Na pitanje da pojasni svoje stavove i što zapravo zagovara: Da nema seksualne edukacije ili neki drugi program i što joj se u hrvatskom kurikulumu ne sviđa i što je sporno, Reisman je rekla da je najveći problem to što je on obavezan.

{jathumbnail off}Obveznost je problematična. Mi u SAD-u ne propisujemo ništa i to dajemo na odlučivanje ljudima’.

Sučeljavanje komunikologinje i profesorice dr. Judith Kinsey i profesora dr. Aleksandra Štulhofera na temu ‘Zdravstveni odgoj u školama, dva pogleda’ održano je u hotelu Westin pred dvadesetak odabranih ljudi koji su u drugom dijelu mogli postavljati pitanja. Organizatori su ovoga puta učinili sve što treba kako bi se izbjegli incidenti i rasprava je, pod vodstvom moderatorice profesorice socijalne psihologije Dinke Ćorkalo, protekla mirno i s uvažavanjem kako sugovornika, tako i pojedinaca koji su postavljali pitanja. Reisman je pokušala dokazati da su Kinseyeva istraživanja u temelju seksualnog obrazovanja većine zapadnih zemalja, što je Štulhofer i dio publike pokušali osporiti tvrdnjama da je seksualni odgoj započeo prije Kinseya u Europi, te da Kinseyeva istraživanja o seksualnosti kod djece nisu jedina, kako tvrdi Reisman. Kraj rasprave, međutim, obilježio je don Damir Stojić optužbom da je Štulhofer kao znanstvenik surađivao sa znanstvenikom Phila Sanfordom sa sveučilišta Columbia, koji je deklarirani pedofil., na što je Štulhofer odgovorio kako to nije znao. Judith Reisman nadovezala se kako je ona to znala, te da je Štulhofer mogao nju pitati, jer je Sanford sam priznao da je pedofil, te da sveučilištu Colubia ne služi na čast što je imala takvog profesora.

U uvodnom izlaganju Judith Reisman naglasila još jednom razloge svog dolaska u Hrvatsku, što je većina domaćih medija prešućivala – da je u Hrvatsku došla zbog činjenice da se istraživanje kontroverznog seksologa Alfreda Kinseya uklopilo u hrvatski seksualni odgoj te zbog činjenice da je novinarka HRT-a Karolina Vidović Krišto izgubila radno mjesto zato što je koristila materijal filma o Kinseyu i bila je usredotočena i slobodu govora i omogućivanje dijaloga o ovom pitanju. ‘Branim pravo profesionalaca da se obraćaju ljudima u Hrvatskoj i skrenu im pozornost na obje strane ove priče. Kada sam došla u Hrvatsku, vidjela sam da ovaj program nije bio izložen pravoj debati i da je odobren prije nego što je provedena rasprava između studenata, javnosti, crkve i drugih. To je nešto što nisam znala prije te ću zamoliti Sašu da odgovori na prvo pitanje: Koja je svrha i namjena kurikuluma o spolnom odgoju?

Reisman je potom ponovila zbog čega smatra da su Kinseyeva istraživanja. ‘Riječ je o čovjeku koji je seksualno uznemiravao djecu i koji govori da su djeca spolna bića od samog rođenja, iako nema drugih znanstvenih podataka koji bi to mogli potkrijepiti. Kao Židovku, brine me istraživanje Kinseya i njegovi zaključci o 26 orgazama u 24 sata kod četverogodišnjeg djeteta. To je postalo dogmom mog istraživanja što se proširilo diljem svijeta. To je za mene kao da kažemo da ćemo prihvatiti i lažna istraživanja dr. Mengelea’, naglasila je. Podsjetila je na pozitivnu hrvatsku statistiku prema kojoj je Hrvatska, zajedno s Poljskom i Grčkom na dnu što se tiče spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća i abortusa, za razliku od prominentnih europskih zemalja i SAD-a. ‘To znači da vi radite nešto dobro i da djecu podučavate na odgovarajući način, a da ono što se događa u SAD-u i drugim zemljama, da ne rade dobro. Dakle govoriti o fleskibilnosti spolova za djecu je dosta zbunjujuće’, zaključila je Reisman svoje uvodno izlaganje.

Odgovarajući na pitanje Štulhofer je rekao da je prva stvar da postoji nešto što postoji medijska seksualizacija djetinstva. Tu čak nije riječ o pornografiji, nego o teen magazinima, tv serijama i filmovima, koje osobito loše djeluju na djevojčice. Zašto. Zato što se stvara poveznica između onoga što znači biti uspješan i popularan sa seksipilom. Uspješna i popularna djevojčica više nemora biti duhovita, ne mora biti marljiva niti dobar prijatelj, nego treba biti zavodnica. Onda za posljedicu imate slike s facebooka gdje se djevojčice prikazuju poput zvijezda.

Naglasio je kako se nada da se svi slažu je da u takvom svijetu koji nije zao, nego naprosto kompleskan, u kojm postoji niz rizika, većini roditelja, kao djeci i mladima, potrebna pomoć. Škola i svi mi koji radimo u obrazovanju imamo zadatak da nešto učinimo.

Pitao je Reisman što ona predlaže, je li tzv. apstinencijski program nešto što bi ona podržala. Apstinencijski programi, podsjetio je, počivaju na ideji da je jedina prava zaštita od rizika seksualnosti je odgoditi seksualne odnose do ulaska u brak i onda ostati u braku s tim jednim partnerom do kraja života. Taj put ja ne zastupam, naglasio je. ‘Drugi put je cjelovita seksualna edukacija, koja je sadržana u kurikulumu četvrtog modula. On sadrži standarde seksualnih standarda za seksualne standarde u Europi koje je 2010. godine izdala Svjetska zdravstvena organizacija. Ono što oni predlažu poklapa s našim kurikuklumom, osim onoga što kažu da seksualna edukacija treba početi od početka života. To je problematično iz više razloga, rekao je Štulhover.

Prema njegovom mišljenju mladi ljudi imaju pravo na informacije prilagođene njihovom uzrastu. Informacije koje su vezane uz rizike koje treba minimizirati. Drugo je usvajanje vještina koje će pomoći da očuvaju svoje zdravlje. To nisu samo vještine komunikacije, poznavanja uporabe zaštite, nego i vještine odgađanja seksualnih odnosa. Kurikulum vrlo jasno upozorava na rizike preranog ulaska u seksualne aktivnosti. Zatim govori o vještinama postizanja autonomije i samopoštovanja jer je jasno da osobe koje imaju nisko samopoštovanje su rizične jer nemaju što čuvati, rekao je Štulhofer naglasivši kako je sampoštovanje ključ za zdrav život.

Završna dimenzija cjelovitog seksualnog odgoja je razumjeti medijske poruke. Svaki roditelj želi da svako dijete ima svoju autonomiju, da zna što želi a što ne želi. Druga stvar je poštovanje prema različitosti. Jer neki su zbunjeni i ne znaju što su. Želimo omogućiti da svi rastu slobodnoj okolini bez zlostavljanja, naglasio je Štulhofer.
Spomenuo je i zbog čega mu se priča o Kinseyu, na kojoj inzistira Reisman, čini nevažna: Otkuda dolazi cjelovita seksualna edukacija. To je zapravo europska tradicija koja je započela prije nego što je Kinsey umro u Švesdkoj s jednom posve drugom idejom, koja je započela početkom 20. stoljeća u Nizozemskoj. Tamo su osnovani centri koj pomažu ženama da planiraju obitelj. To 1955. postaje prvi program na svijetu o seksualnoj edukaciji koji kreće u Švedskoj. Iz toga nastaje europska tradicija i većina njih nastoji odgađati, i pružiti im vještine odgovornog ponašanja.

U Americi su donedavno dominirali apstinencijski programi kao odgovor na 60. godine. Meni se čini da je naša tradicija zdravija. U toj našoj tradiciji nasljeđe Alfreda Kinseya kakvo god ono bilo, a dio toga je kontroverzno, nema nikakve veze s tim. I zato mi se čini da moramo razgovarati o onom što doista je u korikulumu i kakvu to korist ili štetu može donijetu mladim ljudim, ali povlačiti nešto što je što je u Americi počelo prije nego sam se rodio nije korisno i nema veze s ovim o čemu pričamo, zaključio je u svom uvodnom izlaganju dr. Štulhofer.

Reisman je odgovorila da se slaže da treba slijediti vlastitu tradiciju, ali je upozorila Štulhofera se nije osvrnuo na zlostavljanje djece pod Kinseyevom kontrolom. Nitko se nije ogradio od toga i rekao kako je uopće moguće da netko koga su ti ljudi obrazovali može majke i očeve širom svijeta kako o spolnosti govoriti vlastitoj djeci. Dakle, možemo reći da ako nešto nije pokvareno ne treba ni popravljati, rekla je Reisman.

Štulhofer je odgovorio nabrajajući podatke koji dokazuju da naša tradicija nije dovoljna, jer se svijet promijnenio i rizici su puno veći. Podsjetio je na svoj boravak u Kinsey Institutu, gdje ga je dr. Bancroft upzororio da je došao proučavati seksualnu edukaciju u Americi.

Što se tiče tvrdnji Reisman o Kinseyu, Štulhofer je naglasio kako najkritičnija i najbolja biografija o Kinseyu koju je sama citirala, završava riječima Jamesa Jonesa kako ne postoji nikakav dokaz da je Kinsey zlostavljao djecu ili da je nekoga instruirao kako da to čini. Dok se ne pokažu dokazi to nije stvar koja je relevantna za moj radi ili za ovu zemlju’.

Potom je upitao Reisman kako objašnjava statistike prema kojima je seksualno nasilje nad djecom u razdoblju između 1992. i 2010. palo za više od četrdeset posto. To su podaci koji su kontra vašim tezama. Kako objašnjavate te statistike?

‘Ja sam to objaSnila u nekim publikacijama. Što se tiče silovanja jasni su podaci policije. Statistike . koje spominjete nisu točne jer je policiji naloženo da briše tu vrstu zločina i ja sam to dokumentirala. Drugo: što se tiče pada seksualnog zlostavljanja djece, i tu imam određenih sumnnji. Studije koje se provode nisu pouzdane. jer smo uključeni u rasprave koje su ideologizirane i oslanjaju se na određena gledišta. Što se tiče Švedske, razgovarala sam s voditeljem za odgoj i obrazovanje i rado bih prenijela što mi je rečeno, ali pitanje je trebamo li djecu podučavati kako da masturbiraju, treba li to stajati u tom modulu. Tu ima puno prostora za rad i propitivanje pouzdanosti podataka koje su nam podasstrli istraživači. Jer pedeset godina se ljudi na oslanjaju na Kinseya.

Na pitanje da pojasni svoje stavove i što zapravo zagovara: da nema seksualne edukacije ili neki drugi program i što joj se u hrvatskom kurikulumu ne sviđa i što je sporno Reisman je rekla da je

najveći problem to što je on obavezan. ‘Obveznost je problematična. Mi u SAD-u ne propisujemo to niti zadajemo kao obvezu. To dajemo na odlučivanje ljudima’.
Timothy Tate upitao je Štulhofera da li on kao i Kinsey vjeruje da odrasli i djeca mogu imati legitiman seksualni odnos.

– Nema sumnje da je odgovor ‘ne’, odgovorio je Štulhofer.

{youtube}CM5uHZyFA7A{/youtube}

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save