Osnovne istine o „znanstvenoj“ osnovi spolnoga odgoja (4. modul)
Cijela rodna ideologija počiva na premisi da je homoseksualnost sasvim normalna pojava, kao heteroseksualnost. U tomu leži tajna nastojanja oko promjene paradigme spolnosti i svih nesporazuma koji iz toga proistječu.
{jathumbnail off}Prvo pitanje u svakoj raspravi treba biti:
„ Je li homoseksualni spolni čin jednako prirodan, zadan genetički, fiziološki i evolucijski, logičan, smislen i funkcionalan kao heteroseksualni?“ (i onda biološko objašnjenje odgovora).
1. Glasovanje o homoseksualnosti
Godine 1974., American Psychiatric Association glasovanjem je donijela odluku da homoseksualnost nije poremećaj/bolest. Evo kako:
Specific protests by gay rights activists against the American Psychiatric Association (APA) began in 1970 when the organization held its convention in San Francisco. The activists disrupted the conference by interrupting speakers and shouting down and ridiculing psychiatrists who viewed homosexuality as a mental disorder. In 1971, gay rights activist Frank Kameny worked with the Gay Liberation Front collective to demonstrate against the APA’s convention. At the 1971 conference, Kameny grabbed the microphone and yelled, “Psychiatry is the enemy incarnate. Psychiatry has waged a relentless war of extermination against us. You may take this as a declaration of war against you.” … Presented with data from researchers such as Alfred Kinsey and Evelyn Hooker, the seventh printing of the DSM-II, in 1974, no longer listed homosexuality as a category of disorder.
(http://en.wikipedia.org/wiki/Diagnostic_and_Statistical_Manual_of_Mental_Disorders)
2. Rodna teorija
– Rodna teorija kaže da nema žena ni muškaraca nego da je rod kontinuum (Rothblatt, 1995.), a seksualna orijentacija multidimenzionalno varijabilna (Klein 1985.). Fluidnost rodova ne poznaje ni granice niti pravila (Bornstein, 1994., str. 52); čovjek može slobodno i svjesno za sebe izabirati određeni rod ili neograničen broj rodova, mijenjajući ih kako i koliko hoće.
– Kinsey (1948.) je objavio istraživanja koje su napravili pedofili na djeci u dobi od 2 mjeseca do 12 godina, te je ustvrdio da su djeca od rođenja seksualna bića, i da ona mogu, i trebaju, uživati u spolnim odnosima s odraslima. Njega je raskrinkala J. Reisman (1990., 1998.).
– Biološku osnovu spola dokazuje to da je 99% ljudi heteroseksualno (Boucher 2006.).
– Teorija psihoseksualne neutralnosti pri rođenju (to je nešto što se uči nakon rođenja, Money 1951., Millet, 1969.) doživjela je krah (Diamond 1999.).
3. Znanstveni radovi o uzrocima homoseksualnosti
– “Ništa nije pronađeno. Jedino što smo otkrili je da su ti ljudi (naknadno deklarirani kao homoseksualci) s biološke točke gledišta – savršeno normalni i s cjelokupnim genomom, a ne poremećenim. To znači da svi imamo isti osnovni heteroseksualni nagon. Činjenica da se taj normalni nagon poslije ne očituje u svih ispravno, upućuje na poremećaj tog seksualnog nagona, a to je jedan od oblika neuroze” (Aardweg, 2004.).
– „Ako postoji genetska komponenta kod istospolne privlačnosti, ona je neznatna u odnosu na druge faktore” (Bearman i Brückner, 2002., str. 1197, 1198).
– „Nisam dokazao da je homoseksualnost genetska, niti sam za nju pronašao genetski uzrok. Nisam pokazao da se homoseksualni muškarci rađaju kao takvi, što je najveća pogrješka u interpretaciji moga rada” (LeVay u odnosu na članak o građi hipotalamusa, 1991.; Nimmons, 1994., str. 64).
– Nema povezanosti muške homoseksualnosti s mikrosatelitnim biljezima na kromosomu X (Rice 1999); homoseksualnost, iako može biti duboko usađena, niti je urođena, niti nepromjenljiva (Satinover, 1996.).
– Liječenje homoseksualnosti uspješno je od 30% do 70%, kao i depresije ili poremećaja ličnosti (Jones i Yarhouse 2007., Hershberger 2003.; Karten i Wade 2010.; Spitzer 2003.).
4. (Zatajeni) podatci o životnom stilu homoseksualaca
– Tri četvrtine homoseksualaca ima spolne odnose s više od 100 partnera tijekom života; 15% od njih imaju spolni odnos s 100-249 partnera; 17% sa 250-499 partnera; 15% sa 500-999 partnera; i 29% s više od 1000 partnera (Bell i Weinberg 1978.).
– Istospolne veze u prosjeku traju 1.5 godinu, a uključuju u prosjeku 8 partnera godišnje izvan te veze (Xiridou 2003.).
5. (Zatajeni) podatci o rizičnim čimbenicima
– Sustavni pregled 13.706 znanstvenih radova, s metaanalizom 28 najkvalitetnijih (uključeno 214.344 heteroseksualaca i 11.976 homoseksualaca) pokazala je da muškarci homoseksualci imaju 2.58 puta više depresije nego heteroseksualci, 4.28 puta više pokušaja ubojstva i 2.41 puta više ovisnosti od droge; žene s istospolnom privlačnošću imaju 2.05 puta više depresije nego žene s heteroseksualnom privlačnošću, 1.82 puta više pokušaja samoubojstva, 4.00 puta više ovisnosti od alkohola, i 3.50 puta više ovisnosti od droge (King et al., 2008.).
– Većina istraživanja pokazuje da na Zapadu više od 90% zaraženih HIV-om čine homoseksualci (Ekstrand 1990.; Odets 1994.; Huether 1996.).
6. Zatajeni podatci psihoanalize
– Freudova istraživanja homoseksualnosti su zanemarena i tabuizirana. Rezultati liječenja istospolne privlačnosti u vremenu od 120 godina imaju otprilike isti uspjeh (Phelan 2009.).
– U usporedbi s heteroseksualacima, homoseksualci imaju više psihopatoloških poremećaja kao što su depresija, nesanica, napadi panike, problemi s pamćenjem ili koncentracijom, suicidalne misli, neuroze, psihoze i sl., i smetnji pri postizanju društvene učinkovitosti (Walder-Haugrad 1997.; Turrell 2000.; Skegg 2003.; Graaf 2006.).
7. Zanemaren koncept psihologije o razvoju ličnosti
Modul 4 negira osnovne postavke razvojne psihologije, ponajprije dječje seksualnosti i spoznaje (Erik H. Erikson “Life cycle”, 1998.). Razdoblje 8-12(13) godina je razdoblje latencije (mirovanja u psihoseksualnom smislu). Pojmovnik djeteta ograničen je na opis stvarnosti. Apstrakcija se u ljudskom razvoju pojavljuje razmjerno kasno (vrhunac doseže sa završetkom adolescencije). Otvaranje tema seksualnosti u ranoj dobi (8-13 god) istovjetno je izlaganju pornografskim sadržajima.
Djeca nemaju oformljen pojmovnik kojim bi mogli opisivati svoja iskustva i stoga će biti izložena indukciji od strane odraslih, što je istovjetno traumatskom iskustvu.
8. Homoseksualnost i teorija evolucije
Rodni i homoseksualni koncepti u izravnoj su kontradikciji sa samom srži znanosti biologije. Teorija evolucije kaže da se opstanak života na Zemlji zasniva na spolnom razmnožavanju koje daje različitost jedinaka u vrsti; selekcijski tlakovi iz okoliša potom „pozitivno odabiru“ one jedinke koje te tlakove (opasnosti) mogu preživjeti do spolne zrelosti; tako nestanu („negativan odabir“) genetičke kombinacije koje ne dosegnu spolnu zrelost pa se dalje ne razmnože (v. Marušić 1983.). Mehanizam opstanka vrsta, dakle i života, jest – spolno razmnožavanje. Jedina alternativna teorija je kreacionizam (da je Bog stvorio svijet, prema Bibliji); treba se odlučiti, treće nema.
9. Promjene stručnoga nazivlja bez znanstvene osnove
Međunarodna klasifikacija bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (SZO, 10. inačica, ICD-10,
http://apps.who.int/classifications/icd10/browse/2010/en#/F66.1) kaže da psihološki poremećaji i
poremećaji ponašanja povezani sa spolnim razvojem i spolnom orijentacijom postoje (točka F66),
ali se u njihovu opisu ne spominje spol, nego samo rod.
Naglašava se da spolnu orijentaciju samu po sebi ne treba smatrati poremećajem.
Pod poremećajima, u točki F66.1, definira se „egodistonična spolna orijentacija“ – u kojoj rodni identitet
ili spolna orijentacija (heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna ili predpubertetska) nije dvojbena,
ali osoba o kojoj se radi želi da je to drukčije jer ima psihološki poremećaj i poremećaj ponašanja te može
tražiti liječenje u svrhu promjene (rodne i spolne orijentacije/preferencije).
Poremećajima seksualne preferencije još se smatraju pedofilija, fetišizam, voajerizam, eksibicionizam i sadomazohizam. Ne spominje se postoje li ljudi tih preferencija koji žele, odnosno ne žele, promijeniti svoju seksualnu preferenciju. Nije jasno zašto se smatra da oni imaju poremećaj čak i kad su zadovoljni svojom spolnom preferencijom, a homoseksualnost i biseksualnost nisu poremećaji, nego samo kada osobe te spolne orijentacije – njome nisu zadovoljni.
„Normalizaciju“ je za pedofiliju već tražio T. Sandfort, suradnik tvorca hrvatskoga spolnoga odgoja A. Štulhofera,
i drugi (Calhoun 2006.).
Budući da po rečenoj definiciji spolna orijentacija, npr. homoseksualnost, nije poremećaj, ali može imati poremećaj kao želju da se promijeni spolna orijentacija, ispada da je zdrav onaj homoseksualac koji ne želi promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, a ima poremećaj (bolestan je) onaj koji je želi promijeniti (npr. u heteroseksualnu). Po toj logici, zdrav je onaj heteroseksualac koji to želi ostati, a onaj koji spolnu orijentaciju želi promijeniti – ima poremećaj. Budući da se homoseksualnost i heteroseksualnost tretiraju jednako (kao spolna orijentacija), proistječe da je homoseksualac –heteroseksualac s poremećajem (i obrnuto!).
hu-benedikt.hr
