“NARODNE NOŠNJE HRVATSKE” U SRBU
“Ustanak naroda Hrvatske” u Srbu, ispravan je i lukavo imenovan nadnevak, jer je to bio ustanak naroda Hrvatske, odnosno srpskog naroda Hrvatske, srpskog četničkog i partizanskog naroda Hrvatske ili velikosrpskog naroda Hrvatske, s ciljem istrijebljenja hrvatskog naroda Hrvatske, uz pomoć talijanskog naroda, koji je u, većinom suhozemnim srpskim balkanskim aspiracijama, vidio priliku za svoje apeninske maritimne aspiracije.
Balkanski brdski narod, koji nije bio sklon ni pranju a kamo li kupanju, nije vidio toliko vrijednosti u vodenim površinama, pogotovo ne u slanim vodenim površinama u kojima, kako reče Nikola Pašić, ne možeš ni konje napojiti, pa je privlačnim ispao plan zauzimanja Hrvatske na dva fronta, srpskog sa istoka i talijanskog sa zapada.
Tripartitne operacije započete u Srbu, predstavljale su početak čišćenja Hrvata iz Hrvatske i srpsko-talijankog teritorijalnog razgraničavanja.
Pokušaj uključenja hrvatskog kvislinškog faktora u proces nije uspio, jer su Srbi ubili Marka Oreškovića, poslanog tamo s tim ciljem. Kažem “kvislinškog”, jer je hrvatska nacionalna ljevica u to vrijeme predstavljala internacionalističku skupinu sovjetskih kvislinga u Hrvatskoj, koji u početku nisu bili kontaminirani velikosrpkim, tobože jugoslavenskim idejama (August Cesarec “Živjela sovjetska Hrvatska”).
Da bi korigirali taj nedostatak, koji ni Sovjetima nebi bio prihvatljiv, pretvoren je jedan beznačajan slučaj bijega šake tih hrvatskih prosovjetskih ljevičara u šumu Brezovicu kraj Siska, u tobožnji ustanak, kako bi službeni ratni redosljed ipak Hrvate stavio kao prve koji su u Hrvatskoj odgovorili na Staljinov poziv na otpor, raspadom sovjetsko-njemačkog pakta i početkom njemačkog plana “Barbarossa”.
Četničko partizanke razlike, koje su u početku bile beznačajne, zaoštrile su se tokom rata, da bi kasnije, kad je postalo izvjesno koja će srpska strana odnijeti pobjedu, bile eliminirane priključenjem skoro svih četnika u partizanske redove. Da je Njemačka odnijela pobjedu, partizanske snage bi bile priključene čatničkim redovima. Srbija je bila zastupljena na obje strane i za razliku od Hrvata koji su bili spremni iz ideoloških razlika jedni druge istrijebiti, Srbi su iz nacionalnih razloga bili spremni jedni druge spasiti.
Proglašenjem hrvatskog režima kvislinškim u onoj mjeri u kojoj je pogodovao njemačkim interesima, hrvatska partiznska strana se po istom aršinu može nazvati kvislinškom u toliko u koliko je pogodovala sovjetskim interesima i takvom ostala sve do 1948. i perioda Informbiroa.
Preferiranje “naroda Hrvatske” i tabuiziranje “hrvatskog naroda” ostalo je na snazi do današnjih dana, pa u svojoj predizbornoj kampanji Zoran Milanović ne izostavlja reći da su “partizani Hrvatske” bili jedina vojska koju on izbire zvati svojom.
Zato Milorad Pupovac paradira po Srbu okružen ženama u “narodnim nošnjama Hrvatske”.
Dinko Dedić/kamenjar.com
