Antifašizam je zadnje utočište svih hulja
Plenkovićeva kanonizacija antifašizma
Antifašizam je zadnje utočište svih hulja, da parafraziram Samuela Johnsona. Naročito onih velikosrpskih, te komunista i jugonacionalista. Spomenimo ovdje odmah da njegovu rečenicu da je “domoljublje posljednje utočište sviju hulja” često vole – i to pogrešno, zamjenjujući riječ patriotizam riječju nacionalizam – citirati neuki “antifašisti”, ne znajući da je dotični Johnson bio engleski ultranacionalist i šovinist, ideolog britanskog imperijalizma 18. stoljeća, a patrioti koje je nazvao huljama – borci za neovisnost svojih kolonija od Engleske.
Zašto hulja? Jer su svi kojih se mogu sjetiti, a koji su se ikad deklarirali kao antifašisti i na antifašizam pozivali, bili diktatori, zločinci, ubojice, a u domaćim prilikama redovito velikosrbi ili komunisti, u pravilu oboje. U Hrvatskoj, antifašizam se može definirati formulom “antifašizam = komunizam + Jugoslavija”, i zato na skupovima antifašista nikad nećete vidjeti slike Tuđmana ili Bobetka, hrvatskih bivših partizana koji se na antifašizam nisu nikad pozivali, a za prave antifašiste su “klerofašisti” i “ustaše”. Antifašizam sa suprotstavljanjem fašizmu kao takvom u stvarnosti nema veze, već je on sam tek jedna od brojnih inačica fašizma. To je tek deklarativni cilj.
Sam termin je u upotrebu uveo Staljin, kako bi stvorio privid kako se komunizam, iako prokazan kao ubilački stroj i sredstvo masovnog terora, zapravo suprotstavlja većem zlu. Premda to “veće zlo” nije moralo raditi ništa do li iskopirati sustav konc-logora i “čistki” koje je osmislio komunizam par desetljeća ranije i primijeniti ga na drugog neprijatelja. Antifašisti su u povijesti bili diktatori Ceaussescu, Tito, Staljin, Enver Hoxha, a antifašistom je naknadno proglašen i Draža Mihajlović. Ne zato jer se borio protiv fašizma, naprotiv uživao je podršku talijanskih fašista, već zato jer se borio protiv Hrvata. Ali pustimo ratove kojih se više nitko ne sjeća, osim ugledne antifa-starine Manolića.
U novije vrijeme, u Domovinskom ratu, na antifašizam i potrebu borbe protiv povampirenog ustaštva oličenog u klerofašističkoj Tuđmanovoj soldateski, se najviše pozivao Sloba Milošević, a uz njega Šešelj i njegovi posilni, danas redom vladari Srbije. Naravno, tu je uvijek bila i antifašistička JNA, na čelu sa starim Titovim suborcima iz Drugog svjetskog rata, Kadijevićem primjerice, a tu su bile i cijele horde antifašista s petokrakama na čelu, a ponekad i još antifašističkijim kokardama, koje su klale po Vukovaru i Srebrenici: Blagoje Adžić, Šljivančanin, i tako dalje. Njima su se suprotstavljale Tuđmanovi i Šuškovi “ustaše”, u pravilu s klerofašističkim simbolima poput krunice i šahovnice. Danas su antifašisti uglavnom četnici poput Vulina i Dačiča, a u Hrvatskoj stari udbaši i bivši pripadnici represivnog aparata SFRJ. Nemoguće mi je ovako napamet sjetiti se ijednog viđenijeg političara devedesetih koji se pozivao na antifašizam, a da nije bio zločinac ili radio za srpsku stranu.
A na antifašizam se zakleo i Plenković, povodom prosvjedne note iz Srbije o fašizaciji Hrvatske sadržane u poništenju komunističke presude Stepincu, hladno slagavši da je on spomenut i u hrvatskom ustavu. Svatko tko ima internet može lako provjeriti da se u tekstu hrvatskog ustava nigdje, ni u famoznoj “preambuli”, ne spominje nikakav “antifašizam”. To je laž koju je proširio Stipe Mesić, a tvrditi da se spominjanje odluka ZAVNOH-a u preambuli u kojoj se spominju i odluke kralja Tomislava i riječka krpica znači da je antifašizam u temeljima Ustava RH je smisleno koliko i tvrditi da je temelj ustava kneževina, temeljem spominjanja raznih kneževa u istom nabrajanju. Naravno, svi, pa i Plenković, uredno prešućuju da se izrijekom spominje, kao jedina ideološka odrednica Ustava, “odbacivanje komunističkog sustava”, što bi, kad bismo Ustav tumačili antiliberalno kako ga tumače antifašisti, značilo da je svako isticanje komunističkih simbola i spominjanje Tita protivno Ustavu.
Problem je što je Plenković time dokazao da je ipak obični politički neznalica, da ne kažem nešto mnogo gore, a ne spretan političar i diplomat. Upravo zbog komunističko-velikosrpske prirode pojma “antifašizam” u stvarnom svijetu, svaka Hrvatska koja se na njega poziva je uvijek automatski u podređenom položaju spram Srbije. Jer, svi Hrvati su po defaultu ustaški sumnjivci i smutljivci i moraju stalno dokazivati svoj “antifašizam” posipanjem pepelom i odricanjem od branitelja, sumnjičenjem vlastitih nacionalnih simbola, svojih povijesnih ličnosti, dok Srbi pak antifašizam upiju s majčinim mlijekom, pa je tako jedan Vučić koji je sred Hrvatske pozivao na genocid antifašist, i to je neupitno. Ukratko, svaki hrvatski političar koji se poziva na ikakav antifašizam je jednostavno idiot, jer time sebe dovodi u poziciju da ga na red mogu pozivati ne samo notorni četnici i zadnji velikosrpski antifašistički šljam, već i udbaški toksični otpad u samoj Hrvatskoj.
Ali umjesto da Vučiću jasno kaže da, ako je Srbija mogla poništiti komunističku presudu antifašistu i ratnom zločincu Draži, onda svakako nema pravo prozivati Hrvatsku zbog poništenja iste takve komunističke presude jednom nadbiskupu, umjesto da mu kaže da to je li Hrvatska antifašistička ili ne jednostavno nije pesja briga, i da su on i njegova antifašistička vlada sastavljena od slugu genocidnih ratnih zločinaca zadnji koji imaju Hrvatsku prozivati za bilo što, on četniku koji ga proziva za ustaštvo ide objašnjavati kako smo mi antifašisti, baš kao i oni, baš kao i četnici! I time Hrvatsku dovodi u defenzivan položaj spram jedne agresivne, antifašističke civilizacijske crne rupe na brdovitom Balkanu, dajući joj za pravo da određuje tko je moralno-politički podoban biti političar u Hrvatskoj, a tko ne, preko “antifašizma”! Iskreno, od ovakvog vodstva HDZ-a mi je muka!
Antifašizam u Srbu
Iz prethodno rečenog proizlazi da je za normalnog čovjeka uvreda kad ga se nazove antifašistom, jer ga time svrstavate uz bok najgoreg ološa i šljama koji je ikad hodao Hrvatskom, odnosno istu gazio opankom i vojničkom čizmom. To, jasno, ne znači da je fašizam kao takav alternativa antifašizmu, i da je mudro protiv antifašizma boriti se onako kako je Keleminec pokušao u Srbu, vičući “Za dom spremni”, naprotiv. Time se samo dolijeva voda na mlin antifašistima svake vrste, od četnika do komunista i novokomponiranih HDZ-ovaca, hrvatskih neoconsa s Plenkovićem na čelu, i antifašizmu daje opravdanje i prividan razlog postojanja.
Bivši podoficir JNA Orepić je naravno jedva dočekao priliku da i on dokaže svoj antifašizam, odnosno ispunila mu se “vekovna želja” da “hapsi ustaše”. I to sred četničkog derneka, gdje ćeš veće ljepote! Kad već iz nekog razloga ne slave pravi datum antifašističkog ustanka – odnosno, Balvan revoluciju – Srbi slave Dan antifašističkog ustanka u Srbu, iako Hrvatska ima svoj Dan ustanka, oko mjesec dana ranije, kad su partizani iz Siska među kojima je bio i kasniji vođa “klerofašističkog” HV-a Bobetko otišli u šumu Brezovica. Ali to nije pravi antifašizam, pa naši antifašisti stoga radije slave dan kad su antifašisti-četnici, uz podršku antifašističke Mussolinijeve vojske, poklali civile, žene i djecu iz susjednog hrvatskog sela, među kojima nije bilo niti jednog ustaše. Jer pravi antifašizam mora biti srpski.
O pravoj prirodi antifašizma govori popis onih koji su do sad tamo dolazili – 27. srpnja 1971. su u Srbu izviždali Savku Dabčević-Kučar, koja je kasnije taj skup ispravno ocijenila kao manifestaciju velikosrpske ideje i “zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj”. S druge strane klicalo se velikosrbima Draži Markoviću i Đoki Jovaniću. Povjesničar Ivo Lučić u Večernjaku podsjeća na njene riječi o antifašistima u Srbu: “Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.”
A 1990. su antifašistički ustanak u Srbu proslavili Vojislav Šešelj, Jovan Rašković i Milan Babić. Klicalo se “Ovo je Srbija” i “Zaklat ćemo Tuđmana”, te druge antifašističke parole.
Unatoč svemu tome, Orepić kaže, “Ponašanje kakvo smo mogli vidjeti u Srbu više je svojstveno jednom obliku fašizma i boljševizma”, nego jednom kulturnom desnom ponašanju ljudi koji su članovi jedne desne opcije. Vrijeđati i isključivati bilo koga, bilo kome uskraćivati neko pravo, a koje vi tražite sami za sebe, za mene je neprihvatljivo”.
Tko to zapravo traži pravo za sebe koje uskraćuje drugome, i što je u Srbu jedan oblik fašizma i boljševizma, mislim da je svakom razumnom prilično jasno. Ono što nije jasno je zašto Hrvatska ne zabrani dernek u Srbu. Dan antifašističke borbe ionako imamo, 22. lipnja, nisu valjda antifašisti dvaput dizali ustanak iste godine?
Antifašizam u HDZ-u
Sud časti HDZ-a je jednoglasno vratio u stranku, kako je i najavljivano proteklih tjedana, Prgometa i Kujundžića. Manolića će vjerojatno primiti nazad kad se vrati s medenog mjeseca. Taj dinamični dvojac se svojevremeno kandidirao protiv Karamarka na unutarstranačkim izborima, Kujundžić za lidera HDZ-a, a Prgomet za njegovog zamjenika. A Kujundžić se kasnije, protivno demokratskim običajima, kandidirao za predsjednika RH protiv Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović kao službenog kandidata svoje stranke, čime se efektivno deklarirao kao trojanski konj u HDZ-u, jer je takav postupak i te kako išao Josipoviću u korist.
O Prgometu koji je uporno kasnije napadao Karamarka i hvalio Milanovića dok nije izletio iz stranke ne treba niti govoriti, kao ni o tome da je kasnije izdao Petrova dok je bio u Mostu, potom osnovao vlastitu stranku, a sad se vraća kući.
Ostaje pitanje zašto je Prgomet, kojem je Karamarko bio “ustaša” i “desničar”, sklopio pakt s Kujundžićem, koji nikad nije skrivao da je fan Ante Pavelića i da je hodočastio na njegov grob u Madridu.
Možda zato jer je isti bio protiv lustracije? Vjerojatno upravo u tome treba tražiti razloge što njegovi ustašluci udbašiji nikad nisu smetali, a očito ni Plenkoviću, iako zadnjih dana lupa o antifašizmu kao da je Vučić osobno. Naime, ljude treba suditi po rezultatima njihovih djela, ne po deklariranim ciljevima. A nije teško prosuditi kome na ruku cijelo vrijeme idu Prgomet i Kujundžić. HDZ bi možda trebao instalirati neki antivirusni software, protiv trojanaca, ali sad je bojim se kasno.
Ideološka komisija Bojana Glavaševića
Moralna vertikala iz Teršeličkine i Pusićeve kuhinje, Bojan Glavašević, obrušio se na Andreja Plenkovića koji, unatoč tome što se kune da s antifašističkog puta “Druga Tite” ne skrene, nije dao strijeljati Zlatka Hasanbegovića. Jer se ovaj u njemačkoj slikao s grupom tamošnjih Hrvata, koji su na zastavi Herceg-Bosne imali, kako to kaže Glavašević, “nekanonski” natpis (na zastavi piše Frankfurt, s istaknutim slovom U).
Glavašević piše, “umjesto službenog grba naše domovine, na toj je zastavi stajala šahovnica netipičnog oblika i bez krune, a prvo polje je bilo bijele boje”, a zamijetio je i slovo U, naravno. I zatražio da se HDZ odrekne Hasanbegovića, jer, kako kaže, dotični je “revizionističkim stavovima i potezima u svojem kratkom ministarskom mandatu nanio nemjerljivu štetu našoj domovini i njezinu ugledu u svijetu”.
“Čovjeku koji gaji simpatije prema zločinačkom režimu koji je skrivio smrt stotina tisuća nedužnih ljudi i prema simbolima tog režima, nije mjesto u Hrvatskom Saboru, u hramu demokracije”, kaže Glavašević.
Patetično i odvratno. Prvo, naravno da na zastavi nije službeni grb “naše domovine” jer to nije zastava “naše domovine” nego bosanskih Hrvata. Drugo, slažem se da ljudima koji gaje simpatije prema zločinačkom režimu koji je skrivio smrt stotina tisuća nedužnih ljudi i prema simbolima tog režima, poput petokrake i biste Druga Tita, nije mjesto u Hrvatskom Saboru. A ni onima koji su aktivno bili u službi tog režima. O tome što Ustav stvarno kaže o “antifašizmu”, tj. komunizmu, sam već gore rekao što je trebalo. A Sabor je hram demokracije otprilike koliko je i kupleraj hram ljubavi i vrlina.
Glavašević nas zapravo svojim postupkom vraća u vrijeme kad su ustav svojevoljno tumačile razne ideološke komisije, vrijeme antifašizma. S tim da je i te komisije bar netko birao, obično CK, a Glavašević je na čelo ideološke komisije postavio samog sebe.
Antifašisti protiv Mira Barešića
Ni otkrivanje spomenika Miru Barešiću, ubijenom pod sumnjivim okolnostima u Domovinskom ratu (o ubojstvu možda nešto zna Perković, a možda i “mladoženja”) nije prošlo bez priča o antifašizmu i fašizmu. Miro je ubijen jer je izdan, informacije o akciji je vjerojatno Josip Perković osobno poslao u KOS, kao dvostruki agent koji je kasnije organizirao i akciju “Labrador”, napad na židovsko groblje za koje je trebala biti optužena “klerofašistička” Tuđmanova vojska.
Barešić je za antifašiste terorist i ustaša, prvo jer se borio na strani Hrvatske u Domovinskom ratu, a drugo jer je ubio bivšeg zapovjednika Golog otoka, antifašista Rolovića. Doduše, Rolović je prvi potegnuo pištolj, pa je pokušaj otmice krenuo po zlu. Za srpske medije, četničku vlast u Srbiji, kao i za hrvatske antifašiste, on je tek ustaški terorist. Naravno, među njima je najglasniji Erceg, osobni snimatelj Ratka Mladića i deklarirani antifašist koji se lažno izdaje za bivšeg hrvatskog branitelja, pa ga kao dežurnog trojanca koriste sve TV postaje i mediji da prokomentira sve živo.
Loš izgovor za ministra vanjskih poslova, Kovač, je međutim Vučiću, kad se pobunio protiv podizanja spomenika Barešiću – što je uz poništenje presuda Stepincu i Glavašu nešto što Srbi smatraju takoreći genocidom nad srpskom nejači – rekao kako su i oni podigli spomenik Gavrilu Principu, koji je ubio trudnu ženu i također bio terorist! Ne može se nikako uspoređivati Barešića, koji je u samoobrani pucao u antifašističkog zločinca Rolovića kojeg je htio oteti, i koji je svakako zaslužio što je dobio, i Principa, koji je ubio prestolonasljednika i njegovu trudnu suprugu i gurnuo svijet u najveću klaonicu ikad do tad viđenu! Kovačeva usporedba je u najmanju ruku uvredljiva.
Vučić također kaže da se Principa i Barešića ne može uspoređivati, jer je Princip po njemu pucao u predstavnika “okupatora”, Austro ugarske. Što je valjda dozvoljeno. A što on misli, što je nama bila Jugoslavija ako ne okupator? Jer, Hrvati je nikad nisu izabrali. Završili smo u njoj upravo kao ratni plijen nakon rata koji je pokrenuo Princip.
Gdje je najbolja čokolada u Bruxellesu?
Šef HDZ-a Andrej Plenković i šef SDP-a Zoran Milanović održat će prvu televizijsku izbornu debatu između lidera te dvije stranke nakon Ive Sanadera i Ivica Račana prije punih 13 godina.
Voditelji su već sada na mukama jer moraju pronaći bilo kakvo pitanje oko kojeg Milanović i Plenković nisu suglasni. Pitanja bi mogla biti, recimo, “Obojica ste devedesete proveli u Bruxellesu i Londonu, koja vam se belgijska čokolada najviše dopala?”. Milanović bi kao pravi bonvivan tu mogao odlučno reći, “Pierre Marcolini, definitivno! Pralinei u obliku petokrake, s crvenim punjenjem!”. Na to bi Plenković mogao diplomatski uzvratiti kako su one iz Laurent Gerbauda ipak više po njegovom demokršćanskom europskom ukusu. Mogli bi se sučeliti i oko londonskih restorana, a kao pravi ljudi iz naroda i oko vinskih lista u njima.
Oko pitanja lustracije, “antifašizma”, četnikovanja u Srbu, prostiranja Srbiji crvenog tepiha ispunila uvjete ili ne, slijepe odanosti interesima Washingtona, sankcija Rusiji, i svih ostalih pitanja se ionako slažu, pa ih to nema smisla ni pitati.
Sezonski poslovi HRT-a
Nekako smo već navikli na žutilo RTL-ovih vijesti, ali ove godine se i nacionalna TV kuća uključila u natjecanje tko će debilnije popratiti turističku sezonu. Obično se reportere pošalje na naplatne kućice u vrijeme najvećih gužvi kako bi turiste maltretirali pitanjima tipa “Smetaju li vam gužve u Hrvatskoj?”, “Je li vam vruće”, “Hoćete li se ikad više vratiti u Hrvatsku”, “Je li vam preskup autoput, kava, smještaj, sladoled, pizza…”
Pa kad dobiju odgovore da turisti i dulje čekaju kod sebe u Njemačkoj, da im nije vruće jer imaju klimu u autu, da će se vratiti, da im je bilo predivno, i da nigdje nisu prošli jeftinije na godišnjem odmoru, novinari vidno razočarani samo što ne počnu hvatati turiste za vrat: “Reci đubre jedno da ti je vruće, da si iznerviran čekanjem, da je kava skupa, da više nikad nećeš doći u Hrvatsku i da si ti gay antifašista a Hrvati ustaše i homofobi!”
Bilo bi lijepo kad bi netko smislio nešto originalnije od zasjede kod naplatnih kućica i brojanja koliko je automobila prošlo do koliko sati, koliko se minuta gdje čekalo, i od guranja mikrofona u nos turistima. Je li tako teško napraviti reportažu o tome što se zbiva u kojem mjestu na Jadranu tog dana, ili jednostavno pustiti turiste na miru i na kraju sezone zbrojiti prihod?
Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno
