Uskok napokon počeo loviti ratne profitere, ili se samo tako čini
Napokon je krenulo! Ono što smo dugo čekali, gotovo 25 godina, počelo se ostvarivati. Uskok je ovih dana javno obznano da je nakon provedenih istraga podigao optužnicu protiv Đure Gavrilovića (inače „Poduzetnika godine, 1998.“!) kojega tereti da je u jeku rata kupio više tvrtki iz sustava mesne industrije Gavrilović s dva milijuna maraka namijenjenih obrani Hrvatske čije mu je korištenje omogućio tadašnji ministar financija Jozo Martinović.
E, da je to iznimno ozbiljna stvar (da nije ne bi istraga trajala četvrt stoljeća) treba saslušati, odnosno naći se na optuženičkoj klupi i Jozo Martinović. Taj čovjek je na mjestu ministra financija u tijeku najžešćeg obrambenog rata ili agresije na Republiku Hrvatsku naslijedio prvog ministra financija Marijana Hanžekovića, a bio je u vladi Franje Gregurića (od 4.kolovoza 1991.-12. kolovoza 1992.) te ono što je najvažnije čovjek od najvećeg povjerenja dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
Ali, s obzirom da se istraga u ovom slučaju otegnula (sve po onom: ima vremena, ratno profiterstvo ne zastarijeva!) Jozo Martinović je u međuvremenu umro, ali Uskok smatra da za to kazneno djelo postoje i drugi svjedoci. Živi bili, pa vidjeli!
Nu, čvrsto vjerujemo da od sada ne će proći dan, a da nas DORH ili Uskok ne će javno obavijestiti da je završena istraga i protiv niza drugih, prije svega, hrvatskih ratnih profitera, odnosno tajkuna koji su u vrijeme Domovinskoga rata (sve po zakonu!?) dobrano opljačkali Hrvatsku, tim više što za većinu od njih ima i živih svjedoka, dokumentacije i štošta drugo.
Ako je netko primjerice do početka srpske agresije prodavao karanfile ili ako je bio običan majstor za klima uređaje, a još u vrijeme rata postao jedan od najbogatijih Hrvata u ovom dijelu kugle zemaljske, ili ako je imao neku „trafiku“ za prodaju „trulog voća“, a danas ne zna ni sam koliko ima trgovina ili novaca na računu, vrlo je lako ispitati – odakle mu toliki kapital, kakvog recimo u Americi ne bi svojim radom mogao zaraditi ni za pet života?
Također ćemo vjerojatno saznati (obzirom da je sa slučajem Gavrilović napokon krenuo lov na ratne profitere) tko su oni koji su se enormno obogatili na humanitarnoj pomoći, preprodajom oružja, dobivanjem kredita po jedan ili dva posto kamata, kupovanjem uspješnih tvrtki po cijeni „porcije ćevapa“, otpuštanjem velikog broja radnika itd. i tome slično.
Ovoj konkretnoj akciji Uskoka poglavito se raduju hrvatski branitelji, odnosno stradalnici, od kojih se najčešće moglo čuti: Jednima metak, drugima imetak!
E, vi svi koji ste se nezakonito obogatili u vrijeme dok su drugi ginuli napokon ćete doći na optuženičku klupu, tim više što svaka sredina ima svoje „Gavriloviće“, ili bolje rečeno što će vam svatko u njegovoj ulici prstom pokazati ljude koji prije rata nisu imali ništa, a danas on i cijela njegova obitelj voze najskuplje automobile, stanuju u vilama (obvezno s nadzornim kamerama), ljetuju u najskupljim odmaralištima, zimuju u najelitnijim skijalištima, a ono što je ipak od svega najvažnije – ugledni su i cijenjeni građani, koji iz svake afere izlaze još tri puta veći i jači.
Bojali smo se da ni „grom“ njima ne može ništa, ali slučaj Gavrilović to demantira.
A kako se u Hrvatskoj postaje medijska zvijezda najbolje nam je pokazao nedjeljni Jutarnji list (10. srpnja 2016.) kad je čak (da ti pamet stane) na naslovnoj stranici objavio poster čovjeka kojeg su proglasili „najgorim poslodavcem u zemlji“ nekakvog Bosiljka Stanića, koji u 12 tvrtki ima ukupni godišnji prihod od 650 milijuna kuna.
U opširnom intervjuu (na četiri stranice!) novinar ga pita: „Kako ste postali poduzetnik? Kada ste otvorili prvu trgovinu?“, a ova nova „medijska zvijezda“ odgovara:
„Firma traje već 26 godina. (Znači dok su se drugi spremali za rat ili odlazili braniti Domovinu, čovjek se počeo baviti biznisom, op.a.). Prvi objekt kojeg smo otvorili (čujte sad ovo!) bio je kiosk u proljeće 1991. Ubrzo smo otvorili šest kioska pa smo ušli u mjenjačke poslove, a onda i u veleprodaju robe široke potrošnje. Krenuli su problemi s naplatom u veleprodaji pa smo se opredijelili za diskont. Počeli smo graditi svoje objekte i tako smo ušli u maloprodaju. Polako smo se razvijali i gasili veleprodaju. Ja sam rođeni Vinkovčanin, odrastao u Ivankovu, inženjer sigurnosti na radu. Završio sam za stolara, radio sam u Spačvi 10 godina kao poslovođa i šef zaštite na radu, a nakon toga sam ušao u privatni biznis“.
E, a sad slijedi ovo glavno? Kako je stekao prvi kapital, tim više što je na početku njegova iznimno uspješnog poslovanja u Vinkovcima bio rat, što su svakodnevno padale granate, što su ljudi više razmišljali kako spasiti svoju glavu, a ne otvoriti kiosk, Stanić iskreno odgovara:
„Ja sam nemiran duh i tako sam krenuo. Ide mi matematika, imam osjećaj za prostor i vrijeme“ – te na čuđenje „je li to bilo dovoljno“ spremno je rekao: „Kada uđete u baru ne možete izaći iz nje. Kada zapadnete, onda upregnete dva para konja. Nemamo opciju biti neprofitabilni jer 1200 ljudi ovisi o plaći (jedna je od najmanjih od svih trgovačkih firmi u državi, op.a.) koju dobivaju svaki mjesec od tvrtke“.
Ovaj uspješan poduzetnik nije prijavljen kao ratni profiter ni tajkun. Nu, pokazao nam je kako smo i mi umjesto metka mogli zaraditi imetak, ili kao on biti na naslovnoj stranici, samo da smo poput njega i njemu sličnih bili malo više „pametni“!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Izvor: ovdje
