Povjerenstvo u sukobu vlastitih interesa: kome ova kriza odgovara?
Što bi tek bilo da je Karamarko isti, legitiman politički stav iznio službeno na sjednici Vlade? Vjerojatno bi završio na Golom otoku, a ovo što mu se sada događa nije ništa manje strašno od Golog otoka
Dobro je da je ovu NKVD-ovu farsu (ne)povjerenstva moglo uživo vidjeti svekoliko hrvatsko pučanstvo i dobro je što smo još jednom svjedočili u kavoj neokomunističkoj zemlji živimo.
Iznošenje javnog, osobnog stava, gospodina Karamarka, da bi možda bilo najbolje obostrano prekinuti arbitražni sporazum u kojemu Hrvatska može izgubiti taj spor sa Mađarskom, okarakterizirano je kao sukob interesa, jer eto, njegov prijatelj Jozo Petrović, radi kao konzultant za neprijateljsku stranu, za Mađarski MOL. Što bi tek bilo da je Karamarko isti, legitiman politički stav iznio službeno na sjednici Vlade? Vjerojatno bi završio na Golom otoku, a ovo što mu se sada događa nije ništa manje strašno od Golog otoka. Razlika je samo što je formalno slobodan, a zapravo je zatočenik prljavih političkih igara.
Dugi krimen koji tereti Karamarka kao potencijalni sukob interesa je klasična medijska priča. Dakle, Karamarku se spočitava što radi javnog interesa novinaru nije odgovorio na pitanje u cijelosti, jer to je po mišljenju (ne)povjerenstva morao učiniti. Zanimljivo, nigdje tog novinara u spisima, nigdje njegove izjave, nigdje izvornog članka iz tog nevjerojatnog intervjua u kojemu je Karamarko obmanuo javnost. Nema izvornika, nema pokušaja analize o mogućem vađenju iz konteksta, nema autorizacije tog teksta kojim je Karamarko učinio katastrofalnu štetu hrvatskom narodu.
Jadno da jadnije ne može biti! Mogući sporazumni prekid arbitražnog postupka u slučaju INA-MOL zapravo donosi sasvim druge konotacije, u potpunoj suprotnosti s onim što tvrdi Dalija Orešković. U slučaju prekida arbitraže, u slučaju pristupanja prijateljskom dogovoru, a Mađarska jest Hrvatskoj prijateljska zemlja, uloga MOL-ovog konzultanta Joze Petrovića postaje suvišna i on najvjerojatnije ostaje bez posla u tom arbitražnom postupku, a samim time i bez zarade.
Isto tako postaje suvišna i odvjetnička usluga Luke Mišetića koji zastupa INU, dakle Hrvatsku, a za svoje zastupanje do sada je naplatio preko 5 milijuna eura. Naplatio i izjavio da Hrvatska u tom sporu ima šansu 41% naprama 59% za MOL. Dakle gubimo, ili možda gubimo.
Nije li dužnost ove vlade dobro proanalizirati ugovore koje je sklopila bivša vlada, ako ni zbog čega drugog, zbog činjenice da je ta Vlada zbog svog nerada i nesposobnosti izgubila parlamentarne izbore.
Kada Karamarkovu izjavu i njegov osobni stav razmotrimo u tom svjetlu, onda je ona na tragu zaštite nacinalnih interesa Republike Hrvatske, a nikako sukob interesa i moguće pogodovanje konzultantu Jozi Petroviću.
Savjet NKVD-ovog (ne)povjerenstva da se Karamarko treba izuzeti iz svakog mogućeg odlučivanja o tom sporu je besmislen. Karamarko se i bez (ne)povjerenstva, sam već izuzeo iz odlučivanja o tom sporu, a koliko znamo ponudio je i ostavku i više nikako ne može službeno zauzimati stav oko toga. Dakle ovoj farsi, smišljenoj radi izazivanja političke krize nigdje kraja ni početka.
Iz svega ovoga dovoljno je odgovoriti na pitanje! Kome odgovara ovakva politička kriza, kome odgovaraju novi izbori i biti će nam jasno odakle vjetar „duva“?
Čini mi se, Karamarko je poslije ove javne NKVD-ovske blamaže ponovo pobjednik i mirno može razmisliti o razlozima svoje ostavke. Ali uvjeren sam, Karamarko nije ponudio ostavku od straha pred (ne)povjerenstvom. Ta ostavka u svojoj pozadini ima dublje razloge od interesa za Republiku Hrvatsku, što ćemo uskoro i vidjeti.
Izvor: ovdje
