HRVATSKA U RALJAMA DJECE KOMUNISTA, ALI I LAŽNIH DOMOLJUBA
Obećavao se obračun s udbašima koji još vladaju s Hrvatskom, obećavana je lustracija, obećavano je osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva, obećavane su nužne i važne reforme u javnoj upravi i vođenju države. Ništa od toga nije se ostvarilo. Zašto?
Novinar i komentator Tihomir Dujmović objavio je prije više od godinu dana knjigu «Hrvatska u raljama djece komunista», u kojoj je napravio odličnu raščlambu izuzetno agresivnog nastojanja djece komunista, Jugoslavena i udbaša, od dolaska Ivice Račana i SDP-a na vlast 2000. godine, da unište ne samo demokraciju i slobodu u Hrvatskoj, nego i sve hrvatske tradicionalne vrijednosti i svetinje. Kad sam se 2013. vratio iz diplomacije u Hrvatsku, imao sam osjećaj kao da sam se vratio u komunističku Jugoslaviju, a ne u Hrvatsku koja je članica Europske unije. Nažalost, današnji politički kaos u Hrvatskoj, u vrijeme kad su na vlasti tzv. domoljubi u Domoljubnoj koaliciji i MOST-u, traži da se konačno bez dlake na jeziku i suzdržavanja kaže kako za srljanje Hrvatske u zadnjih dvadesetak godina u propast i za nestanak hrvatskog naroda nisu odgovorna samo djeca hrvatskih komunista, nego i lažni domoljubi u HDZ-u i drugim samozvanim domoljubnim strankama, koje su se pojavile na hrvatskoj političkoj pozornici nakon raspada Komunističke partije 1989. i 1990. godine. Da je tomu tako, potvrdio je i dosad neviđeno otvoren i oštar komentar Branimira Bilića, novinara na HTV-u, u nastupu na 4. programu HTV-a u ponedjeljak 13. lipnja. Bio je to nesumnjivo očajnički poziv predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović da se prestane skrivati iza neutralnog stajališta u vrijeme kad kuća gori. Ujedno je to bio i pokušaj buđenja hrvatskog naroda iz letargije i sna prije nego što Hrvatska krene u smjeru totalnog urušavanja sadašnjeg demokratskog uređenja i uvođenja diktature.
Nakon što sam se 1990. iz političke emigracije vratio u Hrvatsku, od samog mi je početka bilo jasno da su u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka kao što su bili prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman i neki drugi ljudi, na vlasti lažni domoljubi i oportunisti, koji su isključivo iz osobnog interesa masovno pristupali u članstvo HDZ-a nakon što je ta stranka pobijedila na prvim slobodnim izborima u svibnju 1990. Već se tada znalo tko su Mesić, Manolić, Boljkovac, Degoricija i brojni drugi izvorni Jugoslaveni i komunisti u HDZ-u. Nakon svega godinu dana službe u Uredu predsjednika Tuđmana i u Ministarstvu vanjskih poslova, a na upit prijatelja iz Melbournea kakvo je stanje u Hrvatskoj, odgovorio sam «da je Hrvatska potpuno u rukama bivših komunista i Jugoslavena te da nisam siguran ima li u toj i takvoj Hrvatskoj mjesta za iskrene i nedvojbeno državotvorne Hrvate iz iseljeništva». Na tragediju hrvatskog naroda, bila je to potpuno ispravna ocjena stanja u Hrvatskoj.
S druge strane, ali zajedno s ortodoksnim komunistima i Jugoslavenima u HDZ-u, Hrvatsku je okupirala velika skupina tehnomenadžera, direktora poduzeća u samoupravnim poduzećima i profesora na sveučilištima, koji su na sebe navukli lažno ruho hrvatskog domoljublja kako bi sebi omogućili totalnu pljačku Hrvatske i uništavanje hrvatskog gospodarstva od samog početka stvaranja samostalne hrvatske države 1990. godine. Najprije su to činili kroz privatizaciju državnih poduzeća, a kasnije kroz prodaju banaka i drugih strateških poduzeća u Hrvatskoj. Osobe koje su odgovorne za prve velike korake prema uništenju hrvatskog gospodarstva i uvođenju dvostranačja (sa strankama različitog imena, ali istog sadržaja) u Hrvatskoj bile su u samom vrhu Vlade Republike Hrvatske. Nabrojat ću samo neke od njih: Franjo Gregorić, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Borislav Škegro, Jure Radić, Miroslav Kutle, Josip Gucić, Nadan Vidošević, Branko Mikša te njihovi brojni znani i neznani suradnici u financijskim ustanovama, pravosuđu, medijima, tajnim službama itd. Iako pripada krugu ortodoksnih komunista i Jugoslavena, i bivši predsjednik Stjepan Mesić lažni je domoljub.
Oni su, stvarajući administrativne prepreke i pomoću korupcije, sprečavali dolazak čistog novca iz svijeta i stranih investicija. Posebno su se zalagali za to da se u Hrvatsku ne vrate veći i manji investitori i poduzetnici iz hrvatskog iseljeništva, koji su imali namjeru i želju razviti malo i srednje poduzetništvo u Hrvatskoj, što predstavlja temelj uspješnog gospodarstva u razvijenim demokracijama. Da bi zaštitili svoje sebične interese, ti su se ljudi oštro suprotstavljali pozitivnoj politici i naklonjenosti predsjednika Tuđmana prema hrvatskom iseljeništvu. U tu svrhu, u vrijeme kad je u cijelom svijetu rastao trend bliske suradnje između iseljeničkih zemalja i njihovih iseljenika diljem svijeta, tri puta su ukidali Ministarstvo iseljeništva, tj. Ministarstvo useljeništva i povratka. Kako bi hrvatska poduzeća prisvojili sebi za jednu kunu ili ih kupovali na temelju fiktivnih ugovora, nikome izvana nisu dopustili da se natječe za ta poduzeća, koja su na kraju uništili, ali ne prije nego što su osobno zaradili na njihovoj prodaji. Dok se predsjednik Tuđman, čak i kad je bio teško bolestan, lavovski borio za hrvatske državotvorne i nacionalne interese, većinu spomenutih osoba nisu nimalo zanimale domoljubna komponenta i odgovornost dok su upravljali državom. Danas se ti ljudi vole javno jako hvaliti kako su bili najuspješniji premijeri i ministri financija od stvaranja hrvatske države. Sadašnja katastrofalna gospodarska situacija najbolje nam potvrđuje kakve su gospodarske temelje ti ljudi ugradili u tu našu državu, a posebno u vrijeme dok su branitelji ginuli na prvim crtama bojišnice braneći, između ostalih, i tu gospodu.
Kad bi se u Hrvatskoj mogla provesti prava i neutralna revizija toga na koji su način neki od tih lažnih domoljuba i prevrtljivaca stjecali svoja današnja golema bogatstva, malo bi tko ostao iznenađen otkrićem kako su oni uistinu do toga došli. Na desetke tisuća običnih malih hrvatskih građana danas je pod ovrhom i za najmanje svote duga HEP-u i drugim javnim i državnim ustanovama. Nažalost, nitko od tih lažnih domoljuba niti je završio u zatvoru, a niti je ikome od njih oduzeta imovina koju su stekli na nepošten način.
Katastrofalna 2000. godina i dolazak Sanadera na vlast 2004. godine
Da su tzv. lažni domoljubni uistinu suodgovorni za današnji politički kaos, gospodarsko uništenje i demografski nestanak hrvatskog naroda, pokazalo je i mračno razdoblje velike prijevare i lopovluka u Hrvatskoj, kad su u koaliciju s komunističkim vođom Ivicom Račanom ušli Dražen Budiša, vođa HSLS-a, i Zlatko Tomčić, predsjednik HSS-a. Gdje su ti ljudi danas? Zašto šute u ovako odlučujućim i sudbonosnim vremenima za Hrvatsku? Čega se boje?
Zbog te velike prijevare kojoj su kumovali Račan, Budiša i Tomčić, na izborima 2004. godine pobijedio je HDZ na čelu s dr. Ivom Sanaderom, kojeg je hrvatski narod dočekao kao spasioca Hrvatske i koji je imao zlatnu priliku postati i ostati najuspješniji predsjednik Vlade Republike Hrvatske u novijoj hrvatskoj povijesti. Umjesto toga, lažni domoljub Ivo Sanader zavio je Hrvatsku i hrvatski narod u crno. Nije pobjegao s broda koji tone, nego zbog svojeg lopovluka, što je nanijelo najteži psihološki udarac hrvatskom narodu nakon bijega dr. Ante Pavelića pred partizanima 1945. godine. Ne samo što je na čelo HDZ-a i Vlade RH doveo komunistkinju i Jugoslavenku Jadranku Kosor, sada blisku prijateljicu Ive Josipovića, i otvorio prostor za uspon na najviše političke dužnosti najodanijeg Mesićevog i Manolićevog suradnika Tomislava Karamarka, nego je trasirao put i za veliku pobjedu Zorana Milanovića i SDP-a na izborima 2011. godine. Uvjeren sam da nije potrebno nabrajati što se sve negativno i antihrvatsko događalo u Republici Hrvatskoj za vrijeme vladavine Zorana Milanovića između 2011. i 2015. godine. Ne ponovilo se.
Kaos koji su u hrvatski politički život unijeli Karamarko, Petrov i Orešković
Iako već toliko puta prevarena i duboko razočarana, većina hrvatskog naroda ipak je s pravom očekivala da će, unatoč velikom utegu koji Karamarko nosi iz prošlosti, na izborima 2015. godine pobijediti Domoljubna koalicija, što bi dovelo do velikog raspada u SDP-u i odlaska Zorana Milanovića u političku pustinju. Nakon prvih izbora 1990. godine govorilo se «kako bi i Dudekova krava pobijedila komuniste da je bila na listu HDZ-a». Nakon što je Milanović, koji je potpuno eratična osoba, tijekom četiri godine vladanja nasmrt isprepadao i osramotio hrvatski narod i hrvatske građane, moglo se očekivati da će Karamarko i HDZ do koljena zabiti u zemlju i njega, a i njegove neokomuniste, neojugoslavene i velikosrbe. Nažalost, to se niti nije ostvarilo, a niti se moglo ostvariti kroz Domoljubnu koaliciju, koju su vodili lažni domoljubi, politički patuljci, prevtrljivci, sebičnjaci i neznalice poput Tomislava Karamarka, Ivana Tepeša, Darinka Kosora, Branka Hrga, Ladislava Ilčića itd. Premda su se njezini čelnici svim silama trudili uvjeriti javnost kako je Domoljubna koalicija pobijedila na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, svatko tko zna brojiti do 76, kako je rekao Petrov, zna da to nije istina. Neoboriva je činjenica da HDZ nije dobio izbore, nego je dobio, zahvaljujući tradicionalnoj potpori iseljeništva, svega tri zastupnika više od koalicije Hrvatska raste, što nije bilo ni blizu dovoljnome za sastavljanje Vlade.
Domoljubna koalicija formirala je Vladu zahvaljujući suradnji s MOST-om, koji je sa svojih 19 zastupnika bio veliko iznenađenje izbora i sebi priskrbio mogućnost odluke s kime će ići u koaliciju, tj. u sastavljanje Vlade. Nakon višetjednih i mučnih pregovora punih prevrata i laži, konačno je sastavljena Vlada RH. Moglo se očekivati da će na čelu te Vlade biti Tomislav Karamarko ili, u krajnjem slučaju, Božo Petrov. Kako se dvije strane nisu mogle dogovoriti tko će biti predsjednik Vlade, početkom 2016. godine iz inozemstva je doveden posve nepoznat hrvatski iseljenik Tihomir Orešković. Od toga trenutka počinje jedno od najružnijih i najopasnijih političkih razdoblja od stvaranja samostalne hrvatske države 1991. godine. I Domoljubna koalicija i MOST dobili su povjerenje glasača, uglavnom domoljuba, zahvaljujući domoljubnoj, ali, kao što sada vidimo, i lažnoj retorici. Obećavao se obračun s udbašima koji još vladaju Hrvatskom, obećavana je lustracija, obećavano je osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva, obećavane su nužne i važne reforme u javnoj upravi i vođenju države. Ništa od toga nije se ostvarilo. Zašto? Zato što se na čelu tih stranaka i na čelu Vlade nalaze lažni domoljubi, koji se bore samo za vlastite interese, a kojima opći interes hrvatskog naroda i hrvatske države ništa ne znači. Predsjednik Vlade Orešković u svakoj svojoj izjavi ističe kako su odluke Vlade RH u skladu s interesima Europske unije. One iste Unije koja se na očigled cijelog svijeta raspada, samo što to naš novi ministar vanjskih poslova dr. Miro Kovač, koji je za mene najveće razočaranje od svih ministara, jednostavno ne vidi.
Hrvatski je narod ponovno prevaren
Hrvatski narod i hrvatski domoljubni glasači u Domovini i diljem svijeta ponovno su prevareni. Iznova smo svjedoci nevjerojatno žestoke borbe isključivo za osobne i stranačke, a ne za opće interese. Današnje vodstvo HDZ-a spremno je još jedanput ući u koaliciju s Miloradom Pupovcem i SDSS-om samo zato da se spasi politička koža njihovoga vođe Tomislava Karamarka, koji je već odavna trebao odstupiti. Ne, nisu to ni nagađanja ni zlonamjerne priče. U svojem nedavnom nastupu u vrlo gledanoj HTV-ovoj emisiji Otvoreno, članovi predsjedništva HDZ-a, lički šerif Darko Milinović i pleternički gazda Franjo Lucić izjavili su kako su u interesu formiranja stabilne Vlade i izbjegavanja prijevremenih izbora i ta stranka i cijela Domoljubna koalicija spremne prihvatiti potporu i SDSS-a, pa makar to značilo i smjenu najpopularnijeg i najdržavotvornijeg ministra u Vladi RH Zlatka Hasanbegovića. Dakle, Hrvatsku bi u svijetu ponovno predstavljao jedan od najvećih saveznika velikosrpskog Beograda u Hrvatskoj. Bila bi to posebno gorka pilula za sve iskrene hrvatske domoljube u Domovini i u iseljeništvu. Naravno, nitko ne očekuje da će HSP AS biti spreman na tako veliku izdaju svojih glasača. Ipak, ako se može suditi po reteriranju predsjednika te stranke kad je u pitanju sve što se odnosi na NDH i razdoblje Drugog svjetskog rata, i taj je scenarij moguć.
Dok pišem ovaj komentar, još se ne zna kako će politička kriza i kaos u Hrvatskoj završiti. Ono što međutim znam jest da su hrvatski domoljubi, zbog svoje velike naivnosti i ljubavi prema Hrvatskoj, spremni na brz oprost i zaborav i najvećim domoljubnim lažljivcima u redovima HDZ-a. Domoljubi padaju u istu zamku svaki put kad ti vukovi obučeni u ovčje ruho daju nekoliko snažnih državotvornih i domoljubnih izjava, znajući pritom vrlo dobro da tako ne misle i da se toga neće pridržavati nakon izbora. Veliko je pitanje do koje su mjere hrvatski domoljubi u Hrvatskoj i diljem svijeta spremni na to da ih varaju lažni domoljubi.
U zaključku želim reći kako u zadnje vrijeme često čujem i čitam o argumentu da će, ako ne podržimo Karamarka i HDZ, na vlast ponovno doći Milanović i SDP. Ja sam uvjeren u nešto sasvim suprotno, a budućnost će to sigurno pokazati. Samo bez Karamarka na čelu HDZ-a i kroz lustraciju unutar te stranke bit će moguće spriječiti povratak komunista na vlast u Hrvatskoj, bilo to već ove jeseni ili za tri godine. U svakom slučaju, hrvatski domoljubi trebaju se početi politički organizirati da bi na sljedećim izborima spriječili povratak Milanovića na vlast, uz pomoć ili bez pomoći HDZ-a. Došlo je vrijeme da se ozbiljno razmisli o novom, iskrenom i beskompromisnom hrvatskom državotvornom pokretu, koji će zamijeniti sada već ne samo načet, nego i grogiran HDZ predvođen Tomislavom Karamarkom.
Antun Babić/dragovoljac.com
