Josipovićevo promašeno pismo
Želeći kao osvjedočeni prijatelj Srbije otkloniti hrvatske prigovore na račun njezina zakona o ex-jugoslavenskoj jurisdikciji za ratne zločine, bivši je predsjednik i profesor kaznenog prava Ivo Josipović u svom poduljem pismu predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović otkrio kako isti zakon ima i Hrvatska. Izjednačio je, međutim, bitno različito.
Bitne razlike
U srbijanskom Zakonu o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (kolokvijalno i pogrešno nazvanom zakonom o univerzalnoj nadležnosti) iz 2003. godine stoji kako „Srbija može voditi postupke za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše SFRJ bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve“.
U članku 16. Kaznenog zakona RH, na koji se poziva Josipović, stoji pak kako se kazneno zakonodavstvo primjenjuje prema svakome tko izvan njezina područja počini kazneno djelo iz članaka 88, 90, 91, 97, 104, 105 i 106. kao i kazneno djelo koje je RH prema međunarodnom ugovoru obvezna kažnjavati i kada je počinjeno izvan njezina područja.
Razlika nije u nijansama kako nas autor pisma uvjerava. Hrvatski je zakon univerzalan, temeljen je na međunarodnom pravu i odnosi se na sve države svijeta i na djela koja su navedenim člancima točno definirana i potpadaju pod pojam genocida.
Srbijanski je zakon jedinstven i nepoznat u međunarodnom pravu, odnosi se samo na ograničeni prostor bivše Jugoslavije, te djela koja se općenito nazivaju ratnim zločinom, pod koji se može podvesti bilo što, pa i sudjelovanje u obrani zemlje.
Ako je “Oluja”, kako drže u Srbiji, zločinački pothvat, onda su i svi njezini sudionici zločinci. Konačno je rečeno kako postoji popis od 43 optužena hrvatska državljanina.
Bilo bi zanimljivo vidjeti tko se sve na njemu nalazi. Politička tendecioznost, a onda i moguća zloupotreba, zakona RS je očita. Srbija se njime umjesto agresora premeće u djelitelja pravde i istine i u balkanskog hegemona.
Propuštena prilika
Josipović kao rješenje nudi svoj naoko dobar nesuđeni sporazum s kolegom Borisom Tadićem.
Ali, taj sporazum ne razlikuje različite uloge u ratu. Osim toga, sporazum ima manju snagu od zakona i obično je stvar dobre volje, na koju je teško računati kod onih koji, primjerice, Stepinca uspoređuju s Hitlerom (Dačić) ili ga nazivaju ideologom najgore nacističke vlasti (Vučić), a njegovu rehabilitaciju, dok sami rehabilitiraju Dražu Mihailovića, zatrpavanjem ustaških jama (Nikolić).
Zbog svega toga hrvatske su vlasti, bez obzira na međunarodni pritisak, propustile priliku energičnije uvjetovati početak pregovora EU-a sa Srbijom suspenzijom spornog zakona. Do sljedeće prilike može se još svašta dogoditi, a onda će sve biti kasno.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
