U čije ime Klemm ide u Srbiju?

Josip Klemm, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, je prihvatio poziv ratnih veterana iz Srbije za sastanak bivših ratnih neprijatelja. Taj potez, iako se nekom može naoko činiti razuman i human, je u trenutnim okolnostima ne samo politički glup i štetan nego i kapitulantski. On bi mogao biti koristan jedino da je u Srbiji u međuvremenu došlo do otrežnjenja.

Svatko tko prati medije i općenito stanje duha nacije u Srbiji zna da u Srbiji svijest o odgovornosti za ratove devedesetih ne postoji. Ako se i pojavi na individualnoj razini, brzo bude ugušena. Naprotiv, u Hrvatskoj, koja nema nikakvog razloga sramiti se svoje uloge u zbivanjima devedesetih, se sustavno veteranima Domovinskog rata nameće osjećaj krivnje. Proglašava ih se krezubim i pijanim klerofašistima, kakvima nema mjesta u “antifašističkoj”, demokratskoj narodnoj republici Hrvatskoj. Iako je Oluja odnijela manje civilnih žrtava nego i jedna slična operacija u povijesti modernih ratova, operacija koja bi uključivala slične vojne snage i pokrivala sličan teritorij, o “zločinima u Oluji” koji su se sveli na par desetaka mrtvih civila se pričalo kudikamo više nego o desecima tisuća mrtvih civila u srpskoj agresiji.

Zato je susret s veteranima rata u Srbiji kontraproduktivan dok oni ne prihvate i javno ne priznaju dvije osnovne stvari. Prvo, jedini i isključivi krivac za rat je Srbija. JNA nikad nije bila legalna vojna postrojba u Hrvatskoj, jer predsjedništvo SFRJ nije izdalo naredbu za njenu upotrebu. Pa je slijedom toga trebala biti tretirana ili kao naoružana banda, za koju se ne zna za koga i što se bori i koja nije pod političkom kontrolom niti jedne države, u kojem slučaju ne važe ratna pravila i s njima se može postupiti kao i sa svim teroristima, ili kao ono što je stvarno bila, vojska Srbije, pod kontrolom Slobodana Miloševića, dakle agresorska vojska u Hrvatskoj od prvog dana sukoba. Za četnike iz Srbije važi isto, radi se o agresorima na susjednu državu, koja je iskoristila svoje ustavno pravo razdruživanja, pod pritiskom Miloševića.

Druga stvar koju moraju prihvatiti, i javno obznaniti prije bilo kakvih takvih razgovora, je da su u ratu poraženi. I ne zbog nekakve “belosvetske zavere” ili “izdaje Slobe Miloševića, niti od NATO pakta koji s ratom nije imao ništa (osim što su nam Amerikanci dostavili određene obavještajne podatke, i zaustavili nas pred Banja Lukom), nego Hrvatske vojske.

A dodatno, ići na razgovore u Srbiju, dok ta ista Srbija diže optužnice protiv hrvatskih veterana, ponašajući se kao da je ona pobijedila u ratu, kao da je ona žrtva agresije, i kao da nije srpska strana ta koja je počinila preko 90% individualnih ratnih zločina u ratovima u BIH i Hrvatskoj, je isto tako promašeno. Tko delegaciji branitelja koju bi vodio Klemm jamči da ih na granici neće sve uhititi i potrpati u zatvor? Nitko, naravno. Srpski veterani takvo jamstvo ne mogu dati u ime svoje države, a Vučiću se tu pruža prilika da se iskaže kao mirotvorac i tolerantan tip. Usto, ići u Srbiju razgovarati s tamošnjim ratnim veteranima dok su na vlasti redom četnici koji su igrali značajnu ulogu u ratovima na prostorima bivše države je kao kad bi britanski ratni veterani išli razgovarati s bivšim nacistima u Njemačku kojom vlada netko od Hitlerovih pobočnika, nakon kraja rata. Njemačka je, naravno, poražena u potpunosti, i denacificirana, što sa Srbijom nije urađeno, ona je mentalno tamo gdje je bila i osamdesetih, pa je i s te strane takav odlazak na razgovore besmislen.

Razgovori veterana bez ispunjenja tih uvjeta bi zapravo bili priznanje hrvatskih veterana da su nas “zavadili političari”, odnosno takav bi dojam to ostavilo pred međunarodnom javnošću i promatračima, dakle radi se o samoubilačkom PR potezu. Ispalo bi da je tu bio neki građanski rat, za koji nitko nije kriv, po sistemu “ko nas bre zavadi”. Željko Vukelić, koji je sa srpske strane pokrenuo inicijativu, kaže, “Smatramo da ratni zločinci s obje strane trebaju odgovarati, ali i da su sudionici rata većinom prije, tijekom i nakon rata bili časni i pošteni ljudi. Dosta nam je ratova. Vjerujemo da su mir i suživot mogući”. Ta izjava je u redu, ali mir i suživot ne znače da ćemo se sad družiti kao da ništa nije bilo, u stilu ekipe iz “Alo Alo” koja se nađe desetljećima iza rata u Nuvionu. To je moguće kad se razjasni tko je rat dobio, tko izgubio, i kakve su konzekvence. Svoditi sve na neku “individualizaciju krivice” je zapravo zamagljivanje kolektivne odgovornosti Srbije za rat: krivnja za ratne zločine možda jest individualna, no rat nije individualni pothvat, čin pojedinca, već nešto iza čega stoji država i nacija. Zato je krivnja za ratne zločine kao takve možda individualna, ali odgovornost za politiku genocida i etničkog čišćenja nipošto nije individualna, već kolektivna, kao što je kolektivna bila odgovornost Nijemaca kao nacije nakon Drugog svjetskog rata. I nitko tu kolektivnu odgovornost nikad nije doveo u pitanje.

Usto, srpskim ratnim veteranima treba postaviti par pitanja: Odakle u Srbiji ratni veterani, ako “Srbija nikad nije ratovala u Hrvatskoj”, što je službena politika Srbije još od Miloševića? I čemu se nalaziti prijateljski s onima koji ne priznaju agresiju, ne priznaju etničko čišćenje na okupiranim područjima, ne priznaju genocid koji su počinili u Vukovaru, ne priznaju postojanje logora u Srbiji i stratišta na kojima su mučeni i ubijani zarobljeni branitelji? I koji i dalje krivicu za sve to žele prebaciti na žrtve agresije, ili “na sve jednako”? Dok se u Srbiji ne očituju o tome, ovakve inicijative nemaju nikakvog stvarnog smisla. Susret se može organzirati samo kad to bude moguće na principu “mi smo pobijedili, vi ste izgubili rat koji ste sami skrivili i nitko vam drugi nije kriv ni za što”.

Ako Klemm i ekipa žele otići u Srbiju na roštilj i slušati cajke, na volju im, ali tada Klemm može otići tamo kao fizička osoba, ne u ime hrvatskih ratnih veterana ni bilo kog drugog. Jer nije samo on branio Hrvatsku. Ovako, taj će susret, dođe li do njega, biti slika moralne nakaradnosti današnje Hrvatske. Mi ne da se ne ponašamo kao pobjednici nego kao gubitnici još od početka dvijetisućitih, kad smo počeli slati svoje ljude u Haag (koji je oslobodio jednog Šešelja!), nego se ne ponašamo uopće kao država i nacija, niti poštujemo mrtve pale u obrani svojih obitelji, sugrađana, svojih gradova i sela. Zapravo cijela ideja tog susreta ostavlja pomalo mučan dojam u želucu. A što se tiče pitanja nestalih, što Klemm najavljuje – to nije pitanje kojim se imaju baviti delegacije veterana jednih i drugih, nego državna vlast. Što uopće srpski veterani o tome znaju?

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

1 comment

Odgovori

Skip to content