ŠOLA: Pozadina priče – kako je stari udbaš postao celebrity

Komunist ne smije imati privatni život, izreka je koja se pripisuje Lenjinu. Obitelj, žena, djeca, intimna stremljenja, sve se mora podrediti partiji, sustavu. Cilj je bio dokinuti obitelj, tu buržujsku instituciju, a djeca bi pripala društvu, odgajala bi ih Partija sukladno doktrini. Iz ovih premisa Milan Kundera je definirao totalitarni sustav.

Njegova bit je u brisanju razlike između privatnog i javnog. Partija sve mora znati, kuće i institucije su prepune mikrofona, svatko svakoga prati, a paranoja je bila kolektivno stanje. Fantastičan primjer je film Von Donnesrmarcka “Život drugih”, psihološka drama koja prikazuje mehanizme totalitarnog sustava u kojem svi ljudi zapravo žive u kućama od stakla, što je, među inim, bio i Bretonov nadrealistički ideal.

Način na koji je Zrinka Vrabec Mojzeš komentirala djecu ministra Hasanbegovića analogno je zločinačkom upadu u privatnost na totalitarni način. Ni onda nije bilo dovoljno razgolititi “fašista”, već mu žigosati i djecu. U svom cinizmu, kada bi pravdao progon obitelji i djece “nepoćudnog”, Staljin je znao citirati i evanđelje: “Ne može loše stablo roditi dobrim plodom.”

Što je to celebrity kultura? Njezina je bit također totalitarna, radi se o brisanju razlike između privatnog i javnog u kontekstu soft totalitarizma koji je Guy Debord krstio imenom “društvo spektakla”. No, za razliku od političkih totalitarnih sustava gdje se brisanje razlike između privatnog i javnog provodilo nasilno od strane sveprisutnih tajnih službi, žbirova i cinkera, celebrity kultura svoju privatnost otkriva dragovoljno, privatnost je tržišna roba.

Da biste saznali nešto o privatnosti Severine ili Nives Celzijus, ne morate unajmiti ni KGB ni Securitate, samo im gurnete mikrofon pred usta i saznat ćete sve o njihovim budućim ili prošlim vezama, pri čemu su im vjenčanja i razvodi pravi pravcati reality show.

Većina današnjih celebrityja pikanterije iz svoga privatnog života ciljano pušta u javnost. U takvom društvu zakoni o zaštiti privatnosti su nepotrebni. Sasvim suprotno, potrebni su zakoni o zaštiti od tuđe privatnosti jer danas svatko, od društvenih mreža do ostalih medija, dragovoljno pušta najintimnije stvari masama na uvid.

Nekada, u pristojnim građanskim društvima, vrijedilo je pravilo “svakomu njegovo”, danas vrijedi “svakomu moje”. Kolektivni narcizam koji stoji iza toga postaje već pomalo teror uslijed kojega ne možete izbjeći da vam u kuću putem medija ulaze celebrityji i istresu nasred dnevne sobe svoju vreću ničega.

Oženio se stari oznaš i udbaš Joža Manolić! Vijest su prenijele i neke strane agencije (AFP), Joža i njegova privatnost postali su globalna vijest. Sam mladoženja Manolić, ne samo u slučaju ove svoje ženidbe, rado je podijelio svoje intimne, privatne stvari s medijima. Znamo dosta i o njegovu zdravlju, vozačkoj dozvoli…

Kakav Justin Bieber, kakva Severina…, Joža je na pragu stote godine od starog udbaša i važnog kotača totalitarnog sustava koji upada u “život drugih”, postao pravi celebrity, uklopivši se u društvo spektakla poput kakvog šuomena. Faca je oženio “komad” trideset godina mlađeg od sebe. Kapa dolje, majstore!

Ovaj fenomen zvan Joža ženik koji svoju privatnost dijeli s medijima ne smatram ni po čemu banalnim. Rekosmo, između celebrity kulture i totalitarnih sustava nema bitne razlike, i jednom i drugom je esencija, iz različitih pobuda, brisanje razlike između privatnog i javnog.

Manolić je to radio kao profesionalac totalitarnih tajnih službi, svega se nagledao i naslušao, pa i danas se ne libi o tome pričati, kao da je radio u agenciji za izgubljene ljubimce. U takvoj vrsti profesije kojom se Joža u totalitarizmu bavio, prvo strada osjećaj srama.

Bez te vrste “invaliditeta” tim se poslom ne možete baviti. Isto je i sa celebrity kulturom, besramnost je uvjet ulaska u društvo spektakla u kojem vlastitu privatnost dajete medijima u “koncesiju”, koja potom postaje “javno dobro”.

U tom smislu totalitarni sustav kojem je Jožica služio može se u obrnutom smislu smatrati rodonačelnikom današnje celebrity kulture, a Joža Manolić, danas “celebrity, a ne zločinac”, savršeno se inkulturirao u društvo spektakla, jer je za takve privatnost, po Lenjinovu principu, od “krimena” postala tržišna roba. U društvu u kojem svatko dragovoljno svoju privatnost čini javnom, “manolići” su ostali bez posla. I sami postali celebrityji.

“Udbaši” i “kagebeovci” današnjice zovu se paparazzi. Oni su “agenti” koji one koji su još sačuvali protektivni osjećaj srama uhode, snimaju i prisluškuju baš kao što su to radili Joža i njegovi. Zato nemojte negativno gledati na Manolićevu pripadnost jednom zločinačkom sustavu u totalitarizmu i bavljenje privatnošću drugih ljudi. Manolić, Ranković, Perković, Mustač… bili su tek preteče današnjih paparazza. Avangarda…

Ironiju na stranu. Gubitak osjećaja srama ljude pretvara u bešćutne kreature. Valjda ga ni paparazzo Zrinka Vrabec Mojzeš nije nepovratno izgubila.

Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content