Za Ivu Josipovića i dalje Hrvatska nije bila žrtva agresije nego se dogodio građanski rat
Bivši predsjednik Republike Ivo Josipović vjerojatno je politička osoba koja bi imala najmanje pravo da se miješa u politiku sadašnje odlazeće Vlade kad su pitanju sporne odluke o otvaranju poglavlja 23. i 24. za pristupanje Srbije pregovaračkom procesu s Europskom unijom. Treba podsjetiti da je predsjednik Josipović za svojeg petgodišnjeg mandata sustavno kršio svoje ustavne obveze ustrajavajući na nametnutoj konstrukciji da se u Hrvatskoj koja se borila za državnu neovisnost vodio građanski rat, te da nije bila žrtva velikosrpske agresije.
Prikriveno ili otvoreno on je u tom petgodišnjem razdoblju više zastupao britanske interese na prostoru bivše Jugoslavije, nego što se kao predsjednik Republike zalagao za hrvatske nacionalne i državne interese kako ga je obvezivao Ustav. Kulminacija tog protudržavnog djelovanja Ive Josipovića bila je u njegovom zalaganju s drugim političarima, poput Zorana Milanovića i Vesne Pusić, da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.u Haagu. Kao što je poznato upravo je Međunarodni sud pravde kao najviše svjetsko pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranje homogene srpske države. Dakle nema ni govora o nekakvom građanskom ratu koji je zagovarao a i dalje zagovara bivši predsjednik, kao i njegovi sljedbenici, te u širem smislu i vodeća ljevičarska stranka SDP.
Ne treba se stoga čuditi da se takav Ivo Josipović osjetio pozvanim da otvorenim pismom zatraži od predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović da prekine nekonstruktivnu histeriju koja šteti međunarodnoj poziciji Hrvatske, šteti odnosima sa susjedima i šteti braniteljskoj populaciji jer ne nudi realno rješenje problema. On se pri tome poziva na dogovor što ga je u pitanjima univerzalne nadležnosti postigao 2011/12 s tadašnjim predsjednikom Republike Srbije Borisom Tadićem i navodi 10 točaka prema kojima bi se po njemu trebalo riješavati to sporno pitanje.
Tu se postavljaju dva važna pitanja o djelovanju tadašnjeg predsjednika Republike. Prije svega u Ustavu ne postoje izričite odredbe koje su dale pravo predsjedniku Josipoviću da o tom pitanju vodi pregovore sa srbijanskim predsjednikom, jer su to pitanja isključivo u nadležnosti Vlade Republike Hrvatske. Čak ni po srbijanskom Ustavu Boris Tadić nije imao ovlasti da o tome pregovora sa hrvatskom stranom. Predsjednik Josipović pokušava svoje djelovanje u ovom slučaju temeljiti na ustavnoj odredbi o sukreiranju i suprovođenju vanjske politike, što nije dovoljna formulacija da u tom osljetljivom pitanju poduzima inicijativu, posebice zbog njegovih opetovanih stajališta i postupaka o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat a ne da je država kojoj je predsjednik bila žrtva velikosrpske agresije. Drugim riječima Ivo Josipović je već tada kršio Ustav, i da je
Hrvatska demokratska država, kao što nije, o tome bi se bila povela barem rasprava u Saboru, ako već ne i pitanje odgovornosti predsjednika Republike za prekoračenje ovlasti.
Drugi je temelj Josipovićevog djelovanja za njegovog predsjednikovanja bilo uporno zalaganje i njegovo djelovanje da se velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom u kojemu su svi jednako odgovorni. Jedino je tako Ivo Josipović, a sad to ponavlja i u pismu predsjednici Republike, mogao pregovarati s tadašnjim srbijanskim predsjednikom. Ivi Josipoviću nije bilo ni na kraj pameti da se prema Srbiji odnosi kao prema agresoru sa svim odgovornostima koje Srbija mora snositi kao poražena strana u nametnutoim ratu. Još je gora stvar što Ivo Josipović u novim okolnostima kao ugledni sveučilišni pravnik ne priznaje presudu Međunarodnog suda pravde koja je sasvim jasna o karakteru rata koji je Srbija u međudržavnom sukobu vodila na teritoriju Republike Hrvatske.
Kao bivši predsjednik dobio je svojim pismom zamjetan prostor o medijima koji nikako ne bi zaslužio ako se uzme u obzir da je na posljednjim parlamentarnim izborima sa svojom strankom dobio samo 1604 preferencijalna glasa. To je u novim okolnostima stvarna težina bivšeg predsjednika i za Kolindu Grabar Kitarović, da bi ispravila neke svoje pogrješke u komunikaciji sa srbijanskim dužnosnicima koji je vode žedu preko vode, bilo bi najbolje da jednostavno ignorira to pismo. Ivo Josipović za svojega je mandata vodio politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, a sada posebno ne predstavlja osobu kojoj treba pridavati posebnu važnost, pa tako ni ovom njegovom pismu.
Vjekoslav Krsnik
