Narodu koji pali veleposlanstva nije mjesto među civiliziranim europskim narodima
Dana 17. veljače 2008. godine Kosovo je proglasilo svoju neovisnost od Republike Srbije. Malo potom, točnije 21. veljače, u Beogradu je organiziran veliki protestni miting „Kosovo je Srbija“.
Od početka „mitinga“ bilo je jasno da je Vlada Srbije u prepoznatljivoj maniri srpskog primitivizma organizirala nasilničku hordu usmjerenu prema veleposlanstvima svih država koje su poduprli osamostaljenje Kosova od Srbije i stvaranje neovisne i suverene Republike Kosovo. I koliko god je Republika Srbija bila dužna čuvati suverenitet veleposlanstva, to srbijanska Vlada nije učinila, dapače, svoje je mitingaše hranila srpskim nacionalizmom i šovinizmom. Kao naknada za uloženi „mitingaški trud“, izmanipuliranoj i zarakijanoj rulji bila je dozvoljena „opštenarodno“ razbijanje i pljačka trgovina u centru Beograda.
Tom prigodom, kad američka, hrvatska i njemačka veleposlanstva gore, a narod provaljuje u trgovine i pljačka, Aleksandar Vučić, tada generalni sekretar SRS-a, danas srbijanski premijer, rekao je s neskrivenim ponosom: „Ovo je nauk za one koji svakodnevno provociraju ljude u Srbiji“.
Srbijanska policija i žandarmerija samo su statirali uličnom nasilju: upadu i paljevini veleposlanstava, a tek kad je situacija potpuno izmakla kontroli, kad su iz paljevina počeli izranjati pougljeni ostaci kadavera, snage sigurnosti spriječile su ono najgore, linč i likvidaciju osoblja veleposlanstava na licu mjesta.
Tom (ne)prilikom zapaljene su veleposlanstva SAD, Njemačke, Hrvatske, a bilo je pokušaja da se to isto učini s britanskim i turskim veleposlanstvom. SAD su od Srbije zatražile istragu i jedanaest osumnjičenih osoba je na srbijanskom sudu procesuirano pod optužbom „ krivičnog djela izazivanja općeopasnosti“ i kažnjeno presudom u kolovozu 2015. godine.
Međutim Republika Hrvatska, isto kao i Njemačka, nisu od srbijanskih vlasti tražili ni istragu niti procesuiranje krivaca za nasilnički upad i paljevinu u veleposlanstva, makar je sve govorilo da su to one iste osobe, njih jedanaest osuđenih za paljevinu veleposlanstva SAD i druge slične skupine organizirane i obučene za takve napade. Cijeli se incident u hrvatskom MVP stavilo pod debeo diplomatski tepih, valjda zbog dobrosusjedskih odnosa(?), gdje i sada leži. Upravo je to bio dobar primjer i povod da Republika Hrvatska zabrani bilo kakav razgovor o Poglavlju 23, prije nego se do kraja raščiste svi prijepori, a paljevina hrvatskog veleposlanstva u Beogradu je vrlo važno pitanje i ne može se preskočiti.
Zanimljivo da na dan kad su mitingaši zapalili hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu (21. veljače 2008.), Republika Hrvatska nije bila priznala osamostaljenje Kosova, to je učinila mjesec dana poslije, točnije 19. ožujka 2008. godine. Dakle u tom vandalskom činu nije bilo nikakvog kriterija, ili makar šuplje izlike, odglumljene srdžbe; Hrvatska je neprestana srpsko-srbijanska opsesija i njena najdraža meta; dežurna frustracija i predmet mržnje. I da Hrvatska nije nikad priznala samostalnost Kosova, sve bi bilo i ostalo isto – za Srbe, Srbijance i svetosavlje Hrvatska je prirodni neprijatelj i stoga, po njihovom viđenju, Hrvatsku jednostavno treba zapaliti u što su se Hrvati osvjedočili u vrijeme Domovinskog rata.
Statistička činjenica o natpolovičnoj mržnji koju utjecajni srbijanski krugovi njeguju prema Hrvatima i Hrvatskoj je nešto što se više ne može i ne smije prikrivati. Isto kao i paljevina hrvatskog veleposlanstva (zastave im ne brojimo) u Beogradu.
Republika Hrvatska još ima i vremena i motiva da od Srbije najozbiljnije zatraži istragu i procesuiranje počinitelja, sve koji su sudjelovali u paljenju hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Imena su poznata, sve dobri znanci sigurnosnog sustava Republike Srbije. Nikakva se poglavlja ne smiju otvarati prije nego se to do kraja riješi – niti je narodu koji uz potporu svojih vlasti pali veleposlanstva mjesto među civiliziranim europskim narodima.
Izvor: hrsvijet.net
