Bivši četnik Vučić otvorio ovogodišnju sezonu blaćenja Oluje
Prije desetak dana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sastala se sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem. Protokol je bio u duhu bratstva i jedinstva. A onda samo koji dan kasnije Vučić je iz Pariza pred europskim državnicima izmišljao zbivanja u Oluji. I nije neočekivano, samo je otužno što hrvatski političari još nisu naučili lekciju.
Opet je krenulo. Manje od mjesec dana do proslave obljetnice oslobodilačke Oluje prigodno se, iz Pariza, oglasio srbijanski premijer Aleksandar Vučić i poručio kako je „nezgodno to oko Oluje“ i dodao: „Vi ćete slaviti, a mi ćemo plakati i žaliti”. U idućim će se danima, za očekivati je, pojačati intenzitet tih žalopojki kojima će službena Srbija, a onda i podružnice u Hrvatskoj pokušati prikazati oslobodilačku Oluju kao strašan progon nedužnih Srba.
Ne treba se čuditi. Za Srbiju koja, barem deklarativno, želi ući u Europsku uniju, rat s Hrvatskom očito još nije završen. Ne će ni biti sve dok službeni Beograd i sateliti u Hrvatskoj ne prestanu s opasnom politikom stalnih podgrijavanja tenzija i dok ne prihvate odgovornost za krvavu agresiju na Hrvatsku, odnosno dok ne priznajuOluju kao legitimnu oslobodilačku akciju kojom je međunarodno priznata Hrvatska oslobodila svoj, od druge države i pobunjenika, okupirani teritorij. No to se ne će dogoditi. Jer bit stalne srpske politike je agresiju na Hrvatsku (i BiH) prikazati kao nekakav sukob na ovim prostorima, u kojem Srbija nije kriva, ili je u najboljem slučaju krivnja podijeljena iako je činjenica i jedina istina da su srpske vojne snage došle u drugu državu i pritom počinile nezapamćene zločine.
S te platforme Vučić dijeli lekcije, izigrava žrtvu iako i on stoji iza politike koja je počinila grozne zločine u Hrvatskoj i BiH. Jasno je da Vučić, koji danas šalje poruku kako će neki tugovati zbog Oluje, namjerno prelazi preko činjenice da je kao istaknuti član Srpske radikalne stranke u Skupštini Srbije 20. srpnja 1995. godine, samo 11 dana nakon genocida u Srebrenici, poručio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana. „Pa vi bombardirajte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo tko drugi udariti na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”, poručio je tada pobješnjeli Vučić. Ali pitanje je zašto danas vodeći europski političari, pa i hrvatska predsjednica, nemaju nikakvih moralnih ograda kada se ljube ili primaju na najvišoj razini jednog ratnog huškača i deklariranog četnika. Uostalom, i danas su dostupne brojne snimke u kojima razgoropađeni Vučić s puškom u ruci u pratnji zločinca Vojislava Šešelja poziva na progon nesrpskog stanovništva. Pitanje je mentalne higijene, ali i pijeteta prema žrtvama, da s takvom osobom ne sjedaš za isti stol.
A deklarirani četnik Vučić, koji tijekom rata u javnost nije izlazio bez četničke šajkače i kokarde, kao i službena Srbija danas sve rade da Oluju prikažu kao napad na nedužno srpsko stanovništvo iako je takvo što čak i presudom Haaškog suda odbačeno. Naime, Žalbeno vijeće Haaškoga suda (ICTY) u predmetu Gotovina i Markač zauzelo je stajalište da tijekom Oluje nije bilo etničkog čišćenja. Kako god da se okrene, činjenice i istina nisu na strani srpske politike koja je jedina kriva za žrtve koje su njihovi sunarodnjaci imali u Hrvatskoj tijekom Oluje. Jer nakon Oluje Srbi iz Hrvatske na poziv svojih vođa masovno su napuštali do tada okupirane hrvatske gradove i sela – jer su ih vođe nakon vojnog poraza pokušavali nagovoriti da se nastane na Kosovu – da bi na kraju sve pokušali prikazati kao protjerivanje. Isto tako je činjenica da su mnogi Srbi u Oluji stradali od srpske ruke. Srpski general Mile Novaković, primjerice, na ulazu u Dvor na Uni, 8. kolovoza, izdao je zapovijed da se tenkovima pogazi srpska kolona s izbjeglicama.
Unatoč tim činjenicama službena srpska politika ide dalje sa stvaranjem tenzija i stalog podgrijavanja napetosti. Nije to samo deklarativno. Prošle je godine Srbija rehabilitirala četničkog vojvodu Dražu Mihailovića čime je pokazala koliko je udaljena od europskih i civilizacijskih vrijednosti jer je riječ o čovjeku koji je bio nositelj pronacističke politike i koji je s nacistima potpisivao službene dokumente o suradnji. A politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva, što se vidjelo devedesetih u odnosu prema Hrvatima.
Prije desetak dana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sastala se sa srbijanskim premijerom, i nekadašnjim četnikom Aleksandrom Vučićem. Protokol je bio u duhubratstva i jedinstva. Susreli su se na mostu iznad Dunava, a onda su razgovarali sa srpskom manjinom u Hrvatskoj, potom sa hrvatskom u Srbiji. Posjetili su i kuću Milutina Milankovića srpskog geofizičara hrvatske zavičajnosti i konačno potpisali Deklaraciju o unapr(j)eđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske. A onda, samo koji dan kasnije, Vučić iz Pariza pred europskim državnicima izmišlja zbivanja u Oluji. I nije neočekivano, samo je otužno što hrvatski političari još nisu naučili lekciju. Možda da pročitaju radikalnog srpskog ideologa Dobricu Ćosića koji je još 1961. u svojim Deobama napisao da „Srbi laž doživljavaju kao normalni oblik patriotizma i potvrdu urođene inteligencije“.
Silvana Oruč Ivoš/hrsvijet.net