) gosp. Vukić ter nastavlja: “Umjesto da policija istraži svaki prijavljen ili u medijima objavljen pojedinačni ili mnoštveni (masovni) zločin i grobište, a sud svojom presudom umiri puk i zaustavi širenje straha i mržnje, tromošću i ignoriranjem prijava stvaraju se uvjeti da se predaja o nasiljima i zločinstvima prenosi usmeno s naraštaja na naraštaj. Tako se prenose strahovi i mržnja, koja buja i prijeti da u nekom trenutku eksplodira nekontroliranim buntom i nezaustavljivim valjanjem ulicama.”
U želji i opravdanoj nadi (naivnoj, tj. tipično hrvatskoj!) da će taj zločin imati sudski epilog, Vukić je istoga dana pismom istog sadržaja o kaznenoj prijavi obavijestio predsjednika Republike Hrvatske dr. Ivu Josipovića, predsjednika Hrvatskog sabora Borisa Šprema i predsjednika “Ove vlade” Zorana Milanovića. Zamolio ih je da se zauzmu da njihovi službenici provjere i izvijeste ih jesu li redarstvene vlasti i državno odvjetništvo profesionalno obavili svoju zadaću. Jer nužno je reći istinu, sudskim presudama pravno okončati slučajeve, zaustaviti širenje mržnje i sve prepustiti povijesnoj znanosti (to svi već znademo).
Također, piše Vukić, “krajnje je neljudski i ispod svake civilizacijske razine dopuštati da kosturi – kojih god ljudi – ostaju nepokopani. U takvu stanju i kosinjske ljudske kosti samo podjaruju zapretanu, ali neugašenu mržnju. Kosti se moraju prenijeti na groblje i pokopati (najbolje u “Svehrvatski grob” na Udbini, po prijedlogu našega biskupa Mile Bogovića – m.op.), a mjerodavne službe imaju obaviti svoju zadaću! Zar to ne bi bio dio civilizacijskih stečevina na koje se tako rado i olako pozivamo?! Zar svaka žrtva nema pravo na ime i grob?! Pripomenuo sam kako očekujemo da će mjerodavne službe odraditi svoju zadaću. Tada ne ćemo morati obavješćivati hrvatsku javnost o kosinjskim zločinima i time rasplamsavati ionako užarene javne prijepore i protimbe. Naravno, očekujemo i njihov odgovor, a ne ignoriranje šutnjom, nažalost uobičajenom.”
Uz kaznenu prijavu gosp. Vukić je priložio i CD, na kojem su jezive fotografije što svjedoče o bestijalnim zločinima Titovih “antifašista”, predvođenih komunističkom partijom. Neke od tih fotografija objavljujem ovdje na blogu (s nadom da neće povraćati mnogo čitatelja!) ter napominjem da postoji i video-zapis kamerom (od istog sam snimatelja sve dobio). Vukić ističe da “na lubanjama pobijenih nema prostrijelnih tragova, što upućuje na to da su žrtve zaklane i bačene u špilju-jamu ili žive u njoj zazidane. Na ulaz u špilju, naime, navaljeno je nakon izvršenog zločina veliko kamenje, koje se u međuvremenu obrušilo, pa se doima da je špilja jama. Odronjavanjem kamenja otkriven je ulaz u špilju-jamu i taj jeziv zločin. Nijedan kostur nije cjelovit, a kako je u špilji nađen izmet velikih šumskih zvijeri, najvjerojatnije je da su se one hranile pobijenim žrtvama, pa su kosti razbacane. Radi se o krškom terenu pa vjerojatno postoji i drugi ulaz.”
Jasno, štošta u doslovnom i prenesenom značenju ima više ulaza i izlaza. Ipak, neki znanstvenici, “naučnici”, povjesničari & comp. nikako da nađu pristup ISTINI & RAZUMU. Šteta, jer i narodu i njima to bi bilo korisno. To se možda ne odnosi na neke koji ljube “titovke” a pljuju “Jazovke”, ili razne “Jasenovce” prodaju za “ovce” i novce… A ta se rabota meni gadi, baš kao i gosp. Finkelsteinu i mnogim drugima…! Za sve, a poglavito za one koji se “bave” (povijesnom) istinom, valja moliti darove Duha Svetoga!
Neka se Bog smiluje svima – i živima nama, i onima u jamama!
Don Anđelko Kaćunko/VLM
