Dokumenti OZNA-e o Stepincu: Kako su ZLOČINCI od kardinala pokušali stvoriti zločinca
Jedinstvena struktura i centralizirano rukovodstvo omogućuju osiguravanje jedinstvene i tvrde političke linije u obavještajnoj i kontraobavještajnoj službi i daju Vrhovnom komandantu i rukovodstvu NOP-a moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji – stoji u Naredbi o osnivanju Odeljenja zaštite naroda, OZNA-e, koju je 13. svibnja 1944. godine donio Josip Broz Tito.
U drugom “Spektrovu” nastavku u kojem predstavljamo istraživanje dr. Gordana Akrapa objavljeno nedavno u knjizi “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZNA-e”, nakon što smo iznijeli Gestapove opservacije o ulozi zagrebačkog nadbiskupa predočit ćemo i obavještajni rad na temu istog čovjeka, ovog puta komunističke tajne policije i represivnog sustava, na temelju kojeg je suđen na 16 godina robije, gubitak građanskih prava, a potom i na internaciju u Krašiću.
Budući da je Gestapo Alojzija Stepinca smatrao “izrazito protunacistički i protunjemački angažiranog”, okarakterizirao ga kao “duhovnog vođu i organizatora prikupljanja pomoći izbjeglicama Židovima”, ali i “bliskog suradnika britanske i francuske izvještajne službe”, a za sve njegove aktivnosti na spašavanju progonjenih Židova, Srba i hrvatskih antifašista znali su i ratni pobjednici komunisti koji su zaplijenili i vrlo intenzivno prevodili Gestapove izvještaje. Stoga nije bilo druge nego da ga po dokumentu kojem smo citirali na početku teksta svrstaju među “druge neprijateljske elemente”.
Fašist, naime, nije bio i komunistima je to bilo sasvim jasno; iz svjedočenja doglavnika Slavka Kvaternika i drugih dokumenata znali su i kako je bio u permanentnom sukobu s Antom Pavelićem – među njima je zaiskrilo kratko nakon Stepinčeva pozdravnoga govora novostvorenoj NDH jer je nadbiskup žestoko reagirao na ustaška divljanja i zločine, te osudio rasne zakone i predaju Dalmacije Talijanima – a Gestapo i ustaše su znali i da potajno spašava ugrožene.
Stepinac je prvih dana nakon protjerivanja ustaša i nacista pozivan na javne manifestacije, no kad je počeo prigovarati novim vlastima zbog progona i likvidacija svećenika, otimanja crkvene imovine, a kap koja je prelila čašu bilo je odbijanje Titove ideje da hrvatske katolike odijeli od Pape, jugoslavenski vrh je rekao “dosta” i agitpopovska mašinerija stvorila je neprijatelja broj jedan. Javno su se iznosili samo dokumenti koji su ga prikazivali u negativnom svjetlu, a svi ostali netragom su nestajali…
Udar na kler
Partija je, iznosi dr. Akrap, ionako Katoličku crkvu smatrala “protusocijalističkom institucijom”, ideološkim neprijateljem i političkim protivnikom FNRJ. Katolička crkva u dokumentima i analizama OZNA-e i UDBA-e izjednačavana je s ustaškim pokretom i javno sotonizirana kao “unutarnji i vanjskopolitički neprijatelj”.
Stvoreni su i kroz medije plasirani novi pojmovi: kleronacionalizam i klerofašizam. Po njima narod se trebao okupljati isključivo kroz organizacije Narodne fronte i Partije, a klerici, osobito biskupi, proglašavani su zločincima, narodnim, partijskim i državnim neprijateljima, veleizdajnicima, kriminalcima, prevarantima, lažljivcima, izrabljivačima siromašnih…
– A na čelu te, kako ju je Partija doživljavala, “ključne antirevolucionarne institucije”, bio je nadbiskup Stepinac! U pismu koje je 14. srpnja 1945. javni tužitelj Jakov Blažević uputio javnom tužiocu DFJ izričito je navedeno: “Stup reakcije, njezin organizator i nosilac je Katolička crkva i njezin kler skoro stopostotno na čelu s nadbiskupom Stepincem”.
Još veća mržnja očituje se u Blaževićevu predgovoru knjizi “Magnum Crimen” Viktora Novaka iz 1948. kad navodi: “Taj antikomunistički, umobolno fanatizirani jezuit i podstrekač zločina, zajedno s Vatikanom špekulira, očekuje, potiče i režira građanski rat i intervenciju Zapadnog bloka. Nikad im krvi dosta.”
Problem Jakova Blaževića i drugih komunista je što negativni odnos pojedinih osoba prema komunizmu i partijskoj represiji izjednačavaju s nacizmom. Nije im bilo jasno da biti antikomunist ne znači istovremeno biti i nacist i fašist. Sličnu retoriku, samo obratnu imali su i nacisti i fašisti.
I jedni i drugi, u biti se nalaze na istim ideološkim polazištima, jednako daleko od demokracije – zaključuje dr. Akrap, dodajući kako je nadbiskup Stepinac zbog iskrenosti i odanosti Katoličkoj crkvi, ali i zbog toga što je Crkva predstavljala jedini “komunikacijski kanal” putem kojeg je narod mogao čuti i druge informacije osim partijske propagande, za komuniste predstavljao ozbiljan problem s kojim se trebalo obračunati što prije i sa što manje buke.
Sredinom svibnja 1945. godine Josip Broz, Aleksandar Ranković, Vladimir Bakarić i Ivan Krajačić dogovorili su uhićenje nadbiskupa Stepinca. Nekoliko dana kasnije OZNA za Hrvatsku izvještava: “Nad Stepincem koji je danas bezbučno uhapšen vodimo privremenu istragu. Molimo vas javite za daljnji postupak s njim.”
Dok je bio ispitivan u Jurjevskoj ulici, Tito i Bakarić pozivaju predstavnike Crkve na razgovor. Pomoćni zagrebački biskup Franjo Salis-Seewis u ime delegacije odbija Titov prijedlog osnivanja “nacionalne Crkve u Hrvata” po uzoru na nacionalne pravoslavne crkve i traži da se o svemu razgovara sa Stepincem. Dan kasnije Stepinac je pušten iz zatvora.
Susret s Titom
Tito i Stepinac sreli su se na sastanku 4. lipnja, no bio je to razgovor dva potpuno različita koncepta gledanja na svijet, državu i društvo. Stepinac je tražio uspostavu mira, sigurnost građana, poštivanje vjerskih osjećaja, slobodu savjesti, konkordat i uspostavu punih diplomatskih odnosa s Vatikanom. Tita je posebno zasmetalo što mu je predložio da “razgovara i s poraženima koji nisu radili zločine”. Tito je bio sumnjičav prema dobrim namjerama Vatikana po pitanju Jugoslavije, a složili su se samo oko potpore Crkve u pitanju Istre.
– Represivni sustav Jugoslavije nije posustajao u aktivnostima usmjerenim prema Katoličkoj crkvi i Stepincu iako rezultati istrage nakon prvog uhićenja nisu postigli očekivane rezultate. Tito i Partija daju nalog da se pojača potraga za dokazima i ‘dokazima’ na temelju kojih bi komunistički pravosudni sustav mogao organizirati suđenje i osuditi nadbiskupa Stepinca, a time i samu Katoličku crkvu. Iz analize OZNA-e iz kolovoza 1945. o Katoličkoj crkvi i nadbiskupu Stepincu vidljivo je kako su Partija i OZNA znali da su i Katolička crkva i Stepinac u stvari imali pozitivnu ulogu tijekom Drugog svjetskog rata, no stvarne namjere bile su potpuno drugačije.
Iz izvještaja nadbiskupa Stepinca Državnom tajništvu Svete Stolice iz ožujka 1946. navode se se brojni primjeri represivnih postupaka partije i OZNA-e kako bi se utjecaj Crkve u narodu potpuno onemogućio. Stepinac spominje brojna fizička nasilja, prijetnje, uhićenja i likvidacije svećenika, ometanja i zabrane vjerskih manifestacija, snažnu medijsku kampanju kojima se sotoniziraju svećenici i Crkva uporabom brojnih dezinformacija, cenzuru i zabranu izlaženja katoličkog tiska, onemogućavanje humanitarnog djelovanja, oduzimanje crkvene imovine, a sam nadbiskup stavljen je po 24-satni nadzor.
U istom dokumentu navodi se i kako je u veljači 1946. Bakarić najavio “veći proces protiv klera” a Crkvu naziva “nastavkom ustaškog režima” – piše Gordan Akrap.
Početkom 1946. Tito je od Josepha Hurleya, apostolskog nuncija u Beogradu, zatražio da Sveta Stolica smijeni i povuče u Vatikan nadbiskupa Stepinca, zaprijetivši njegovim uhićenjem i osudom ako se to ne dogodi. Stepinac je ostao u Zagrebu i 17. rujna 1946. Jakov Blažević šalje nalog za njegovo uhićenje. Dan kasnije istražiteljima Stepinac izjavljuje: ‘Vi si uredite državu kako hoćete, ali od mene nećete dobiti da odustanem od kulturnih crkvenih principa.
Na sudu neću govoriti ni ovoliko koliko govorim ovdje, jer ste vi već unaprijed stvorili odluku i već smo od vas proglašeni ratnim zločincima. Možete mi suditi, ali hrvatski narod nećete uvjeriti da je nadbiskup Stepinac ratni zločinac.’
Ključni dokaz – iz tiska
UDBA u isto vrijeme piše i svoje izvješće: “Uhićenje Stepinca ostavilo je vrlo jak dojam na sve slojeve i političke grupacije. Naši aktivisti i simpatizeri primili su vijest s oduševljenjem (…) U crkvenim krugovima i laika bliskih Crkvi uhićenje je dočekano sa strahom i nesigurnošću te bojazni da bi UDBA mogla ubiti nadbiskupa (…) UDBA je već razgranala svoju agenturnu mrežu koju je koristila ne samo za prikupljanje podataka i informacija, nego i za ciljane provokacije i poticanje na izazivanje nereda zbog nadbiskupova uhićenja (…)
Nadbiskup Stepinac osuđen je 11. veljače 1946. na 16 godina strogog zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Premda je proces dobro poznat hrvatskoj javnosti, Gordan Akrap, ukazuje na jedan manje poznat detalj koji se može povezati s djelovanjem vjerojatnih suradnika sigurnosnog sustava KP u Zagrebu za vrijeme ustaške vlasti.
Tužitelj Blažević, naime, kao jedan od “ključnih dokaza” citirao je dio članka iz časopisa “Nedjelja” u kojem se veliča povezanost ustaških vlasti i Crkve. No, jedino kod tog članka nije neveo ime autora teksta. Ali navodi ga engleski povjesničar Rory Yeomans u svojoj knjizi iz 2013. kao Antu Jerkova, koji je četrdesetak godina bio suradnik komunističke političke policije…
Nakon prvotnog šoka osudom Stepinca, Katolička crkva u Hrvatskoj se reorganizira, jača pozicije i djelovanje, iako gurnuta u poluilegalu. Partija na to pokušava drugu taktiku: osniva udruge svećenika koje bi pod nadzorom komunista u prvoj fazi provodile politiku postupnog odvajanja Crkve od Vatikana, a u drugoj fazi podjelu Crkve na “nacionalne katoličke crkve”. UDBA prati sve što se događa u crkvenom životu pa tako u izvještajima navode kako je 1950. samo u Zagrebu na Badnjak bilo na misama oko 50 tisuća ljudi.
Dvije godine kasnije zaključuje kako radikalne mjere prema Crkvi nisu postigle očekivane rezultate: povećava se broj ljudi koji pohode vjerske događaje, održan je broj sjemeništaraca, vjernici materijalno podupiru Crkvu, čak i pojedini članovi Partije pokazuju svoje vjerničke osjećaje. U toj analizi navodi se kako plan uništenja Crkve nije uspio ni u Rusiji nakon Oktobarske revolucije. KPJ i UDBA nisu odustale: predlažu nove represivne i obavještajne mjere zbog boljeg suprotstavljanja “ovom protivniku” i pripreme za “konačni obračun s Crkvom.”
Misteriozni nestanak podataka
Dosje Alojzija Stepinca koji je stvarao represivni aparat komunističke Jugoslavije danas sadrži tek oko 2000 stranica (bez sudskog spisa), što je najvjerojatnije manje od pet posto ukupnog broja dokumenata koji su se nalazili u njegovu dosjeu! Vidljivo je da su cenzori 1973. i 1983. sačuvali samo one dijelove dosjea koje su mogli koristiti kao primjer planiranja i vođenja složenih operacija u školovanju budućih djelatnika SDS-a.
U trenutku kad je OZNA vodila istragu protiv njega bila je u posjedu informacija koje su protuslovile navodima iz optužnice, prikupljene su dovoljne količine dokumenata koje su svjedočile o njegovim aktivnostima na spašavanju ugroženih od ustaške, nacističke i fašističke vlasti. Ali ti materijali nisu bili dostupni na suđenju – navodi dr. Akrap, ističući kako dokumenti tajnih policija pokazuju da su se svi totalitarni režimi željeli riješiti Stepinca.
Autor: Damir Šarac/slobodnadalmacija.hr
