RAZGOVOR Mladen Pavković: Gdje su igrani filmovi o Stepincu i Tuđmanu?
Zbog čega se ne otvore arhivi Udbe? Laž je da je sve odneseno u Beograd. Kako to, jeste li se zapitali, zbog čega „nitko” ne otvara arhive Općinskih, kotarskih i inih organizacija Saveza komunista
Mladen Pavković je autor iznimno velikog broja knjiga, poglavito o Domovinskom ratu. Predsjednik je i UHBDR91., često se svojim komentarima i člancima javlja pretežno po portalima, a stalni je kolumnist i „Hrvatskog slova”.
Ovih dana primio je i Zlatnu povelju Matice hrvatske (MH) za knjigu o Arsenu Dediću. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Baselu. Sada uz ostalo priprema monografiju o Josipu Friščiću, ali i knjigu o radu i djelovanju Saveza komunista….
Gospodine Pavkoviću, krajem travnja završen je protest hrvatskih branitelja u Zagrebu, i to nakon punih 555 dana. Što je ostalo i kakvi su po vama rezultati, jesu li branitelji ostvarili sve što su zacrtali?
– Iza ovog protesta na žalost ostao je samo šator, kojeg na žalost nitko neće! Međutim, pamtit ćemo ga i po smrti hrvatske junakinje Nevenke Topalušić, po onom branitelju koji se unutar šatora želio spaliti, po nekoliko masovnih protesta ulicama i trgovima Grada Zagreba, ali koji na kraju krajeva nisu urodili plodom. Pjesnik bi rekao: sve je isto ko i lani! Čak Ministarstvo branitelja u svom službenom znaku nije promijenilo ni „crnog goluba”, on je još uvijek na svom mjestu, iako dobro znamo što on predstavlja. Klemm, Glogoški, Jukić i drugi dali su sve od sebe, željeli najbolje, ali nije išlo, jer od prvog dana nisu bili jasni zahtjevi. Na određeni način bio je to protest stradalnika Domovinskoga rata…
A što je s drugim braniteljima? Gdje su se primjerice izgubili dragovoljci Domovinskoga rata?
– U Registru branitelja navodno ima oko pola milijuna imena. Sva ta imena nitko nije vidio, osim bivšeg žalosnog ministra branitelja i sličnih. Kod nas samo i isključivo stradalnici Domovinskoga rata primaju, redovno, zaslužene mirovine i sve drugo. Pa, s obzirom da su se oni najviše bunili i bune, možete misliti kako je tek većini od 450 tisuća koji su također sudjelovali u ratu, a koji uglavnom ne traže niti im daju neke pogodnosti. Registar branitelja je i objavljen s ciljem da se „zataškaju” oni koji su dragovoljno otišli braniti Domovinu. Osim toga, kako to da nitko, ali nitko ne postavlja pitanje: zbog čega Registar branitelja nikada nije objavljen u tiskanom obliku, kao publikacija? Mi također ne znamo tko je u njemu istinski a tko lažni branitelj. Znamo samo da je to „najveći dar sudionicima Domovinskoga rata”. Ako zbog ničeg drugog, a onda zbog objave ovakvog Registra branitelja koji je namjerno objavljen isključivo na internetu (?) da izazove što veće podjele, trebalo bi suditi bivšem ministru, koji je, da se malo našalimo, napravio toliko zla ljudima koje je predstavljao, koliko i oni „tamo daleko”.
Vjerojatno ste upoznati da će redatelj Antun Vrdoljak snimiti igrani film o generalu Ante Gotovini…
– To me iznimno raduje. Ali taj film vrijedit će „malo”, ako u njemu neće biti prikazani i progonitelji hrvatskog generala. Imenom i prezimenom!
Kako to da se u Hrvatskoj, ni 25 godina od početka srpske agresije, ne snimaju igrani filmovi o stvaranju hrvatske države?
– Tko kaže da se ne snimaju? Ima ih, ali osim „Broja 55″ svi su manje-više snimani na temu: „kako ocrniti hrvatske branitelje i Domovinski rat”! Većina je na žalost i prikazana i to s „velikim uspjehom”.
Koji, po vama, igrani filmovi su trebali biti snimljeni, a nisu?
– Prvi je o bl. Alojzije Stepincu, a drugi o životu i djelu dr. Franje Tuđmana. Tek kad se snime i prikažu ovi filmovi moći ćemo reći – Imamo Hrvatsku!
Zbog čega još uvijek jedan dio Hrvata javno govori – Udba je naša sudba?
– Ima li neke veće političke stranke, državne institucije i slično, gdje ne rade bivši pripadnici ove zloglasne organizacije? Na početku devedesetih uvukli su se u medije, tvrtke, banke, škole, pravosuđe, bolnice, pa i u dječje vrtiće. Ako nisu oni, onda su njihova djeca. Zbog čega se ne otvore arhivi Udbe? Laž je da je sve odneseno u Beograd. Kako to, jeste li se zapitali, zbog čega „nitko” ne otvara arhive Općinskih, kotarskih i inih organizacija Saveza komunista, zašto su oni još uvijek „tajni”?
Pa, što je razlog da se napokon ne načne i ova tema?
– Razlog je taj što ćete tamo naći sve o svojim poznanicima, susjedima, današnjim „uspješnim” poslovnim ljudima…Naime, upravo sam istražio arhiv Saveza komunista Koprivnice i okolice i mogu vam reći da nema gotovo nikoga tko je danas na nekom važnom položaju od političkog do privrednog a da na bilo koji način nije bio vezan uz „ljubičicu bijelu”, da se nije kleo u bratstvo i jedinstvo, da mu nije jedina „iskaznica” bila „moralno-politička podobnost”. U vrijeme komunizma nitko se nije mogao obogatiti, niti napraviti karijeru, od političara do pjevača ili glumca, a da mu partija to nije dozvolila. Oni koji su skrenuli s Titova puta ili su željeli biti veći od „pape” završili su u logorima. Mnogi su i ubijeni.
A je li vam poznato kako je Udba početkom devedesetih „zamagljivala” svoje članove?
– Na razne načine. Najjednostavnije je bilo da su preokrenuli kapu. Tako se radilo i na kraju II. svjetskog rata. Kad su četnici vidjeli da će izgubiti rat jedan ne mali dio se priključio partizanima. I dobar dio njih je bio među najvećim koljačima Hrvata nakon 1945. Na taj način su „dokazivali” svoju privrženost Titu, partiji, drugovima Blaževiću, Rankoviću, Kardelju, Milki Planinc, Jelici Radojčević i drugima. A Udbaši su početkom devedesetih i neke svoje ljude javno prikazivali kao da rade za Hrvatsku, pa je tako ratni zločinac Kadijević u dogovoru s nikad procesuiranim dr. Jovićem, 18. siječnja 1991., donio Odluku o „hapšenju Manolića, Boljkovca, Jurića, Perkovića i ostalih u MUP-u”, što se naravno nikada nije dogodilo. Mnogi su i povjerovali u to vrijeme da Manolić, Boljkovac i Perković stvarno rade za Hrvatsku, kad tamo…Gdje su podatci o tome koliko je Hrvata zbog Titova režima zauvijek napustilo Hrvatsku?
Što se trenutačno događa s hrvatskim braniteljem Veljkom Marićem, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina robije?
– Kod kuće je, odlazi na liječenje. Ali, sredinom srpnja ponovno se vraća u Glinu, gdje će provesti još šest godina. O njemu sam objavio i knjigu sa svim dokumentima, ali to nikoga ne zanima. Marić je hrvatski mučenik, lažno optužen, osuđen bez ijednog dokaza. Nekima u Hrvatskoj i te kako odgovara da i mi imamo „svoje osuđene zločince”. Taj čovjek trebao je odmah biti pušten na slobodu čim je stigao iz Srbije. Tijekom lipnja na Općinskom sudu u Sesvetama bilo je zakazano suđenje „Nacionalu” kojeg je Marić tužio zbog niza kleveta i laži. Rasprava je odgođena, a da njega nitko nije o tome obavijestio. Na drugu raspravu će ga dovesti u lisicama i sam će morati platiti prijevoz u „marici” te dva policajca koji će ga čuvati!
Kako to da se još uvijek ne zna koliko je Hrvata točno poginulo u Domovinskome ratu?
– Kao prvo, više se ne govori o poginulima, već o – stradalima. To znači da kad se čitaju imena, za što sam se borio nekoliko godina, u tim i takvim popisima „svi” su izmiješani: i oni koji su poginuli na prvim crtama obrane i oni koji su primjerice kod kuće izvršili suicid ili nastradali u prometnim nesrećama! Ima relativno veliki broj poginulih branitelja, a koji nisu ni na kakvom popisu. Sramotno, skandalozno, ali je tako. Inače, kod nas se još uvijek „ništa” ne zna: ni koliko imamo ranjenih, ozlijeđenih, koliko imamo generala, koliko onih koji su i zbog čega dobili razna državna odličja i tome slično. Mi ne znamo ni koliko je Hrvata od strane Tita i partije ubijeno od 1945.-1990. Oni koji profesionalno pišu hrvatsku povijest, svaka čast iznimkama, još je uvijek pišu po pravilima „kumrovečke škole”. Stoga bi sve što se tiče hrvatske povijesti trebalo napisati ponovno, od stoljeća sedmog!
A što nas poglavito treba brinuti?
– Među ostalim, što je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja se slabo ili nikako ne brine o Hrvatima u BiH, Srbiji i diljem svijeta. Mislite li da je i to slučajno? – rekao je Mladen Pavković.
Izvor: direktno.hr
