BISKUP UZINIĆ: Nema praznika za molitvu!
17. nedjelja kroz godinu (C), 2016.
„Gospodine, nauči nas moliti“, zamolio je Isusa jedan od njegovih učenika, nakon što ga je vidio kako sam moli. Isus je ovu zamolbu iskoristio da učenicima koji su s njim uzlazili prema Jeruzalemu održi pouku o molitvi.
„Gospodine, nauči nas moliti“, danas treba postati i naša zamolba Isusu, koji nas nedjeljom okuplja na euharistijsku molitvu i pridružuje svojim učenicima na putu prema Jeruzalemu, kako bismo pouku o molitvi shvatili kao pouku koju danas Isus upućuje nama.
Dvije su stvari na kojima, čini se, Isus posebno insistira u toj svojoj pouci o molitvi upućenoj učenicima onda, a i nama danas, po Lukinom evanđelju koje ju je zapisalo i prenijelo svim kršćanskim generacijama.
Učeći nas, najprije primjerom, a onda i riječima, kako moliti Isus nas uči da je molitva nešto bez čega njegovi sljedbenici ne mogu živjeti. Oni koji njega slijede trebaju se, kao i on, svakog dana ponovo sjetiti Boga u molitvi i Bogu obratiti u molitvi. Molitva je nešto bez čega nismo i ne možemo biti njegovi. Zato svakog dana, bilo da se odmaramo, bilo da radimo, bilo da smo u školi ili na praznicima, trebamo moliti. Nema odmora od molitve! Nema praznika za molitvu!
Primjer ovakvog ponašanja daje nam sam Isus, koji nije samo govorio, nego je i činio ono što je govorio. Njemu je, kako to vidimo i u današnjem evanđelju, dan započinjao i završavao molitvom.
Molitva treba postati dio i naše svakodnevice. To je, uz ostalo, način na koji ispovijedamo svoju vjeru u Boga koji je središte cjelokupnog našeg života ili bi, ako smo kršćani, to trebao biti.
Osim što nas Isus svojim primjerom poučava da molimo, on nas kroz današnje evanđelje poučava i o tome kako trebamo moliti. Govori nam o tome što je to što neku molitvu čini kršćanskom molitvom, odnosno što je to bez čeka neka molitva nije kršćanska molitva.
Za Isusa je, čini se, puno važnije od lijepo formuliranih riječi, gesta i sl., to da je naša molitva izgovorena s povjerenjem u Boga. Isus nam je Boga objavio kao Oca koji nas ljubi i kojemu, jer nas ljubi uvijek možemo pristupiti s povjerenjem. Osobito je objava ovakvog Boga, Boga kao Oca koji nas ljubi i kojemu uvijek, bez obzira na naše trenutno stanje, možemo doći s povjerenjem jasno izražena upravo u Lukinom evanđelju, kako kroz tri prispodobe koje govore o Božjoj radosti zbog grešnikova povratka i obraćenja, tako i kroz predivne susrete samog Isusa s grešnicima koje on ne osuđuje, nego poziva na obraćenje. Ovu ideju sadrži i slika Boga Oca iz današnjeg evanđelja: „koji to otac … kad ga sin zaište … koliko više će Otac s neba…
Od onih koje volimo očekujemo da imaju povjerenje u nas, da znaju da ih nećemo i ne možemo prevariti i napustiti. Ako je tako među nama nesavršenima, koliko to onda više ima pravo očekivati od nas onaj Savršeni, Bog koji je naš Otac, koji nas ljubi više nego li mi sebe same i želi, iako se to nama to ponekad tako ne čini, učiniti za nas i za naš život ono što je najbolje. Naime, mi ponekad, vjerojatno nesvjesno, od Boga ne tražimo „ribu“ ili „jaje“, nego „zmiju“ i „štipavca“. Bog nam to, jer on je naš Otac, onaj koji nas voli i koji nam želi dobro, ne može dati jer ne bi služili našem dobru, nego zlu.
Povjerenje u Boga na kojemu Isus insistira dok nam iznosi svoju pouku o molitvi temelj je najljepše i najcjelovitije molitve, molitve Očenaša. U toj molitvi mi ne molimo ono što mi mislimo da nam je potrebno, nego ono što Bog hoće za nas. Ono što on želi je najbolje za nas. Zato kršćanski nije moliti se Bogu – ovdje možemo dodati i Blaženu Mariju Djevicu i druge svece naše zagovornike – da riješi naše životne probleme, a što mi često činimo, nego je kršćanska molitva u s pouzdanjem se prepustiti Bogu i njegovoj volji, iznoseći mu između ostaloga i svoje probleme, s iskrenim uvjerenjem da nam nitko, ovo nitko u doslovnom smislu, ne želi više dobro od Boga koji je naš Otac.
Ovo prihvaćanje Božje volje s potpunim povjerenjem u Boga, koji je naš Otac, nije lako, ali nije niti nemoguće. No, zahtjeva napuštanje starog mentaliteta sebičnih interesa, osobnih potreba i želja, nadilaženje vlastitih problema, te usklađivanje svega toga s Bogom i njegovom voljom. Da bismo to mogli, potrebna nam je pomoć Duha Svetoga. Ovo je razlog što Isus današnjoj pouci o molitvi dodaje i izjavu u kojoj kaže da će „otac s neba obdariti Duhom Svetim sve one koji ga zaištu.“
Svjesni Boga i njegove prisutnosti u našem životu bez koje ne možemo, zamolimo dar Duha Svetoga da bi nam omogućio pravo razumijevanje Isusove današnje pouku o molitvi, kako bismo spoznali vrijednost molitve i svoju molitvu učinili molitvom povjerenja u Boga, koji je naš Otac, i u njegovu dobrotu.
Na završetku dodajem vrlo zanimljivu i poučnu priču o molitvi na koju sam slučajno naišao dok sam pripremao ovo razmišljanje. Mislim da se izvrsno uklapa, pa je zato preporučujem. Izvor je: https://www.bitno.net/vjera/duhovne-price/stolica/.
STOLICA
U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem. Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka. Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
– Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
– Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
– Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
– Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
– Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva… Međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho. Jednom riječju, nisam znao kako moliti. Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti. Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
– Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće: Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom. Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
– Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan. Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… Inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti. Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
– Je li umro smireno?
– Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne. Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu. Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva. Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu. Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
– O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti! (Guillermo Hernández)
MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA
