Čemu Milanovićeva žurba s provociranjem prijevremenih izbora?
U hrvatskim se medijima uopće ne prati sudski proces Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću nego se na svaki način zamračuje činjenica da će presuda na Zemaljskom sudu u Münchenu biti uskoro donesena.
Međutim iz izvješća inozemnih medija posve je razvidno da će nakon presude ostatak svog života i Josip Perković i Zdravko Mustać ostati u Njemačkoj na teret tamošnjeg državnog proračuna. Dosadašnji tijek sudske rasprave pokazuje da će se uz njihovu osobnu krivnju u presudi naći i kvalifikacija o pripadnosti zločinačkoj organizaciji što će dosadašnje odnose u Hrvatskoj svakako dodatno resetirati.
Ipak, mogu se složiti s tvrdnjama prema kojima njih dvojica sad nisu uopće bitni, kao što osobno nisu bili bitni niti u razdoblju kad je u Hrvatsku stigao Europski uhidbeni nalog i kad su Milanovićeva Vlada i Ivo Josipović kao Predsjednik Republike osmislili projekt „Lex Perković“. Bitno je ono što je SDP kao pravni slijednik SKH i SKJ želio po svaku cijenu sakriti kako tijekom suđenja i u presudi ne bi izašlo na vidjelo: funkcioniranja komunističke diktature, državnog terora i komunističke zločinačke represije u SFRJ i SRH.
Komunistička partija i njen represivni aparat (OZNA, UDBA, KOS, SDS, SID, 7. Uprava…) sustavno se još za vrijeme II. Svjetskog rata, a pogotovo nakon završetka ratnih operacija, bavio masovnim likvidacijama svih osoba koji politički misle drugačije, nešto vrijedno imaju ili su samo svrstani u klasne neprijatelje komunističkog sustava vrijednosti. Uz konfiskaciju, nacionalizaciju i rekviraciju – likvidaciju neistomišljenika Partija je pretvorila u uigrani i dobro organiziran i podmazan stroj državnog terora; jednako u zemlji kao i u inozemstvu. Komisija za zaštitu ustavnog poretka pri CK, sastavljena od najpravovjernijih partijskih ideologa i najrigidnijih čuvara „Revolucije“, donosila je odluku koga treba likvidirati, a onda bi zapovijed bila spuštena u operativni centar UDB-i/SDS-e koji je preko svojih doušnika, logistike i ubojica izvršavao ubojstvo. I da ne bi bilo pogreške, sve je likvidacije osobno odobravao Josip Broz Tito. Samo je u tadašnjoj SR Njemačkoj ubijeno nešto manje od stotinu Hrvata; uvijek i samo Hrvata, a isto je toliko bilo ranjavanja, sakaćenja i neuspjelih likvidacija i otmica. Broj ubijenih u zemlji je za sada nepoznat, procjene za Hrvatsku nakon 1954. su oko 1500 osoba.
Presuda Perkoviću i Mustaču u Münchenu donijet će na vidjelo i koliko je tadašnja Služba bila umrežena sa arapskim revolucionarnim pokretima ali i sa sovjetskim službama. Poznavatelji dosadašnjeg tijeka procesa upozoravaju da ta sprega i vertikalna subordinacija s Moskvom do danas nije nestala nego se, na primjer, provodi linijom Lavrov – Vesna Pusić i/ili Stjepan Mesić i Ivo Josipović.
Ne treba zaboraviti niti Josipovićev počasni doktorat dobiven u sovjetskom Kaljingradu, obavještajnoj sovjetskoj akademiji, kao ni činjenicu da prava obnova udbaškog podzemlja u Republici Hrvatskoj započinje 2000. godine, i to s dolaskom na vlast Ivice Račana koji je odmah „rekonstruirao“ u Domovinskom ratu stvorenu policiju, obavještajne službe i časnički kadar pobjedničke vojske te na njihovo mjesto postavio ljude iz bivšeg jugoslavenskog komunističkog sustava. Sve te aktivnosti Račan je proveo uz pomoć Stjepana Mesića i njegovog tima čije je ključne poluge kasnije preuzeo i Ivo Josipović.
Postavljanjem Dragana Lozančića za ravnatelja SOA-e, Zoran Milanović je, uz asistiranje Ive Josipovića, zabetonirao cijelu stvar pretvorivši SOA-u u partijsku sluškinju. Potpuno ista stvar je i u diplomaciji, gdje ključnu ulogu igraju nekadašnji jugoslavenski karijerni diplomati i njihovi potomci, što Hrvatskoj ne dozvoljava odlijepiti se od Beograda i nekadašnjih saveznika “nesvrstane” Jugoslavije.
Zemaljski sud u Münchenu dosta se bavio zločinačkom organizacijom KPJ/KPH i u svojoj će presudi progovoriti i o načinu financiranja političkih ubojstava neistomišljenika, o tajnim fondovima na računima inozemnih banaka, o partijskom zlatu i nekretninama, tko njime upravlja, o partijskoj nomenklaturi koja u Hrvatskoj ima kontinuitet od 1945. godine i teško će kompromitirati tu tzv. političku ljevicu. Jer nije riječ ni o kakvoj ljevici, nego o „presloženoj“ zločinačkoj organizaciji koja traje već sto godina – od crvenog Oktobra do danas.
Postat će konačno jasno što je YUTA i tko ima pristup i tko je korisnik velikih pogodnosti te kako su za vrijeme SFRJ/SRH preko komunističkih genexa, astri, inexa, jugometala, jugometala, jugobanaka, INA-e… opljačkane ogromne svote novca i pretvorene u partijski novac. Taj je novac sklonjen na računima inozemnih banaka, a sada i već neko vrijeme pod lažnom se zastavom ubacuje u Republiku Hrvatsku kupovinom njenih najvrijednijih nekretnina, osiguravajućih društava, tvornica duhana, banaka i drugih tvrtki. Zato je Zoranu Milanoviću bio važan DUUDI i Mladen Pejnović, po mnogima ruski rezident u Hrvatskoj.
Uz pretpostavku da hrvatsko biračko tijelo nije posve izgubilo razum, razboritost i pamćenje, SDP ali i ostaci YUTE u ostalim političkim strankama ne smiju izaći na prijevremene izbore poslije donošenja presude Zemaljskog suda u Münchenu. S takvim skandaloznim činjenicama ostaci nekadašnjeg jugoslavenskog sustava u današnjim političkim strankama ne bi smjeli pred birače, ali bi mogla pred samoupravljače i kulturnjake, kojih u hrvatskom javnom životu ima i previše.
Stoga se za SDP sve mora svršiti što hitnijim raspuštanjem Hrvatskog sabora i održavanjem prijevremenih izbora u što hitnijem roku. Upravo zato je velika žurba i loše odglumljena Milanovićeva nonšalancija u provociranju prijevremenih izbora u čemu mu “drže fige” i njegovi tihi partneri u drugim strankama.
Koliko god mediji bili u službi ostataka Partije, tek nakon munhenske presude politika SDP-a i Zorana Milanovića, kao i njihovih jataka, dobiva prave konture. Čak ni oni pristrani mediji boljševičkog predznaka, kao uostalom i DORH i USKOK, neće moći zažmiriti pred vrlo sumnjivim aktivnostima bivših ministara Zmajlovića, Jakovine i Vrdoljaka, Linićevim predstečajnim nagodbama ili aktivnostima Krešimira Milanovića.
Nakon presude Perkoviću i Mustaču, više neće biti moguće sakrivati aferu lažne reparacije hrvatskih MIG-ova i kupovine polovnih nepoznata podrijetla. To uključuje i bivšeg ministra, Antu Kotromanovića, kao i sve one koji mu u prikrivanju pomažu (nevjerojatno tko sve ne!), to će konačno prisiliti i DORH da se ozbiljno primi posla i istraži slučaj provale u policijsku upravu u Heinzlovoj i sve druge provale po policijskim upravama, gdje nisu samo nestali novci i zlato, nego i strojnice.
Zoranu Milanoviću se panično i nestrpljivo žuri. Ivo Josipović se prividno pritajio, strahujući hoće li se u presudi pojaviti ime njegova oca. Ipak, kako je Hrvatska mala zemlja u kojoj se manje-više rijetko što može sakriti, u javnost dolazi sve više insiderskih informacija prema kojima Ivo Josipović, kao i njegova “desna ruka” Saša Perković, pomažu Milanoviću u kreiranju nestabilnosti koja što žurnije treba dovesti do novih izbora.
Josipovićev prethodnik Stjepan Mesić, lišen proračunskog novca, još puno toga duguje Rusima, Kinezima i bivšim Nesvrstanima ali je kratak u odnosima s moćnim hrvatskim saveznicima koji njegove aktivnosti drže pod svojevrsnom “lupom”. U priči provociranja izbora, bar se tako čini, ne sudjeluje Vesna Pusić, koja je sve svoje aktivnosti podredila lobiranjima među nekadašnjim Nesvrstanima i dolasku na mjesto Glavne tajnice UN-a u čemu joj svesrdno pomaže mreža Budimira Lončara i Stjepana Mesića.
Izvanredni izbori su posljednja Milanovićeva šansa da prije presude Perkoviću i Mustaču pokuša ponovo doći na vlast i nastaviti tamo gdje je stao prije poraza na izborima. Ukoliko mu to ne pođe za rukom, uz mnoge afere, dočekat će ga aktivnosti njegovig ranijih drugova Milana Bandića, Iva Baldasara, Slavka Linića i svih onih koje Bandić i Baldasar ovih dana uvjeravaju kako se trebaju priključiti novoj socijaldemokraciji, a taj broj je doista respektabilan.
Zoran Milanović jako dobro zna da bi u tom slučaju uskoro mogao postati „Generalom mrtve vojske“. Od takve budućnosti, naime, spašavaju ga samo prijevremeni izbori.
Josip Gajski/hrsvijet.net
