Kukavički napadi ‘navijača’ ujedinili Vatrene!
Hrvatska nogometna reprezentacija već 22 godine igra službene utakmica, natječe se pod hrvatskom zastavom na natjecanjima FIFA-e i UEFA-e, u tih dvadesetak godina bilo je uspona i padova, uglavnom su padovi rezervirani za polovicu prvog desetljeća 21. stoljeća.
Krenulo je u Talinu 1994.
Sve je krenulo u Talinu, protiv Estonije, 1994. godine, prvu službenu utakmicu Vatreni su dobili 2:0, Davor Šuker najavio je svoj pohod prema vrhu svjetske ljestvice najboljih strijelaca. Naravno, radilo se o kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine. Mnogi s pravom žale zbog činjenice da ona generacija Vatrenih nije smjela igrati Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994. Tko zna kako bi danas izgledala hrvatska nogometna povijest da su Vatreni igrali Svjetsko prvenstvo kad su uglavnom svi imala između 25 i 26 godina?
U tih dvadesetak godina odnosi između izbornika, igrača i Hrvatskog nogometnog saveza uglavnom su varirali, između odličnog i dobrog. Naime, nikada u dvadeset i dvije godine nije bilo nogometaša, bez obzira koliko dobar, koliko skup bio, bez obzira kakav status imao, koji je odbio igrati za Vatrene. Istina, u jednom se trenutku pobunio Robert Prosinečki, iznenađen činjenicom da nije dobio priliku igrati protiv Francuske na SP-u 1998. godine, odnosno, igrao je zadnjih nekoliko minuta, no, Robi se vrlo brzo pomirio s tadašnjim izbornikom Vatrenih Miroslavom Ćirom Blaževićem. Pogledajte što se dogodilo hrvatskoj košarci? Redom su reprezentaciju odbijale velike zvijezde, od Gordana Giričeka do Ante Tomića i Marka Popovića.
Domoljublje i prve vatrene godine
Atmosfera u svlačionici devedesetih bila je prožeta snažnim domoljubnim nabojem, razumljivo, kad su prvii Vatreni krenuli još je bio rat, teško je moglo biti drugačije i nemoguće je da se to ne odrazi i na sport. Onda su slijedile prve mirnodopske godine, vrijeme obnove i vidanja ratnih rana. Hrvatska je ponovno počela živjeti, nakon Oluje pojavila se nova nada.
I dalje su Vatreni bili najbolji veleposlanici hrvatske države u svijetu, Davor Šuker zabio je na Euru 1996. godine dva pogotka Danskoj i oba je “poklonio” predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je obožavao nogomet, možda malo i previše, i koji je na SP-u 1998. u dva navrata gledao uživo utakmice hrvatske nogometne reprezentacije. Pobjedu protiv Njemačke u četvrtfinalu, u Lyonu, sa 3:0 te, nažalost, poraz u polufinalu od Francuske 1:2. Iako je bilo nekih trzavica na relaciji igrači-novinari 1996. atmosfera u vatrenom kampu bila pobjednička. Nažalost, protiv sudaca se nije moglo, malo previše je eksperimentirao i Miroslav Blažević.
.
Slaven Bilić došao na klupu Vatrenih nakon Cice Kranjčara
Ipak, mnogi će reći da Vatreni nikada nisu imali atmosferu i sjajne uvjete kao što je to bilo 2008. godine na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj. Slaven Bilić preuzeo je nakon SP-a u Njemačkoj 2006. godine jednu dobro posloženu reprezentaciju, Zlatko Kranjčar uglavnom je završio smjenu generacija koju je još prije njega počeo Otto Barić, uveo neke mlađe igrače, što je Bilić vrlo dobro nadogradio. Primjerice, na veliku pozornicu izašao je 21-godišnji Luka Modrić. Hrvatska je igrala odlično u kvalifikacijama za Euro 2008.
Zaista te 2008. godine atmosfera i odnos između igrača te izbornika bila je za najvišu ocjenu, iako će neki reći da je Bilić pogriješio zato što je stvorio pretjerano prijateljski odnos s igračima. Upravo je to Ćiro Blažević zamjerio “sinu” Biliću.
Veliki rezultat Slavena Bilića?
Mnogi će reći da je Slaven Bilić napravio pravi rezultat s Vatrenima, neki Bilića i njegove rezultate uspoređuju s Ćirnim vremenom. Pretjerivanje? Koliko je to pravedno prosudite sami.
Naime, Slaven Bilić je, kako smo spomenuli, preuzeo vrlo dobru reprezentaciju, koja je pod Zlatkom Kranjčarem imala igru,ali nije imala rezultat, s takvom je reprezentacijom pobijedio u Londonu Englesku, na kultnom Wembleyju, pobjeda od 3:2 i danas je pobjeda koju mnogi tretiraju kao najveću pobjedu hrvatskog nogometa, što je, naravno, nepravedno. Takva pobjeda u rezultatskom smislu nije puno značila Hrvatskoj, ali je Englesku izbacila iz igre za Euro. Naravno, Englezi su nam to zapamtili i u idućim kvalifikacijama zabili nam devet golova iz dvije utakmice.
Na Euru 2008. Bilićeva Hrvatska prošla je uvjerljivo skupinu, s tri pobjede, pala je i Njemačka 2:1 u drugoj utakmici grupne faze. Nažalost, protiv Turske u četvrtfinalu nije išlo. Iako smo zabili gol nekoliko sekundi prije kraja drugog produžetka euforija, kojoj je kumovala i klupa, trajala je taman toliko koliko je trebalo da Vatreni prime pogodak i na koncu izgube na jedanaesterce. Hrvatska je izgubila od Turske, koja nikad neće biti na razini jednog Portugala, s Ronaldom ili bez njega, s Luisom Figom ili bez njega.
Potresena, demoralizirana Hrvatska nije uspjela izboriti plasman na SP-2010. godine u Južnoj Africi. Kroz dodatne kvalifikacije, što je veliki, veliki neuspjeh Slavena Bilića, o čemu se uopće ne govori. Izborila je Euro u Poljskoj i Ukrajini 2012., u jakoj skupini s Italijom, Španjolskom, Irskom, nije prošla dalje, iako je dojam zapravo bio više nego pozitivan. To su rezultati “Hrvatske Slavena Bilića”, nećemo ih vrednovati oni govore sami o sebi i za sebe.
Čačić u puno težim uvjetima
I dok je Slaven Bilić imao idealne uvjete za rad, medijsku potporu, izbornik Ante Čačić u startu je dočekan na nož, pa ipak i u takvoj atmosferi Vatreni su igrali sjajan nogomet, možda i najbolji nogomet u povijesti hrvatske reprezentacije, opet nisu uspjeli napraviti ništa više nego samo ponoviti “Bilićev uspjeh!” Ako je Bilić 2008. godine s Hrvatskom uspio, a nije, zašto Ante Čačić 2016. godine nije isto “uspio” budući da je ispao od jačeg protivnika na sličan način? Realno bi bilo reći da ni Čačić, bi Bilić nisu uspjeli, koliko god tvrdili suprotno.
Kad smo već spominjali atmosferu u svlačionici Vatrenih recimo kako je ona bila najgora za kratko vrijeme kratkog “izbornikovanja” Igora Štimca, no, isto tako, Ante Čačić imao je i ima sjajan odnos s reprezentativcima. Odnos između HNS-a i reprezentativaca također je na zavidnoj razini. Čačić je možda i omiljeniji kod nogometaša nego što je to bio Bilić. Iako je to u konačnici malo važno. Naime, Čačićeva jednostavna, a opet posebna, ljudska gesta kada je napustio Euro i otišao na pogreb oca kapetana Darija Srne prema tvrdnjama mnogih jako je dirnula ne samo Srnu nego i sve igrače. Stekao je poštovanje kod nogometaša koje se ne stječe lako, posebno ne kad imate pravu medijsku harangu uperenu protiv vas, kao što je to slučaj s Čačićem.
Čačićeva era, koja još uvijek nije završila, prožeta je nasiljem, huliganizmom i organiziranim napadom nekolicine provokatora na Vatrene. Nikad se u povijesti hrvatske reprezentacije jedan izbornik nije suočavao s ovako velikim problemima, nikada Vatreni nisu radili u težim uvjetima i pod većim pritiskom. Nikad ih jedna skupina samozvanih navijača nije jače i bezobzirnije proganjala.
Vatreni pokazali zajedništvo
Kukavički napad na reprezentaciju u St. Etienneu tijekom utakmice protiv Češke (2:2), koji su osudili gotovo svi u Hrvatskoj, uključujući i 90 posto navijača, kao i napad na unajmljenu kuću Ivana Raktića, u kojoj se odmarao zajedno s obitelji, doprinjeli su jedinstvu kakvo Vatreni nikad nisu imali. Naime, i sam je Ćiro govorio nedavno o “borbi klanova” koja se odvijala u njegovoj eri u svlačionici Vatrenih, ali koja je više nalikovala snažnom rivalitetu nego nekom ozbiljnom sukobu. Danas toga nema u svlačionici.
Na Europskom prvenstvu, i poslije njega, Vatreni su ostavili dojam jedne ekipe koju povezuje istinsko prijateljstvo. Nije bilo niti jedne grube riječi, niti jedne optužbe između igrača s jedne i izbornika s druge strane, što se u neka ranija vremena znalo događati, pa čak ni nakon nesretnog poraza od Portugala.
Činjenica je da su kukavički napadi na Vatrene polučili suprotan efekt od onoga koji su očekivali napadači i njihovi naručitelji. Naime, napadi su, kako smo napisali, ujedinili Vatrene, ali su istovremeno doprinjeli osudi kukavičkih napada, osude su došle od samih navijača. Nikad tako snažno navijačka scena nije osudila kukavičluk i bezobrazluk napadača kao što je to danas slučaj.
Naravno da navijači nisu napali reprezentaciju, kako neki žele reći, naime, takva tvrdnja nema uporište u logici. Ako ste navijač reprezentacije nećete je uništiti radi jednog čovjeka. Nije hrvatska reprezentacija Sodoma i Gomora.
Naime, napadačima je “borba za čistoću hrvatskog nogometa” tek paravan kako se ne bi vidio stvarni cilj, a to je zapravo u konačnici izolacija Vatrenih, izbacivanje iz svih natjecanja u idućih desetak godina, preuzimanje reprezentacije i Saveza od strane onih koji najbolje plivaju u močvari, o čemu je svojedobno govorio jedan bivši ministar, slučajno je iz Rijeke.
Neki će reći kako je hrvatska nogometna reprezentacija jedina oaza na koju nije “stala crvena čizma.”
Piše: Miroslav Herceg/narod.hr
