Objavljen dokument Kongregacije za nauk vjere Iuvenescit Ecclesia
U tekstu se tematizira odnos hijerarhijskih i karizmatskih darova u životu i poslanju Crkve – Postojanje novih stvarnosti ispunja srce Crkve “radošću i zahvalnošću”, ali ih poziva da se “stave u pozitivan odnos sa svim drugim darovima koji su prisutni u crkvenome životu”, kako bi ih se “promicalo s velikodušnošću i pratilo s očinskom budnošću” pastira, tako da “pridonose dobru Crkve i njezinom evangelizacijskom poslanju”, navodi se u pismu
Vatikan, (IKA) – I hijerarhijski i karizmatski darovi bitni su u životu Crkve, središnja je tvrdnja pisma Kongregacije za nauk vjere Iuvenescit Ecclesia (Crkva se pomlađuje) koji je 14. lipnja predstavljen u Vatikanu, prenosi Hrvatski program Radio Vatikana. Dokument su potpisali kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik, i nadbiskup Luis Ladaria, tajnik spomenute kongregacije. Tekst je upućen katoličkim biskupima i tematizira odnos hijerarhijskih i karizmatskih darova u životu i poslanju Crkve. U hijerarhijske spadaju oni koje udjeljuje sakrament svetoga reda, dok su karizmatski oni koje Duh Sveti slobodno dijeli. Objavu ovoga pisma – s nadnevkom 15. svibnja 2016., na svetkovinu Duhova, naredio je papa Franjo 14. ožujka, tijekom audijencije s kardinalom Müllerom.
Iuvenescit Ecclesia je osobito usredotočen na teološka, a ne pastoralna ili praktična pitanja o odnosu između Crkve kao ustanove i novih pokreta, naglašavajući skladnu povezanost i komplementarnost tih dviju stvarnosti, ako se radi o “plodnome i uređenom” sudjelovanju karizmi u crkvenome zajedništvu, koje ne dozvoljava “opozivanje poslušnosti crkvenoj hijerarhiji” te ne udjeljuje “pravo na autonomnu službu”. Kao “darovi od nezamjenjive važnost za život i poslanje Crkve”, autentične karizme trebaju voditi računa o “misijskoj otvorenosti, nužnoj poslušnosti pastirima i održavanju crkvenoga zajedništva”.
Zbog toga je suprotstavljanje hijerarhijskih i karizmatskih darova pogrešno. U Crkvi su temeljne institucije također karizmatične”, a “karizme se trebaju institucionalizirati kako bi stekle dosljednost i kontinuitet”. Tako se “slažu i uprisutnjuju u svijetu Kristovo otajstvo i spasonosno djelo”.
Nove stvarnosti trebaju dostići “crkvenu zrelost”, koja uključuje njihovo puno vrjednovanje i uključivanje u život Crkve, uvijek u zajedništvu s pastirima i pozorne na njihove napomene. Postojanje novih stvarnosti ispunja srce Crkve “radošću i zahvalnošću”, ali ih poziva da se “stave u pozitivan odnos sa svim drugim darovima koji su prisutni u crkvenome životu”, kako bi ih se “promicalo s velikodušnošću i pratilo s očinskom budnošću” pastira, tako da “pridonose dobru Crkve i njezinom evangelizacijskom poslanju”. “Karizmatska dimenzija” – navodi se u dokumentu – “ne može nikada izostati iz života i poslanja Crkve”.
Kako međutim prepoznati da je karizmatski dar autentičan? U pismu Kongregacije za nauk vjere podsjeća se da je razlučivanje zadak koji pripada crkvenim ovlastima, prema specifičnim kriterijima: biti sredstvo posvećivanja u Crkvi; zalagati se u širenju evanđelja; ispovijedati u cijelosti katoličku vjeru; svjedočiti stvarno zajedništvo s čitavom Crkvom; prihvaćati s odanom spremnošću njezin doktrinarni i pastoralni nauk; prepoznati i cijeniti druge karizmatske čimbenike u Crkvi; prihvaćati s poniznošću trenutke iskušenja i razlučivanja; posjedovati duhovne plodove poput ljubavi, radosti, mira, humanosti; gledati i na socijalni vidik evangelizacije, svjesni činjenice da “nastojanje oko cjelovitog razvoja najnapuštenijih u društvu ne može izostati u vjerodostojnoj crkvenoj stvarnosti”.
Iuvenescit Ecclesia navodi još dva ključna kriterija za pravno priznanje novih crkvenih stvarnosti, prema utvrđenim formama kanonskoga prava. Prvi je “poštovanje posebne karizme pojedinih crkvenih skupina”, tako da se izbjegnu “pravne privole” koje “usmrćuju novinu”. Drugi kriterij tiče se “poštovanja temeljne crkvene uprave”, birajući “uključivanje karizmatskih darova u život Crkve”, ali izbjegavajući da ih se poima kao usporednu stvarnost, bez uređenog odnosa s hijerarhijskim darovima.
Novi dokument k tome objašnjava kako odnos karizmatskih i hijerarhijskih darova treba voditi računa o “bitnom i konstitutivnom odnosu opće i mjesnih Crkvi”. To znači da se karizme daju za čitavu Crkvu, ali se njihova dinamika ne može nego “ostvariti u službi konkretne biskupije”. To predstavlja i “vjerodostojnu mogućnost” da se živi i razvije svačiji kršćanski poziv – bilo da se radi o braku, celibatu ili zaređenoj službi. I posvećeni je život “smješten u karizmatskoj dimenziji Crkve”, zato što njegova duhovnost može postati “značajno sredstvo” za vjernika laika i za prezbitera, pomažući i jednome i drugome da žive svoje vlastito zvanje.
Na kraju Iuvenescit Ecclesia poziva da pogled upravimo prema Mariji, Majci Crkve, uzoru potpune poslušnosti Duhu Svetomu te poniznosti. Uz njezin zagovor, izražava se nada da će vjernici “krotko prihvatiti karizme koje Duh Sveti obilno dijeli te da će dati ploda za život i poslanje Crkve i dobro svijeta”.
IKA
