INFILTRACIJA KOS-ovih OPERATIVACA U HRVATSKE MEDIJE: Smiljan Reljić objašnjava zašto su praćeni novinari
Nekadašnji načelnik GS-a HV-a Davor Domazet Lošo ovih je dana iznova podsjetio hrvatsku javnost na KOS-ovu operativnu akciju “SLOG”, odnosno na infiltraciji oko 400 KOS-ovih operativaca u hrvatske medije koja se dogodila krajem osamdesetih godina. O posljedicama tih aktivnosti ovih je dana govorio i Smiljan Reljić…
Sjedište KOS-ove mreže u Hrvatskoj, koncem osamdesetih, bilo je u “Kockici”, tadašnjem sjedištu SKH, činjenica je na koju upozoravaju mnogi analitičari. Danas, 25 godina kasnije, ključne protagoniste iz tog razdoblja imamo u medijima i institucijama Vlade Zorana Milanovića.
Posljednjih petnaest godina iz SDP-a i medija u javnosti se udomaćila teza kako su hrvatske službe, devedesetih godina, špijunirale novinare. Nekadašnji čelnik SZUP-a Smiljan Reljić, u interview za Hrvatski tjednik, pojašnjava što se se događalo i zbog čega su te aktivnosti vođene.
-Činjenica jest da smo u vrijeme obrambenoga rata u okviru svojih redovitih poslova i zadaća koje smo imali doticali i ljudi koji su bili u tadašnjim medijima. To uopće nije sporno.
Činjenica je da smo nekima od tih ljudi, a u tome poslu postoji tehnologija funkcioniranja, neka proceduralna pravila, imali otvorene dosjee. To je nije sporno, ja ne vidim zašto bi to uopće bilo upitno i zašto se stalno poteže pitanje jesmo li mi prisluškivali dio novinara ili ne. Da, jesmo, i ja iza svakoga svog formalnoga potpisa koji sam stavio na te mjere i te dosjee stojim i dandanas i stajat ću dok sam živ – istaknuo je Reljić
Ističući kako je ključni razlog primjene operativnih mjera stajala njihova komunikacija s neprijateljskom, agresorskom stranom u to doba, Reljić ističe kako je ta mreža na sve moguće načine nastojala ugroziti ustavni poredak Republike Hrvatske. Međutim, upozorava kako se odnos snaga promjenio nakon 2000. godine, kada je uslijedila objava tih dosjea ali i njihovo uništavanje.
-Ali to ne mijenja na stvari da je situacija bila takva kakva jest i oni tu ne mogu mnogo promijeniti, osim onih koji su, naravno, jednom suludom i kriminalnom odlukom, a u prvome redu mislim na ministra unutarnjih poslova (Šime Lučin), došli u mogućnost da nakon uvida u svoje dosjee odluče hoće li svoje dosjee uništiti ili ih ostaviti u arhivi. Teško je očekivati da će netko tko je uhvaćen u pljački banke, kad mu se podastru dokazi i pita ga se želi li te dokaze uništiti i ne odgovarati za pljačku ili ih ostaviti u arhivi pa odgovarati, odlučiti da dokazi ostaju neuništeni – upozorava Reljić.
Javno uništenje dosjea Davora Butkovića smatra kaznenim djelom.
-Koliko ja imam spoznaja, to je upravo tako napravljeno. Uzmimo samo hipotetski da smo bili u pravu, jer danas više nemamo ni instrumente da dokazujemo da smo bili u pravu, ali uzmimo da smo bili u pravu, pitanje je tko je taj koji je imao pravo poduzeti takav korak da se eventualni dokazi unište – navodi Reljić.
Iznova je ukazao da je u vrijeme Šime Lučina više od 190 dosjea krivotvoreno, čime je cijela arhiva postala upitna.
-Gledajte, da su oni od 126 dosjea samo jedan falsificirali, težina kaznene odgovornosti bila bi podjednaka. Ja tvrdim da su oni više od 190 dosjea falsificirali, ali i jedan ako je falsificiran i ostao u arhivi SZUP-a, cjelokupna ta arhiva postala je upitna zato što, ako imate i jedan falsificirani dosje, zašto netko drugi tko ima stvarni dosje, bio on kriminalac ili iz nekoga drugoga miljea, a ne iz reda novinara, ne bi rekao – i moj ste dosje krivotvorili – upozorava Reljić.
Upozorava kako je u pozadini svega bila borba za nadzor nad Uredom za nacionalnu sigurnost i pokušaji kompromitiranja njega osobno kao ranijeg čelnika SZUP-a.
-To je vrijeme sukoba Vlade, odnosno premijera Ivice Račana, i Ureda predsjednika Mesića o tomu tko će imati veću ingerenciju nad Uredom za nacionalnu sigurnost, kojemu je tada na čelu bio Tomislav Karamarko. Čitav sukob odvijao se oko toga. S obzirom na to da sam ja tada bio savjetnik u Uredu za nacionalnu sigurnost, našao se jedan od najprimitivnijih načina kako diskvalificirati mene i Ured, i to riječima, eto, u Uredu sjede ljudi iz najmračnijega Tuđmanova doba.
Mene nitko nikada nije optužio ni da sam bio u nadzornim odborima, ni za švercanje oružja ili nafte, nego su moj jedini krimen bili, nakon 6.5 godina karijere u MUP-u, dosjei. Ništa drugo nisu ni mogli naći. I rekli su tada, ako pokažemo da ih je bilo 6, 10 ili 15, to na tri tisuće članova novinarskoga društva nije mnogo, ali ako pokažemo da ih je bilo 130, e, to već je relevantan broj i ljudi će se pitati što se tu događalo.
Uvjeren je da Šime Lučin i mnogi drugi zbog svega moraju kazneno odgovarati.
-Šime Lučin ne treba Smiljanu Reljiću stvarati nikakvu bolju prošlost jer ja sam uredno obavio sve svoje građanske, obiteljske, obrazovne i ostale zadaće.
Svi oni koji su u toj podvali sudjelovali, svi su osim pokojnoga premijera Račana, živi, zdravi i debeli. Vidim da su se dobro uhljebili po državnim sinekurama. Ja ih pozivam da sjednemo gdje god oni hoće: na televiziju, poligraf, pred pravosudna tijela. Oni su mnogo dulje od mene bili u sustavu, svježiji su im podatci kojima se mogu koristiti, a ja sam gotovo 20 godina izvan sustava, pa ćemo vidjeti: tko izvuče deblji kraj, neka ga ovaj narod i javnost popljuju.
Da meni netko u lice kaže da sam lažljivac i da sam činio kaznena djela, ja bih se rukama i nogama borio da to putem pravosuđa osporim.
Ne isključuje niti mogućnost da će sve završiti na sudu.
-Reći ću samo jedno: Šime Lučin nastupa vrlo lukavo, ali ako ikada bilo gdje još jednom kaže rezolutno da sam ja napravio 126 novinarskih dosjea, onda ćemo stvarno to pitanje rješavati na drugome mjestu. Neka se onda na sudu dokaže tko govori istinu. Ali onda se ne će moći dokumenti koji su prošli kroz institucije države, dakle Predstavka koja je otišla saborskome Odboru za unutarnju politiku i nacionalni sigurnost, istraga koju je taj Odbor preko Vijeća za civilni službi nadzor proveo, unutarnje kontrole unutar SOA-u… zanemariti – zaključuje Reljić.
Vladimir Ljubanić
