O Križnom putu u Čelebiću
U nedjelju prije Velike Gospe, 12. kolovoza, vojni je ordinarij Hrvatske biskup Juraj Jezerinac u selu Čelebiću kod Livna blagoslovio monumentalni Križni put, a nakon blagoslova je na Livadnicama predvodio i svečano euharistijsko slavlje uz nazočnost mnoštva vjernika iz Livanjske općine i brojnih Livnjaka pristiglih iz Hrvatske i europskih zemalja. Zvonko Popović, profesor klasične filologije, idejni je začetnik i voditelj radova za izgradnju Križnog puta postavljenog na crti bojišnice na Staretini, čije su postaje izgrađene od klesanog kamena, kućnih ‘ćoša i dovrataka’ porušenih u Domovinskom ratu. O Križnom putu govori profesor Popović: RealAudioMP3
Ideja „Križnog puta-Spomen parka branitelja Domovinskog rata Čelebić“ nastala je kada je nas nekoliko susjeda, budući da su nam kuće u Domovinskom ratu spaljene i srušene, bilo primorano nastaniti se u planini i razapeti šator tamo gdje nema mina, na mjestu gdje su naši pradjedovi napravili prve košare, staje – kamene kuće.
Gledajući svaki dan stotinjak zapaljenih i srušenih „dimova“ u Domovinskom ratu i već pomalo iznutra obraslih i zaraslih raslinjem te u koprive pale kamenje i dovratke, odlučili smo to klesano i blagoslivljano kamenje, ćoše i dovratke, presložiti u kršćanske simbole.
Ovdje je u Livanjskom kraju nastradao veliki broj nevinih krštenih duša svih uzrasta, ponajviše u 2. svjetskom ratu. U ovom bih kontekstu citirao iz djela rimskog pisca Livija, „Od osnutka Rima“ , a i Sv. Augustin u „Državi Božjoj“, kad je zlo nadvladalo, spominje isto: “Čuvajte nevinost neprijatelja“. Naime, kada je rimski vojskovođa Marcel osvajao Sirakuzu izdao je zapovijed da se čuva nevinost neprijatelja. Naravno, da to i u ratovima nikada gotovo nije bilo poštivano.
Za vrijeme Otomanske okupacije u livanjskom je kraju uništavana katolička uljudba, za vrijeme 2. svjetskog rata s katoličkom uljudbom i nevini ljudski životi, a za vrijeme Domovinskog rata ubijana su i obiteljska ognjišta.
U osami, u divljini kao što je planina, u mislima smo se vratili prema svojim djedovima, služeći se njihovom pameću koji su stvarali ovu kamenu građu, a misleći na njih iznjedrio se razgovor s istim kamenom, ćošama, dovratcima:
– kamen je kopan i prenošen kilometarskom molitvom krunice, zajedničkim desetogodišnjim trudom više obitelji većinom za gradnju obiteljskih kuća,
– klesan je u poniznosti i strpljenju, a u ovom slučaju ne samo za krštene duše, nego i za odmaranje begova, bega Firdusa i njegov „sadržaj“, jer Čelebić je dobio ime po otomanskom putopiscu Čelebi-ju,
– ugrađen i poravnat, dopustite da se izrazim, „špagom katoličkog katekizma“ i „viskom vjere, ufanja i ljubavi“ uvijek sa središtem u Kristu,
– povezan je „mortom Božjeg blagoslova“ čuvajući prebivalište brojne obitelji,
– blagoslivljan je vjekovima, iz godine u godinu od naših duhovnih pastira, biskupa i svećenika,
– kamen, zapravo, kuća koja je u svom krilu, njedrima štitila obitelj od 7-oro do 10-oro krštene i Duhom Svetim pomazane djece,
– taj kamen koji ubiše naši neprijatelji, a mi zanemarismo, slijedeći logiku ovoga svijeta, želi otvoriti svoje srce i govoriti nam o nama samima,
– ako na njega naslonite svoje milosrdno srce i osluhnete, čut ćete zvonke glasove molećih mučenika koji svoju žrtvu suobličiše s Kristovom,
– svaki je blagoslovljen tisuću puta, dio je Kristova križnog puta i Hrvatskih križnih putova, svaki poručuje da se odupremo zlu, govori da čuvamo nevinost neprijatelja.
Osnovali smo udrugu kako bi sagradili 14 monumentalnih spomenika, kršćanskih simbola, sve u znaku križa. Spomenut ću samo neke: „Krunica“ dugačka 40 metara, izgrađena od kamenih ćoša i dovrataka; „Križ kapela“ slična kapeli sv. Krševana iz 11. stoljeća; postaja „Križevi“ nalik na križ na Vukovarskom groblju; „Kalež i hostija“; „Uskrsna svijeća“; špilje „sv. Anti i sv. Ivi“ itd.
Nakon izgradnje prve spomeničke postaje, brzo se uvidjelo da tu treba puno ruku, materijala, vremena i novaca. Križ i gradnja križeva, ovako monumentalnih, postao je problem i ubrzo je splasnuo polet dragovoljaca i predstavnika udruge. Ostao sam sâm sa željom da projekt dovršim. No, kad je i meni ponestalo snage i zanosa, odlučio sam odustati, ali se umiješao Krist i rekao; „Samo hrabro naprijed“. Nakon toga, Njegovom snagom, Njegovom milošću, dobio sam sve i u svakom trenutku, sve što je potrebno za izgradnju: novac, kamen, bagere, kamione i ostalo sponzorstvo za izgradnju. Zapravo Gospodin je bio uvijek s nama, ali kad smo se mi počeli služiti svojom logikom, onda je On intervenirao, jer od Boga je svako dobro djelo. Pozadina ovog Križnog puta je patnja i stradanje tisuće mučenika u livanjskom kraju, a Krist je to blagoslovljeno kamenje utkao u kršćanske simbole, kako bi to mjesto, tu crtu bojišnice pretvorio u Put križa, u molitvu i pokajanje.
Ove su postaje zapravo meditacija ili tužaljka kamenja hrvatske pustinje, to je memorija života, ljepote i stradanja žitelja livanjskog kraja; ti kameni križevi su otpor zaboravu, iščašenoj pameti, očima prekrivenim mrenama, kratkom pamćenju; to je otpor konformiranju i sistematiziranju te suobličavanju ovom svijetu; nisu sagrađeni niti u selu niti u gradu, nego u osami, gdje idući u tu pustoš, penjući se u planinu, pomalo kroz zaraslu šumu, a onda sve više i više idući prema planini i penjući se na vidikovce, sama planina vas sve više upućuje prema sebi, prema vama samima, prema nutarnjem čovjeku, prema Bogu.
Biskup Jezerinac blagoslovio je Križni put, a tisuću se ljudi molilo. Želja mi je da se, analogno Starom i Novom zavjetu, molimo u tišini planine, da se molimo u Duhu i Istini, da se penjemo na brdo, u planinu, u osamu, noseći drvo križa, prisjećajući se Kristove muke, da izbjegnemo ‘vašare i kirvaje’ poslije katoličkih blagdana, jer će nam u planini, u pustari, gdje nema struje ni treštanja loše glazbe, lakše pasti mrene s očiju, srce postati skrušeno i raskajano, sjetit ćemo se nevinih duša i promišljati o svom životu; da se u pokori, kršćanskoj ljubavi, euharistiji te poslije u agapi ponizimo, gledajući i osluškujući Boga kako sja, miriše, šumi i šapuće u tišini.
rv/benedikt
