DOKLE JE STIGLA STIPINA “DETUĐMANIZACIJA”
S obzirom što autor, tj. inovator “detuđmanizacije” ni do današnjega dana nije u stanju odgovoriti što podrazumijeva pod tim pojmom, računam stoga da je taj izraz postao sinonim za dekroatizaciju Hrvatske. Zbog toga, pri razmišljanju, često postavljam pitanje, i sebi i drugima:
Kada bi “detuđmanizacija” bila usmjerena na eliminiranje anomalija u hrvatskoj gospodarskoj sferi, dao bih joj aplauz, ali njeno usmjeravanje u političku sferu energično osuđujem.
Priličan broj hrvatskih političara snosi moralnu i političku odgovornost, jer su prihvatili formulu po kojoj je Hrvatska jednako kriva za rat kao i Srbija. Svjetski moćnici neumorno izvlače i danonoćno upotrebljavaju iz svog instrumentarija instrumente kojima smeta postojanje bilo kakve Hrvatske
Ne bi on bio velik bauk za Hrvatsku da njegovu mrežu ne pletu i ne šire kojekakvi moralni i politički propaliteti koji, iz dana u dan, sve češće i glasnije iznose tvrdnje da rata nije trebalo ni biti.
U pravu su, i nije. Ali ako znamo da je za ljubav potrebno dvoje, a za rat je dovoljno jedno, pokušaj izbjegavanja rata od strane Hrvatske nije mogao uroditi plodom. Mogao je se on izbjeći jedino da se Hrvatska odrekla trećine svoga teritorija i dopustila “prisajedinjenje srpskih vekovnih zemalja sa maticom Srbijom, kako bi vaskoliko Srblje živelo u jednoj državi”. Da je pok. Tuđman pristao na takve srpske zahtjeve, rat se mogao izbjeći.
Zavirimo li malo u ne tako davnu prošlost lako ćemo primijetiti pripreme koje su srbijanska politička i vojna elita počele plesti odmah poslije smrti jugoslavenskog diktatora. Njegov nestanak s političke pozornice je istovremeno označio i početak nestanka Jugoslavije.Srpski politički, vojni, crkveni, kulturni i ini intelektualni krugovi su se za što brze ostvarenje cilja, (stvaranje homogene, pravoslane velike Srbije) hitro okupili, čvrsto zgrlili i zdušno prionuli poslu.
Titova lešina se još nije bila ni ohladila, a njegov osobni biograf V. Dedijer je predočio javnosti tezu da je KPH bila secesionistička sve do početka Drugog svjetskog rata. Jedan među većim hrvatskim quislinzima, V. Bakaric, pokušao je to pobiti, no nitko ga nije htio čuti.
1984. g. je režirana drama, srpskog pisca Jovana Radulovica “Golubnjača”. Za neke svoje prijašnje uratke Radulović je bio dobitnik beogradske nagrade “Sedam sekretara SKOJ-a”.U drami “Golubnjača” glavni likovi su partizanski borac Damjan i dječak Micuka.
Damjan je prikazan kao odbačenik iz KPH i prognanik iz SRH. Micuku je pak Radulović opisao kao dječaka koji osjeća traume iz prošlog rata radi kojih je jednom zgodom odveo nad golubnjaču svoga vršnjaka Hrvata, te mu zaprijetio da će ga baciti u nju ako ne prizna da je ustaša.
Cilj drame je bio da se SRH prikaže kao nastavak NDH u kojoj su i nadalje Srbi tretirani kao građani drugog reda.
Mjeseca srpnja 1987. g. Kanadu je, na poziv srpskih iseljenika, posjetio srpski pisac Momo Kapor. Uz održano književno predavanje bio je nazočan na Vidovdanskoj proslavi kojoj je pokrovitelj četnički pokret “Ravna gora”, a gost na proslavi je bio zločinac Momčilo Đujić.
Prema pisanju Slobodne Dalmacije (11. lipnja 2005.g.) tamo se zatekao i novinar Vjesnika Salih Zvizdić koji je snimio Kapora u društvu sa Đujićem, te ga u jednom objavljenom članku nazvao “piscem (po)četnikom”. Kapor je zbog toga podnio tužbu Zagrebačkom okružnom sudu protiv Zvizdića pa ga sudac Ranko Marijan kaznio sa pedeset tisuća jugoslavenskih dinara. Međutim, drugostupanjski sud je kaznu poništio, jer je Zvizdić uloženu žalbu potkrijepio mnoštvom fotografija i dokumenata s kojima je dokazao da je imao opravdanu podlogu o Kaporovom četnikovanju u Kanadi.
Momo Kapor pri tom posjetu utro staze Dobrici Čosiću, Vuku Draškovicu, Velimiru Terziću, Brani Crnčeviću, Vojislavu Šešelju, Matiji Bečkoviću za dolaske u Kanadu i za nastupe pred ovdašnjim Srbima. U to vrijeme su Šuvar, Blažević, Družić i drugi quislinzi budno pazili da Hrvati ni ne misle o Hrvatskoj, a kamo li o njoj govore.
Igrom slučaja, autor ovoga teksta je bio nazočan na Čosićevom, Crnčevićevom i Draškovićevom predavanju održanom na Torontskom sveučilištu. Iako je njegov postupak graničio s ludošću, na sreću je ipak dobro završio. Rizika se, isključivo, prihvatio kako bi vlastitim očima vidio i ušima čuo mišljenja i namjere srpskih kulturnih i političkih djelatnika.
Dobricu Čosića su srpski iseljenici dočekali kao nacionalnog heroja. Jednostavno, na rukama su ga unijeli u dvoranu i iz nje iznijeli. Pisac “Srpske deobe”, “Pobednici u ratu, gubitnici u miru” počeo je predavanje osvrtom na Kosovo. Kritizirao je partijsku liniju prema Kosovu, te tvrdio da je srpski narod u neravnopravnom položaju u Jugoslaviji. Gajio je veliku nadu u dolazak novog partijskog vodstva na čelu s Miloševićem. Također je iznio zamjerku na srpsku političku garnituru što nije 1918. g. oblikovala srpsku državu nego Srbiju uključila u Kraljevinu SHS.
Čosić je Drugi svjetski rat prikazao kao tragediju za srpski narod, jer je za razliku od drugih naroda ostao razjedinjen i bez svoje države. Upozorio je nazočne da će se Srbima uskoro ukazati “historijska” šansa za objedinjenjem svih srpskih zemalja i formiranjem vlastite države. Nakon njegova izlaganja dvoranom se prolomio gromki pljesak, a potom se za riječ javio jedan četnički general (na žalost, ne upamtih mu ime). On je kroz svoj govor izrazio Čosiću čestitku za hrabrost pri obrani srpskih nacionalnih interesa u Titovoj Jugoslaviji. Na kraju je istaknuo da je 1944. g. bio sa svojom četničkom postrojbom u okolici Vranja nasuprot Čosićevoj partizanskoj, ali mu je sada drago sto su obojica na istoj strani.
Brana Crnčević je u posjet srpskim iseljenicima došao u svojstvu predsjednika Matice srpske. To je taj isti Crnčević koji je krajem šezdesetih banuo pijan u kasne večernje sate u prostorije DHK pitavši, tko je od ustaša dežurni u Društvu. I on je kao i Čosić počeo predavanje o Kosovu, kosovskoj bitci, srpskim manastirima. Istaknuo je herojsku ulogu Srba u Prvom svjetskom ratu koja, kako je rekao, nije pravedno okrunjena s obzirom sto Srbi nisu po završetku rata dobili svoju državu pa moraju razjedinjeni živjeti. Za bosanske muslimane je tvrdio da nisu ni narod ni nacija nego da ih je većina srpskog etničkog podrijetla. Hrvatski teritorij se, prema njemu, prostirao od Zagreba do Varaždina. No, ipak će kasnije kontradiktirati samomu sebi pa će kazati da će buduća granica između Hrvatske i Srbije biti u Zadru. Normalno, Zadar bi pripao Srbiji.
Tjedan-dva poslije Crnčevićeva predavanja uslijedilo je predavanje Vuka Draškovića. I ono je kao i prethodna imalo istu i formu i sadržaj, s tom razlikom što je bio još radikalniji od svojih prethodnika. I na tom predavanju sam bio nazočan. Istini za volju, izgubio sam prisebnost čuvši od Draškovića da su Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović i ini dubrovački književnici – srpski književnici. Zbog toga sam predavanje napustio prije njegova završetka.
Kruna suradnje unutarnjih i vanjskih četničkih krugova je kulminirala 1989.g., znaci uoči početka rata. Na proslavi kod Knina kod crkve Lazarice proslavljena je stogodišnjica gradnje crkve na njoj se okupilo mnoštvo svećenika, petnaest vladika, preko dvjesto tisuća Srba nošene su kosti cara Lazara, slavljena je izgubljena bitka na Kosovu. Uistinu, to je bio pravi pravcati megaritual.
Za tu prigodu je napisan Manifest prema kojemu Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Slavonija i Baranja trebaju formirati zasebnu srpsku jedinicu sa sjedištem u Karlovcu.Manifest je dijeljen na proslavi, međutim netko je spriječio njegovo čitanje.
Samo nekoliko dana prije “Oluje” patrijarh Pavle je posjetio Knin, Slunj i Glinu. Služio je u njima opijelo za mrtve Srbe i blagosivao ih, a živima ostavio poruku da čuvaju “zapadne krajeve srpske zemlje”.
No, “Oluja” će razbiti, kao mjehur od sapunice, mit o srpskom junaštvu. Time su se potvrdile rijeci pok. Miroslava Krleže koji je pred samu smrt rekao Čengiću. Naime, kada mu je Čengić donio nekoliko novinskih članaka u kojima ga Čosić provocira. Pregledavši naslove, rekao je: “Volio bih se obračunati s njime, ali me bolest skršila”. Potom se nadopunio: “Srbi nemaju vojne povijesti, jedino su se malo pokazali u Kolubarskoj bitci, sve se kod njih svodi na napad iza busije”.
Tko god prati dinamiku na srpskoj političkoj sceni ne treba biti ni previše bistar ni dalekovidan, vrlo lako će primijetiti da ona teče prema riječima Dobrice Čosića: “Lažemo da bismo obmanuli i sebe i drugog, lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah da ohrabrimo i sakrijemo svoju bedu, laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše inteligencije, lažemo stvaralački, maštovito i inventivno”.
I zato, srpska agresija na Hrvatsku nije bila slučajnost nego dio plana da se iz njena sastava iščupa i otme njezin povijesni prostor. Ta agresija je nametnula rat Hrvatskoj, a ona ga ni na koji način nije mogla izbjeći. Začuđujuće je, zabrinjavajuće i žalosno da danas neki naši politički i javni djelatnici drukčije gledaju na predratnu situaciju i vide druge uzroke za početak rata.
Pavao Jelović/Hrvatsko nebo
