Što je politička korektnost?
Postoje različite ljevičarske pojave koje se opisuje izrazom “politička korektnost”; na takve pojave nije teško odgovoriti humorom, ali politička korektnost je više od šale ili obične uporabe drugačijeg jezika.
{jathumbnail off}Radi se o sustavu vjerovanja i obrascu razmišljanja koje prožima mnoge aspekte suvremenog života, upravlja javnim raspravama, odlučuje o čemu se i na koji način može raspravljati. Odlučuje o tome koji su vladini propisi prihvatljivi, a koji nisu. Kroz prethodnih desetak godina povećala je svoj utjecaj tako da je danas postala jedna od najdominantnijih obilježja javnog diskursa.
Ironija političke korektnosti je u tome što je ona sama gotovo politički nekorektna. Malo ljude se smatra politički korektnim, a još manje bi to javno priznalo tako da se radi o pojmu kojeg najčešće koriste neistomišljenici. PK je također iznenađujuće neistražen fenomen, postoji tek nekoliko akademskih rasprava i knjiga, barem van SAD-a. Politički korektni su netolerantniji prema neistomišljenicima nego što su to tradicionalni liberali ili konzervativci. One koji se ne pokoravaju takvom razmišljanju treba ignorirati, ušutkati i demonizirati. Američki konzervativni komentator Paul Weyrich zato zapisuje;
Sjedinjene države su vrlo blizu da postanu potpuno obuzete stranom ideologijom, ideologijom koja je izrazito neprijateljski raspoložena prema Zapadnoj kulturi. Prvi put u svojem životu, ljudi se moraju bojati oko toga što će reći. Takva situacija nije nikada bila uvijesti naše zemlje. Danas, ako kažete “pogrešnu stvar”, nailazite na pravne i političke probleme, možete izgubiti svoj posao ili vas mogu izbaciti sa fakulteta. Određene teme su zabranjene. Ne možete tražiti istinu o nekim stvarima. Ako to pokušate, odmah će reći da ste ‘seksist’, ‘homofob’, ‘neosjetljiv’, ‘zadrt’.
William Lind je među onima koji su opisali PK kao “kulturni marksizam”, izjavivši kako se radi o “Marksizmu prepisanom iz ekonomskih u kulturne termine.” On piše:
Kulturni marksizam Političke Korektnosti, poput ekonomskog marksizma, ima samo jedan faktor kojim objašnjava povijest. Ekonomski marksizam kaže kako je sva povijest određena posjedovanjem sredstava proizvodnje. Kulturni marksizam, ili Politička korektnost, kaže kako cijelu povijest određuje moć, odnosno grupe (definirane rasom, spolom i drugom obilježjima) koje imaju moć nad drugim grupama. Ništa drugo nije bitno.
Richard Bernstein, koji je pisao protiv multikulturalizma u knjizi The Dictatorship of Virtue, također je iskazao zabrinutost o tome kako PK pokušava ukinuti dominantu kulturu i postojeće strukture. U članku iz 1990. koji je pokrenuo američke rasprave oko PK, zapisao je:
U središtu PK, koja ima svoj korijen u radikalizmu 1960-ih, je stav kako je stoljećima Zapadnim društvom dominiralo ono što se često naziva “bjelačkom muškom strukturom moći” odnosno “patrijahalna hegemonija”. Povezano vjerovanje je i kako su svi osim bijelih heteroseksualnih muškaraca trpjeli neki oblik represije.
Problem sa političkom korektnošću je što dopušta slobodu govora, ali samo dok je govor politički korektan. Radi se o najproblematičnijem aspektu političke korektnosti, aspektu koji ju razlikuje od većine drugih sustava vjerovanja. Najkorisnija definicija političke korektnosti je ona koja ju definira s obzirom na netoleranciju prema neistomišljenicima, jer diktira što je “korektno”, a što je “nekorektno”: Predlažem slijedeću definiciju:
Politička korektnost je ideologija koja svrstava određenu skupinu ljudi među žrtve koje je potrebno braniti od kritika, i zbog koje zagovaratelji smatraju da ne treba tolerirati nikakve neistomišljenike.
Porast političke korektnosti predstavlja napad i na razum i na liberalnu demokraciju. Radi se o napadu na razum, jer mjerilo nekog uvjerenja više nije objektivna, empirijski utemeljena istina, nego usklađenost sa mudrošću političke korektnosti. Radi se o napadu na liberalnu demokraciju, jer raširenost političke korektnost guši slobodu govora i otvorene rasprave.
Za moderni um, suočen sa novim skupom opcija o nekom teškom pitanju, prva reakcija nije pronaći ispravan odgovor, nego “politički korektan”. Ljudi će prvo razmisliti o tome što je točan odgovor, a onda će ga, kako bi izbjegli kontroverzu, usporediti sa diktatima političke korektnosti. Oni čiji um nije zatvoren političkom korektnošću naučili su se automatski prilagoditi PK odgovoru. Takva mjera opreza je potpuno racionalna – za ljude koji prelaze granice političke korektnosti se ne smatra da su u krivu, i da se sa njima nema što raspravljati, nego da su zli, treba ih osuditi, ušutkati i odbaciti. Moralni kukavičluk je doveo do toga da intelektualno nepoštenje prožima i iskrivljuje naše javne rasprave. Na politički nekorektne argumente se ne odgovara; samo ih se spomene na takav način da svi shvaćaju kako su neprihvatljivi jer nisu PK.
Vjerujući kako njihovi neistomišljenici nisu samo u krivu nego su i zli, politički korektni nemaju nikakvih problema s osobnim napadima, PK može bez problema optuživati svoje neistomišljenike za različite “izme”, optužbe na koje je naravno nemoguće odgovoriti. Zbog tog osjećaja pravednosti, PK vjeruju kako može suzbijati slobodu govora.
U naopakom politički korektnom svijetu, istina dolazi u dva oblika: politički korektnom i činjenično korektnom. Političari, slavne osobe i javni mediji proglašavaju političku korektnost točnom čak i kada je pogrešna, a činjenično korektna istina se javno osuđuje kao pogrešna čak i ako je točna. Činjenično korektne istine imaju taj nedostatak što za njih ne morate pokazati kako su netočne, morate samo pokazati kako su politički nekorektne.
Napisano prema What is Political Correctness? (Puno toga sam izostavio pa je post možda mjestimice nepovezan.)
katoliksdankace.blogspot.com | benedikt
