TEKST IZ 1980: Kako su iseljeni Hrvati, a posebno HSS, doživjeli Titovu bolest
Od njegovog razlaska sa Staljinom 1948. godine, zapadne su sile na sve moguće načine čuvale Tita i njegovu umjetnu tvorevinu. Osim golemih kredita i drugih oblika financijske pomoći, Zapad se posebno trudio da kroz medije Tita i njegovu komunističku Jugoslaviju prikaže kao socijalističku zemlju «s ljudskim licem», koja se u jako puno razlikuje od rigidnog komunističkog sustava u zemljama koje su bile okupirane od strane Sovjetskog Saveza.
Jugoslavija je u doba Hladnog rata u Europi imala vrlo važnu geopolitičku i geostratešku poziciju. Naime, Zapadu je glavni cilj bio spriječiti dolazak Rusa na Jadransko more, što bi ruskoj mornarici omogućilo neometan ulazak u Sredozemno more. Tim bi činom došlo do snažnog poremećenja vojne ravnoteže u Europi i ujedno bi ugrozilo neograničenu slobodu plovidbe zapadnih vojnih brodova.
Zapadne su obavještajne službe također imale zadaću i provoditi kampanju ocrnjivanja svih slobodarskih ideja i nastojanja hrvatske političke emigracije kao i unutarnjih hrvatskih disidenata unutar Jugoslavije, naglašavajući kako se radi o obnovi Pavelićeve ustaške države. Slaveći okrutnog dikatora kao čovjeka koji stoji na braniku izlaska Rusa na more, Zapad se nadao da će Titina Jugoslavija živjeti i nakon Tita te da će na taj način i Tito vječno živjeti. Danas ne treba posebno isticati kako je ta teško shvatljiva prosudba Zapada zapravo dovela do velikosrpske agresije na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovini i Kosovo, u kojoj je stradalo na stotine tisuća ljudi.
Za razliku od statusa koji je uživao u zapadnim zemljama, za Hrvate u isljeništvu Tito je bio samo jedan okrutni komunistički zločinac koji je kriv za genocid nad nevinim hrvatskim narodom na Bleiburgu i diljem Slovenije i Hrvatske nakon propasti NDH. U ovom prilogu donosimo kako je jedan dio Hrvata u iseljeništvu, a posebno HSS, doživio vijest o neizlječivoj bolesti dikatora Jugoslavije i kakve su tada poruke slali zapadnim zemljama o tome što će se dogoditi s njihovom štićenicom Jugoslavijom.
Pismo urednika
Mislili su da će Tito vječno živjeti
«Čak ni prije nepunih mjesec dana nismo mogli ni zamisliti da će se tako iznenada ostvariti naš san, da će se ostvariti gotovo sve osim uspostave hrvatske države, za što smo se borili punih 35 godina. Naglim pogoršanjem, Titova Jugoslavija i najozbiljnija pitanja o njezinu opstanku konačno su dospjeli na prve stranice svih svjetskih listova.
U proteklih desetak dana napisano je o Jugoslaviji toliko koliko je napisano zajedno u zadnjih 35 godina. Stvarna opasnost da bi se konačno mogao ostvariti stoljetni san Rusa da ulaskom u današnju Jugoslaviju s jedne strane stvore svoje baze na jadranskoj obali i na taj način dobiju izlaz u Sredozemno more i na Bliski istok, a s druge strane da najozbiljnije ugroze sigurnost Europe, naglo je dovela do drastičnih promjena u pogledu pisanja svjetskog tiska o Jugoslaviji.
Osim povremenih i kraćih zadržavanja u Sredozemnom moru, sovjetski ratni brodovi ne ostaju tu duže vremena – premda im je to cilj – samo stoga što nemaju potrebnih luka u tom dijelu Europe neophodnih za popravak brodova i sve drugo što ide uz to. Dolaskom na Jadran Rusi bi riješili taj za njih bitan strateški problem.
Jugoslavija je «smućkaj pa prolij»
Svjesni te opasnosti i svjesni da će Jugoslavija nakon Tita moći opstati samo kao sovjetski satelit, urednici zapadnih novina i njihovi savjetnici pokazali su preko noći da znaju i vode puno više računa o tome što je i kakva je Jugoslavija nego što je to bilo vidljivo iz njihova pisanja u zadnjih 35 godina. Nakon upravo toliko dugog pranja mozgova zapadnoga građanstva putem tiska, televizije i radija o postojanju i reklamiranju Jugoslavije i „Jugoslavena“, opasnost od Rusa prisilila ih je da naprave tolik zaokret da se sada na australskoj televiziji može čuti da je Jugoslavija sastavljena od „hotchpotch“ (u slobodnom prijevodu: smućkaj pa prolij) etničkih skupina te da je Tito Jugoslavija i jedini stvarni „Jugoslaven“.
Toliko o reakciji stranih interesa. Prijeđimo sada na to koliko smo mi Hrvati spremno dočekali ovaj trenutak, premda smo na nj čekali čak 35 godina. Stavimo ruku na srce i priznajmo da taj trenutak nismo ni dočekali, a ni iskoristili onako kako smo trebali. HNV se našao u stanju gotovo potpune paralize zbog polarizacije, koja je u njemu vladala prije izbora i koja je nastavila vladati i poslije izbora. Nije mi poznato što će donijeti Sabor, koji se upravo ovih dana sastaje. Nadajmo se samo najboljem.
I sama Hrvatska seljačka stranka, koja je punih 35 godina poslije rata bila jedina hrvatska snaga bez unutarnjih problema i trzavica, morala je, zahvaljujući dr. Zorkinu, zadnjih nekoliko mjeseci posvetiti više vremena sređivanju unutarnjih problema nego izravnom radu protiv neprijatelja. Hvala Bogu da je i to sada najvećim dijelom iza nas.
Mislili su da će Tito vječno živjeti
No, koliko god su ti događaji zatekli nas Hrvate nespremnima, još su ih nespremnije dočekali oni u Jugoslaviji i izvan Jugoslavije koji su mislili da će Tito živjeti vječno. Veliki plus za nas Hrvate jest i činjenica da se Tito smrtno razbolio upravo u trenucima velikih svjetskih nemira. Sve to pruža nam izvrsnu priliku da sredimo svoje redove. Čak i sam dragi Bog, koji produžuje Titu život samo zato da se što više namuči, na taj način ostaje uz nas. Titovo sporo umiranje dolazi kao božja kazna za grozne muke što ih je za vrijeme svog života nanio stotinama tisuća drugih, nevinih ljudskih bića, a najviše upravo nama Hrvatima. To Titovo sporo umiranje daje nam priliku, koju moramo iskoristiti da bismo u što kraćem vremenu sredili svoje redove kako bismo se ujedinili na našim hrvatskim narodnim stoljetnim demokratskim temeljima. Tako ujedinjeni, zajedno s hrvatskim narodom u Domovini, izborimo trajnu i vječnu hrvatsku državu, u kojoj će biti zagarantirana prava svakom njezinu stanovniku, bez obzira na njegovu političku, nacionalnu ili vjersku opredjeljenost.
Sada više nije vrijeme za pozivanje na stare grijehe. Svi oni koji danas rade pametno i dobro za Hrvatsku i za hrvatski narod moraju se naći zajedno i okupiti se u ovoj „sada ili nikada“ borbi za slobodu i nezavisnost Hrvatske.
Ne borimo se samo za slobodu nego i vlastitu državu
Ima onih koji govore da ih sada najprije zanima država, a slobodu – kada dobijemo, dobijemo. Velika većina hrvatskog naroda ne može se, a ni ne smije se složiti s time. Borimo se za državu, ali se isto tako borimo i za slobodu jer nam je dosta robovanja.
Hrvatska je kulturno, povijesno i politički oduvijek pripadala Zapadu. Svakako, to samo po sebi nije nikakva garancija da će nam Zapad pomoći u stvaranju hrvatske države u slučaju da Rusi pokušaju zauzeti cijelu Jugoslaviju. No, u takvom slučaju, Zapad to mora učiniti ne zbog nas, već zbog sebe i svojih interesa. Nije zanemariv broj onih koji znaju da bi Srbi s cvijećem u rukama dočekali Ruse u Beogradu kao svoje vjekovne prijetelje. Ustvari, može se vrlo lako dogoditi da Rusi dođu na Jadran bez ijednog ispaljenog metka, preko svojih vrlo jakih sljedbenika u redovima srpskih i crnogorskih generala. Zbog toga te zbog činjenice da se Jadran nalazi u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, mi i samo mi Hrvati postat ćemo čimbenikom u obrani tog Jadrana u slučaju napada, ali samo uz garanciju da se borimo za uspostavu slobodne i neutralne hrvatske države.
Sve je veći broj utjecajnih ljudi na Zapadu koji znaju – iako to još uvijek javno ne priznaju – da danas na tom području umjesto Jugoslavije postoje dvije samostalne i stabilne države, čiji opstanak ne bi nikada došao u opasnost zbog bolesti jedne osobe, makar to bio i predsjednik države. S tim priznanjem Zapad bi danas imao jednu vrlo veliku glavobolju manje.
Podržavanje Jugoslavija velika je zabluda
Tu leži velik adut hrvatske emigracije. I pred nama je važan zadatak da preostale krugove na Zapadu uvjerimo kako je njihovo podržavanje Jugoslavije velika i strahovita zabluda, koja bi im se u skoroj budućnosti mogla skupo osvetiti.
Treba im javno reći da ni slučajno ne pokušavaju krpati Jugoslaviju nakon Tita jer im je on najbolji primjer uzaludnosti takvog posla. Čak i nakon amputacije noge, Tito mora prije ili kasnije umrijeti, bez obzira na to imao 87 ili 80 godina. Ista sudbina čeka i Jugoslaviju».
Ante Babić
Hrvatska istina, siječanj/veljača 1980.
Izvor:ovdje
