Suživot kao hrvatski izvozni brand
Vukovarska ćirilična patnja nagnala je hrvatskoga premijera Zorana Milanovića da nakon pune godine političkoga glavinjanja napokon rekne jednu pametnu: u Hrvatskoj će se provoditi Ustav i zakoni.
{jathumbnail off}Doduše samo po danu, kako ga je dopunio ministar Arsen Bauk, ali to ništa ne umanjuje ozbiljnost Vladine nakane da Hrvatsku učini sretnom i zakonitom zemljom.
Šteta što su u mnogim našim zakonima još uvijek duboki tragovi društvenih, spolnih i rodnih nepravda, progona životinja i biljaka pa mnogi ljudi pate od duševnih boli. To se mora ispraviti, kao i boli naših predsjednika uzrokovane preranim odlaskom s vlasti. Svatko treba dobiti što mu pripada: Vukovarci manjinsko pismo, australski dvostruki ratni pobjednik doživotnu krezovsku apanažu, a banjolučki pijanist prihode od svakovrsnih svirki na javnim površinama — od hotela s pet zvjezdica do neidentificiranih samostojećih objekata (NSO) na Žutu.
Ni radnici ne će ostati zakinuti: zakonski im je zajamčena isplata minimalnih plaća uz uvjet da ih utjeruju sami, što će im uskoro biti i jedini posao.
Zbog gore navedenih pravednosti naši su političari i zakonodavci zavrijedili da ih se s posebnim marom tretira i stimulira. Ako su u revnosti kadgod malo i pretjerali, ne treba im zamjeriti. Hrvatska je slaba na manjine pa je i referendumskoj u Ustavu dano odlučivati namjesto većine. Ne može se u tom ne vidjeti i veličina povijesnoga odricanja većine za dobrobit manjine. Mali su narodi uvijek bili rasadište velikih ideja.
Kako to Vukovarci ne razumiju? Zar će dopustiti da propadnu gradonačelnikovi teškom mukom izboreni međunarodni ćirilični ugovori za procvat gospodarstva i svega ostaloga u Vukovaru? Ne će nas valjda osramotiti pred Europom baš sada kad se otrgnuta Hrvatska bezuvjetno vraća povijesnoj pramatici, koja se hrvatskomu premijeru ukazuje najboljom od svih u povijesti čovječanstva.
To što njezini nezaposleni građani u rješavaju egzistencijalnih briga između naviještene sreće, blagostanja i zakonske zaštićenosti te smrti radije biraju smrt i skaču s balkona pred ovršiteljima, ne treba zbunjivati one zaustavljene pred vratima blagostanja.
Suživot kao izvozna roba
Svi dakle koji su u Europi izgubili nadu i vladu, neka dođu u Hrvatsku. Sprženu i ispražnjenu. Ničega nema, ali se živi pošteno. I
|
Manjina U manje od stotinu godina jedan je srednjoeuropski gradić izgubio 40% njemačkoga i hrvatskoga stanovništva u planskim deportacijama i pokoljima pa se u spomen na tu veliku obljetnicu danas od tužnih ostatka preostaloga većinskoga naroda traži da provodi zakone ratoborne manjine, koja dolazi iz susjedne države jedanput mjesečno po mirovine i socijalne naknade. |
kad se nudi i obećava, ništa se ne nudi niti obećava. Osim suživota. To je najnovija hrvatska izvozna roba. Kupujte suživotno! U Istri i Dalmaciji ricinusovo ulje, u Vukovaru salatu. Hrvatski su suvereni stvorili čudo kojemu se još nije dosjetila Europa i koje će ući u sve enciklopedije ovoga svijeta dok god se bude govorilo o ljubavi i suživotu, pa makar između školjke i morskoga grebena, kad jednom ne bude ni ljudi ni bozonskih čestica.
U manje od stotinu godina jedan je srednjoeuropski gradić izgubio 40% njemačkoga i hrvatskoga stanovništva u planskim deportacijama i pokoljima pa se u spomen na tu veliku obljetnicu danas od tužnih ostatka preostaloga većinskoga naroda traži da provodi zakone ratoborne manjine, koja dolazi iz susjedne države jedanput mjesečno po mirovine i socijalne naknade, a jednom godišnje po postotak u udjelu stanovništva. Susjedna je država već u schengenskoj zoni iako još nije ozbiljno ni odlučila hoće li se pridružiti brodu sreće.
Schengen je i u Istri, samo je kretanje u suprotnom smjeru: većina ide u susjednu državu prati staračke kakice da bi preživjela i zaradila plaću, a manjina radi i dobro zarađuje u Hrvatskoj. Ne žali se. U nekim je gradovima nema ni 5%, a bez problema ostvaruje ista prava kao da je usred Napulja. Pa što!?
Nije važno koliko Talijana ima u Istri, a Srba u Vukovaru i u koje godišnje doba, važno je da ih ima i da se zakoni provode. Za talijansku manjinu utvrđeno je da je vrjednija od folksdojčerske pa se za nju sklopljeni i posebni međunarodni ugovori i izvanustavni zakoni. Talijanski je jezik nesumnjivo bolji od njemačkoga pa se njime može godinama iz Italije nesmetano prekrivati hrvatski televizijski signal duž istočne jadranske obale.
Zašto ga sada ne bi malo prekrivao i srpski s odašiljača u Novigradskom moru? Pa ne ćemo valjda dopustiti da nam stranci uzurpiraju eter kad to mogu jednako dobro domaći manjinci?
Zašto ne uvesti i slovenski?
I najposlije, zašto bi Vukovar i SAO Krajina bili jedini s manjinskim zahtjevima? Što čekaju oni sa Svete gere? Pa zar ne bi trebalo ondje vječno uvesti slovenski s naslova dosjelosti? Gospođa ministarka vanjskih poslova i europskih integracija ne stigne uza sve obveze i tiskanje knjižice o odijevanju zaposlenika svoga ministarstva (Diplomatski dress code), misliti još na jezike i pisma, Svetu geru, Unu, Prevlaku, vukovarske ade, mukanje teladi u vaporima pri obilasku neumskoga mora i postavljanje hrvatskih službenika na schengenske granice.
Što su radili oni jadnički iz HDZ-a da je baš nju sve to moralo dočekati! A nisu se baš proslavili ni račanovci! Ako je vjerovati zakonima u Narodnim novinama (NN, 51/00, 155/02), uskoro će i gradske četvrti moći uvesti inopisnost i inojezičnost! Tko će poplaćati sve te ploče, table i obrasce?!
Ima tko će. U Europi su zadivljeni. Manjinski jezični zakon vraća preko Hrvatske Europi multipisamsko ćirilično-glagoljično-arabično blago, kojemu su hrvatski građani – Hrvati, Srbi i Muslimani – bili rekli zbogom još prije nekoliko stoljeća i izabrali latinicu u javnoj komunikaciji. Koje li ludosti i zablude!
Njemačka već hita za Hrvatskom i svojoj turskoj manjini u ime suživota nudi arabicu, a nacionalistima obećava povratak gotice. Francuska već najavljuje uvođenje čak nekoliko arapskih jezika i pisama, gradnju posebnih zrakoplova za povrat romskih izbjeglica, a Britanska Kruna uvodi u službenu uporabu irski i škotski kao druge jezike.
To je tek početak. Posebnom suživotnom uzvišenošću, upravo njezinim eteričnim stupnjem – mogu se uvjeriti Europljani, pred kojima su nam pune gaće – proglašeno je u čl. 13. Ustavnoga zakona o manjinskim pravima RH imenovanje naselja, ulica, trgova, mostova, volata, kina, kazališta i tjelovježbališta imenima prvaka i nazivima važnih povijesnih i kulturnih događaja manjinskih zajednica.
O tim preuzvišenim činima ne odlučuje više ustav, ni broj inojezičnika, ni međunarodni ugovor ni činjenica je li njih uopće ima ili nema, nego statut jedinica lokalne samouprave, držeći se kriterija „znatnijega broja” u bilo kojem vremenskom odsječku.
Kako nije navedeno kada i kojim događajem povijest počinje za koju manjinu, može se očekivati veliko bogatstvo ponude, poput: „kad je Franina narisal kosirić i batić na zidu od konobe”, „kad je Rade zaklo ustašu u Boričevcu”, “kad je ustaša zaklal Jovu u glinskoj crkvi”, „kad smo pali pod oslobođenje”, „kad je Tuđman razvalio Jugu”, „kad su „obadva pala”, „kad je proradio Goli otok”…
Obvezno sačuvati ime Mamuline vile
|
Za Hrvatskom Njemačka već hita za Hrvatskom i svojoj turskoj manjini u ime suživota nudi arabicu, a nacionalistima obećava povratak gotice. Francuska već najavljuje uvođenje čak nekoliko arapskih jezika i pisama, gradnju posebnih zrakoplova za povrat romskih izbjeglica, a Britanska Kruna uvodi u službenu uporabu irski i škotski kao druge jezike. |
Kakav je divan prostor za pregled multikulturalne povjesnice ta Hrvatska! Arena u Puli-Poli (Pulj je već hrvatska prapovijest, tko bi se njega sjetio!) mogla bi se nazvati imenima ilirskih robova koji su je zidali, a kaleta na Cresu Prilazom Rapallskoga ugovora. U Rovinju-Rovignu barem jednu ulicu valja nazvati Šetalištem šumadijskih oficira, a u Opatiji se ima obvezno sačuvati ime Mamuline vile na ćirilici uz njemački, mađarski i talijanski natpis te možebitno hrvatski, ako još bude mjesta na ploči!
Nikako se ne smije zaboraviti ni franačka kneginja Acika u Limskoj dragi pa makar njezina darovnica sto puta bila krivotvorina, kao i udio naše srpske braće u sveukupnom stanovništvu grada Vukovara u popisu 2011.
Ne treba zanovijetati Pupovcu i Stanimiroviću u iscrtavanju granica SAO Krajine nacionalnim srpskim pismom kad već nije išlo tenkovima, vebeerovima i krmačama 1991. Ćirilica će biti, kako stoji u čl. 8. Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, važan srpski prinos poštivanju pripadnika drugih nacionalnih manjina i hrvatskog naroda te razvijanju razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.
Ali bi svakako trebalo uzeti domaću ćirilicu Save Mrkalja iz Gomirja, jer kad uđu Rusi u schengenske dvore, eto s njima i ruske ćirilice koja se sad srpskom zove, pa će opet bit belaja. Jedino da je Ruse dotle doćerati da kažu da su Srbi pa nek onda pišu šta oće i kako oće.
Ako to braća naša zakona istočnoga uspiju, jamčim da će Milanović, Josipović i Bauk sami držati crtala. I po danu i po noći. Vesnica bi im u najnovijem tamnom autletu mogla pomagati i polako bordižavati prema Aleji vukovarskih silovatelja. Kad sve bude gotovo, neka usred Vukovara o Božiću podignu spomenik Vuku. Bilo kojemu, onomu sa štulom ili onomu bez pameti, ali obvezno s pečenom prasećom glavom u podnožju i ćiriličnim pozdravima iz New Yorka.
Namjesto golubice, to će biti razglednica novoga Vukovara i nove Hrvatske. Na njezinoj poleđini trebat će 2021. u legendi ostaviti mjesta i za kinesko pismo i jezik, koji, zajedno s kišobranima za jednokratnu uporabu, nezaustavljivo nadiru sa zagrebačke Kajzerice.
Nataša Bašić/HKV
