Tko je sve pobjegao od Knina. A nije smio…
Naoko prizemna pitalica: Ima li sličnosti između Milanovića i Vučića?
Kao prvo, ni jedan od njih dvojice jučer nije bio u Kninu. I jedan i drugi, istina iz ponešto drukčijih motiva, žele ukinuti, poništiti, izbrisati proslavu najvažnije pobjede hrvatskog naroda. Naš bivši premijer, zaboga, niste valjda to već smetnuli s uma, lani je dobrih pola godine izluđivao naciju svojim bijednim planom da se središnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti zauvijek iz Knina preseli u Zagreb.
Nekoliko učestalih zvižduka na Trgu Ante Starčevića bespovratno je, naime, uništilo ono malo dobrih vibracija u njegovu mozgu, pa je duboko potreseni šef SDP-a u svoj projekt zatiranja svakog spomena na trijumf Hrvata u srcu terorističke pobune, unovačio čak i stvarnog junaka “Oluje” ministra obrane Antu Kotromanovića.
Potrošili smo tako na vojni mimohod u Zagrebu 15 milijuna kuna, ali unatoč silnim pritiscima, predsjednica Republike, u konačnici, nije pristala biti upokojiteljicom kninske proslave.
Osjetljiva psiha
I tako je premijer Milanović, lani 5. kolovoza, kad je u Kninu 120 tisuća ljudi s ponosom slavilo 20. obljetnicu slobode, gotovo krišom položio vijenac na Tvrđavu i odjurio iz grada u crnom državnom audiju, kao da bježi od horda al’ Bagdadija, a ne od heroja pobjede.
Ove godine bivši premijer i samoprozvani rujanski novi premijer nije se udostojio niti ukazati na Danu pobjede. I ne samo on nego, kao po nekom tajnom dekretu, nije se pred narodom pojavio gotovo nitko iz partijskog vrha (došli su su samo lokalni kadrovi, Damatinci Sabina Glasovac i Franko Vidović).
Kao da je vojni poraz velikosrpskog projekta nekakva privatna fešta branitelja, HDZ-a, Glavnog stožera HV-a i predsjednice Republike. Zahvaljujući televizijskoj slici doznali smo tek da je Milanović položio stručak cvijeća na groblju na Mirogoju.
Tamo je naš moćnik osjetljive psihe bio valjda potpuno siguran da ga nitko neće prostrijeliti pogledom, a kamoli izviždati ga. I tako, kako god okreneš: Milanović je našao zajednički jezik s Vučićem. I postčetnički premijer želi, naime, zatrti svaki spomen na “Oluju”; razlika je ipak u tome što srbijanski premijer “Oluju” ne bi slavio ni u Zagrebu ni u Kninu.
I da, nemojmo biti nepošteni, Milanović će uskoro svoje instant domoljublje, umjesto na Danu pobjede, prakticirati na kolovoskim izbornim skupovima SDP-a. Tamo će uz dirigentsku palicu šefa SDP-a i uz koreografiju tri netom kupljena državna barjaka, njegovi sljedbenici cvrkutati: Hr-va-tska, Hr-vat-ska, Hr-vat-ska…
E, da, u Kninu, osim Milanovića, već po običaju, nije bilo ni Milorada Pupovca. Koji, kako vrijeme teče, sve više postaje trbuhozborac Beograda, svojevrsni veleposlanik Srbije u RH, sve je manje taj profesor Filozofskog fakulteta vođa srpske manjine u Hrvatskoj. Pupovac je, dakle, bio u Beogradu, na “velličanstvenom skupu sjećanja na stradale i prognane Srbe”. Toliko vellčanstvenom da Vučić opet samo što Hrvatskoj nije najavio novu krvavu kupku.
A želi biti premijer?!
“Njihov će križ zauvijek biti iskrivljen i kukast, naš nikad. To nije politika, to je istrebljenje, to je konačno rješenje, to je zločin…”
Kad to čuješ, osim što ti od bijesa naglo prokuha krv u venama, moraš zaključiti kako u ovom povijesnom prijeporu uopće nisu problem naši zločini u “Oluji”, ništa se ne bi promijenili ni kada bi mi naše “zločince” i zločince kaznili s 1000 godina zatvora, problem je što je za drugu stranu sama “Oluja” zločin, dok je za nas “Oluja” oslobođenje od zločina.
U svijesti Srbije nema mjesta, nema ni truna spomena na hrvatske žrtve, nema mjesta elementarnom pitanju kako je taj “goloroki narod”, od Like preko Banije do Korduna, prije vojnog poraza prognao 500 tisuća Hrvata iz svojih domova, kako je to okupirao trećinu hrvatskih teritorija…
I zato, ako šefu SDP-a nije jasno zašto je on jučer morao biti u Kninu, valjda će ostatku puka biti jasno zašto taj čovjek nipošto ne bi opet smio biti premijer Hrvatske.
Izvor: ovdje
