Nema dvojbi tko je ključni strateški saveznik današnje Hrvatske
Sva sila političkih analitičara kojima Hrvatska vrvi i obiluje, što režimskih, što neovisnih, nije u stanju domaću političku zbilju promatrati geopolitički, odnosno izvan okvira hrvatskih granica, što je suludo, jer, ako je politika koju su krojile svjetske sile prije stotinu godina bila relevantne za Hrvatsku, kako ne će biti relevantna u ovo doba “globalnog sela”.
Kad mediji izvjeste o posjeti stranog dužnosnika Hrvatskoj, domaći (sveznajući) živalj na to samo odmahuje rukom kao na nešto puko proceduralno ili formalno, a u biti se baš iz toga dade iščitati budućnost. Nitko se, primjerice, ne sjeća da je prošle 2015. godine u kratkom razdoblju, Beograd posjetio ruski ministar vanjskih poslova Lavrov, Bugarsku je posjetio John Kerry, a Sarajevo turski predsjednik Erdogan. To je pozicioniranje stranih sila na području koje neupućeni nazivaju “Balkan”; to je stvaranje interesnih zona i poruka drugoj strani. Nedavno je i šef CIA-e posjetio Sarajevo iz čega se dade zaključiti da je teroristička prijetnja na “ovim područjima” itekako prisutna i ozbiljna.
Rusija je stvorila izvrsne veze sa Slovencima, a sa Srbima su tradicionalni saveznici. Dok smo za vrijeme Tuđmanove ere bili čvrsto uz SAD i oni uz nas, Račan, Mesić, Josipović, Kosor i Milanović su nas od naših saveznika udaljili. Hrvati zaboravljaju da je SAD su bili čvrsti saveznik Hrvatske od potpisivanja programa s tvrtkom MPRI, u Bljesku i Oluji, u zaustavljanju rata u BiH, u mirnoj reintegraciji Vukovara i istočne Slavonije, u ulasku Hrvatske u NATO, u ulasku Hrvatske u EU i onemogućavanju slovenske blokade, u krizi oko Piranskog zaljeva i onemogućavanju ruskog saveznika Slovenije u izlasku u međunarodne vode i strateškim igrama na štetu Hrvatske.
Također, promakla nam je izjava Joe Bidena 2014. na skupu u Istambulu kad je odredio Hrvatsku kao europsko energetsko središte, što treba postati izgradnjom LNG terminala u Rijeci, koju je Milanovićeva vlada kočila cijeli svoj mandat s ciljem da se LNG izgradi u Kopru, dakle u ruskoj interesnoj sferi. Nadalje, zaboravlja se da je SAD otvorio ulazak hrvatskog gospodarstva na tržište Irana, koji je upravo izašao iz izolacije i gladan je svega što nudi zapad, budući je bio više od desetljeća pod međunarodnim sankcijama.
Trenutno se vrše pritisci na vodstvo HDZ-a od istih onih mreža i struktura koje su bile (i još jesu) isprepletene sa Partijom, a to su naftni lobiji bliski određenim arapskim zemaljama i Rusiji, odnosno oživljavaju se prijateljstva i poznanstva stečena i zapečaćena za vrijeme Jugoslavije i „Nesvrstanih“. Na takvo što asociraju određeni potezi određenih aktera ove političke trakavice, što mnogi vide kao veliku opasnost ugrožavanja vrlo dobrih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. I to u trenucima kada Slovenija i Rusija dogovaraju izgradnju željezničke pruge koja bi Kopar, pa tako i Piranski zaljev, povezivala sa srednjom i istočnom Europom i bila ključni izlaz Rusije na topli Mediteran.
Kad je Milijan Brkić i dio vodstva HDZ-a upozoravao na donošenje ishitrenih odluka, zapravo je bilo riječ o tome da Hrvatska ne smije postati „nesvrstana“, neutralna, odnosno ne smije se, poput Slovenije i Srbije svrstavati na rusku stranu. Hrvatska, s Tihomirom Oreškovićem ili bez njega, mora nastaviti težiti inicijativi Jadran-Baltik s Poljskom i ostalim srednjoeuropskim i baltičkim zemljama, a hrvatske vlasti moraju dati sve od sebe da naša država postane energetsko središte Europe.
Po prvi puta u svojoj dugoj povijesti, Hrvatska postaje (geopolitički) zanimljiva u svjetskim razmjerima; zar ćemo zbilja to prokockati zbog interesa određenih pojedinaca i interesnih skupina, kao i njihovog sve očitijih pritisaka na političke stranke i njihove čelnike.
Već 2017., Hrvatskoj na naplatu dolazi više od 2,5 milijardi eura glavnice i kamata, a u razdoblju do 2027. to se čak utrostručuje na godišnjoj razini. Ukoliko se to ne izbjegne, slijedi nam grčki scenarij. Zato i je Predsjednica potpuno u pravu kad je poručila: prvo interesi države, zatim stranke i na kraju pojedinca.
Uz potporu SAD-a, Hrvatska može, i mora, postati energetsko središte Europe, reprogramirati vanjski dug koji je nastao zahvaljujući Račanu, Sanaderu i Kosor, a eskalirao zahvaljujući Zoranu Milanoviću, Slavku Liniću i Borisu Lalovcu. Šteta koju je Hrvatskoj nanijela bivša vlada još će se mjeriti desetljećima, ali najveća je šteta učinjena u međunarodnoj politici. Hrvatska je od 1918. godine istrgnuta iz svoje prirodne sredine, a to je srednja Europa. Vrijeme je da ona opet postane ono što jest, zapadna zemlja, srednje-europskog kulturnog civilizacijskog kruga – nikakav „Balkan“, južnoslavenska zemlja ili kakva druga nakaradnost.
Mila Marušić/hrsvijet.net
