MARKO LJUBIĆ: Što je ostalo iza debate Plenković-Milanović?
Tko je pobjedio u debati? Ako gledamo portale lijevih medija, a to su većinom svi, onda je Milanović pobjedio. I, imaju svi komentatori i čitatelji pravo. Ako gledamo desne, one rijetke medije, većinom portale, onda je Plenković pobjedio. I, imaju pravo.
Ja mislim nešto drugačije.
Mislim da je sinoć potencijalni pobjednik postao Božo Petrov.
Evo zašto.
Može nastaviti kukati da su ga opet dvije velike stranke, njihovi mediji, njihova televizija, njima skloni novinari, namjerno isključili, zanemarili, da mu nisu dali pokazati što zna i može, te da je to dokaz da ne valjaju ni jedni ni drugi, te da je Most jedino riješenje. To je Petrov istoga trenutka i započeo. Doduše, nije ni prestao nikada.
Petrovljevo nesudjelovanje ostavilo mu je mogućnost i dalje govoriti o reformama, ne pokazivati potpunu nekompetenciju i izostanak liderskih kvalifikacija, a najbitnije za njega i njegovu političku družinu je to što nisu morali u koliko toliko ozbiljnom razgovoru govoriti o svojim idejama, zamislima, programima – jer, nemaju što reći.
Zbog toga je on, dok se prebrojavaju dojmovi, pobjednik ove debate, jer je ispao žrtva „dva nevaljalca“, a onima koji još ne vide, može i dalje prodavati – reforme.
Pobjednik je i zbog toga što su Milanović i Plenković nužno bili osuđeni na neriješen rezultat, jer, niti su igrali utakmicu za isti cilj, jer po izvorišnim idejama koje predstavljaju nemaju ni blizu isti cilj s državom, niti su imali isto tržište, niti su njihove ponude usporedive, niti je moguće govoriti tko je od njih – bolji, upravo zbog toga svega.
Nikoga od njih dvojice ne bi smjelo biti briga što oni druge misle o njima.
Zašto?
Jer, Hrvatsku nisu podijelili političari, stranke, svjetonazorski prijepori ili nekakvi javni sukobi, iako i to doprinosi zaoštravanju podjela. Hrvatska je podijeljene od trenutka njenoga nastanka na ljude koji je nisu željeli, koji vide opasnost u hrvatskom identitetu, slobodi, samostalnosti i državnosti i ljude koji u tome vide povijesnu šansu. Prvi su Milanovićevo izborno tijelo, drugi su – Plenkovićevo izborno tijelo.
Zbog toga prvima nikada Plenković ne može biti pobjednik, niti drugima Milanović.
Dakle, nije pravo pitanje tko je pobjedio, nego tko je uspio osvojiti svoje izborno tijelo.
S obzirom da prvi svoju tradiciju, svoj identitet i svoje politike crpe iz stoljetnog podčinjavanja Hrvatske, a drugi nemaju izgrađenu kulturu državnosti na razini kritičnog minimuma, Plenković je bio u težoj poziciji, jer je jednostavno morao više dati i imao više za izgubiti.
Dakle, čak i ako je na osobnoj, posve neutralnoj razini stručne komunikacijske arbitraže bio bolji od Milanovića, a nije, ne bar vidljivo, Plenković nije uspio aktivirati jedini izvor političke moći koji mu može omogućiti izbornu pobjedu, sigurnu i stabilnu vlast i legitimitet za donošenja složenih državničkih odluka.
Plenković nije nanio štetu stranci sinoć, ali, to nije dovoljno.
Mora jednostavno više, ako je njegov i stranački cilj osvojiti vlast i rješavati nagomilane nacionalne probleme. Ako mu je cilj osvojiti potpunu vlast u stranci i dovesti u Sabor najveći mogući broj najbližih suradnika, bez obzira na državnu vlast, onda je to nešto drugo.
Dvije Hrvatske, dva izborna tijela, dvije, ne svjetonazorske nego temeljne razlike prema hrvatskoj državnosti su jednostavna činjenica i nije to plod djelovanja Milanovića ili Plenkovića, već gotovo stogodišnjeg kolonijalnog i neslobodnog stanja Hrvatske i naslijeđa iz tih stanja.
Milanović ima svoje prednosti, ima izraženije lidersko držanje, osobine, rođeni je, a ne naučeni vođa, spreman je na puno toga za zaštititi svoj grunt, dok Plenković nedostatak liderstva kompenzira snažno izraženom uljudnošću, mirnoćom, dijaloškom defanzivom i nekom vrstom krležijanske, one cinične zagrebštine, srednjoeuropskoga štiha, koji je HDZ-u od prvoga dana nametnut kao prokletstvo.
Plenković je sinoć pokazao da nosi taj krležijanski biljeg, a reakcije Hadezeovaca pokazuju da su ih histerične kampanje o kamenjarstvu, zadrtosti, divljaštvu, nekulturi, zaostalosti i nepismenosti, zapravo jako – istraumatizirale. Zbog toga je Plenković sinoć, prije svega bio kompenzacija takvoga, iskompleksiranoga i traumatiziranoga HDZ-a, lijek za njegovu nesigurnost, a s druge strane, izraz nečega umjetnoga što je unio u tu stranku, što može biti jako opasno za njen izborni rezultat.
Jer, umjetne politike koja može pokrenuti realni narod – nema.
Da ima, antife bi vječito vladale Hrvatskom.
Milanović nije mogao prije debate izgubiti niti jedan svoj glas, čak i da je počeo zavijati ili bogarati u studiju. On je mogao samo dobiti, jer je, izbornim rezultatom na zadnjim izborima, kada je na potpuno divljačkoj i neciviliziranoj kampanji, te četverogodišnjem mandatu obilježenom ispadima najgore vrste i zloupotrebama neusporedivim s bilo čime poznatim u Europi, uspio osvojiti oko pedeset tisuća preferencijalnih glasova usred Zagreba, više nego bilo tko drugi i bolje nego bilo tko drugi – detektirao temeljna obilježja svoga izbornoga tijela.
Zbog toga njega jedino može pobjediti – veći antifa od njega.
Zbog toga je posve pogrešno govoriti o tome tko je bio bolji – Milanović ili Plenković?
Zavisi tko ocjenjuje i što je tko očekivao.
Bitno je pitanje je li Plenković poslao dovoljno dobru poruku svome tržištu, svome izbornom tijelu? To je jedino relevantno, jer, kako sam rekao, Milanović ju nije trebao slati, njegovi odavno znaju tko je – njihov.
Milanović ne zamuckuje.
Za njega je Barešić terorist, Tito kao i Tuđman hrvatska vertikala, za njega je Jokićeva reforma antifa kloniranja nacije prioritet prvoga ranga i vrhunac vrijednosti, za njega nije problem što se slavi u Srbu, nego to tko je financirao spomenik, za njega je najvažnija inkriminacija Perkovića i Mustaća to što su pomagali Tuđmanu uspostaviti državu, a ne to što su bili proizvodi zločinačkoga establišmenta i režima, koji programski i politički naslijeđuje Milanović, ako ništa drugo, ono po – izbornom tijelu.
Stvari oko Milanovićevoga političkoga stava, ideje, programa i politike koju će provoditi ako preuzme državu su više nego jasne svakome, samo izgleda ne većini hrvatskoga naroda. A sve ono što Milanović predstavlja, ni manje ni više nego radi izravno o glavi hrvatskom narodu.
Upravo to Plenković i HDZ moraju jasno reći Hrvatima danas. A ne govore.
To je to.
Plenković to nije uspio dovoljno snažno pokazati, nije uspio ni dovoljno se odmaknuti od toga, niti dati dovoljno čvrsto jamstvo svome izbornome tijelu, da će to spriječiti.
I to je problem.
Je li dakle Plenković bio – loš?
Nikako.
Bio je ono što on jest. Pametan, civiliziran čovjek, čovjek koji može biti jako koristan hrvatskom narodu, koji može voditi Vladu, državu i biti dostojan zastupnik nacionalnih interesa. Međutim, problem je u tome što Plenković po svemu što se zna o njemu, nije naučen – osvajati.
To je također riješiv problem, ako se dovoljno mudro, bez taštine i vješto osloni na pametne ljude u stranci, da im blagoslov za kreiranje i vođenje kampanje, slanje poruka i samostalne izbore pravaca – kako osvojiti vlast. Plenković, a to je najvažnija poruka sinoćnjeg sučeljavanja, ne smije integrirati sve poruke, svu kampanju, svu politiku na sebe i svesti kampanju na nadmurdrivanje – Milanović ili on.
To je Milanovićev teren, jer on ima i takvu politiku i takvu stranku.
I ciljeve.
Plenković može dobro vladati, ali nisam siguran, niti bilo tko može biti nakon sinoć, da ima dobar model osvajanja vlasti.
Milanović je pobjednik pred svojom strukturom jer sobom vuče beskrupuloznu škvadru militantno odanih marginalaca, najčešće intelektulano i socijalno zapuštenih, koji drže glavne poluge političke moći, a onda se na taj primitivizam kaleme tipovi kao Budak s nastranim i podmuklim vizijama i programima, koji antifama daju akademski i navodno uljudbeni štih.
A istinski zapravo znače sve potpuno suprotno tome.
Plenkovićeva prednost je što neće izazvati štete, neće načiniti niti tolerirati greške, nesolidnosti, neće dopustiti korupciju, barem na koju on može utjecati, niti skandale bilo kakve vrste koji će kompromitirati ionako dotučenu državu kojoj nitko ni kod kuće ni u svijetu ne vjeruje, ali – neće ni uspjeti iskoračiti dovoljno dugačkim korakom iz blata u kojemu se nalazimo.
Kako to pomiriti?
Suradnicima.
Ima li ih?
Ima.
Samo, najčešće pogrešne za sada, a izborne liste su točno ogledalo takvog njegovog pristupa i točno preslika onoga što je Plenković bio sinoć u sučeljavanju.
Iskoraka nema.
On će na pitanje o Barešiću ispričati životni put Mire Barešića, ali neće se usuditi dati svoje mišljenje. To će morati ako misli pokrenuti uspavanu Hrvatsku, onu koja se ne može nazvati ni ljevicom, ni desnicom, ni centrom, nego – Hrvatskom.
Dakle, Plenković je uspio kompenzirati pred očima milijuna ljudi frustraciju HDZ-a i pokazati da je divljaštvu i nekulturi bliži „kulturni“ antifa vođa, iako je Milanović sinoć usprkos svemu bio debelo u granicama normalnoga i kulturnoga ponašanja u takvim prigodama. Donio je HDZ-u ono za čime nesigurne duše i klonovi iz stranačkih labirinata godinama vape, te ljudi čije mišljenje ili nesigurnost kreiraju Index, Jutarnji, Radmanov HRT, zatim Kulturnjaci i gomila antifa udruga.
Danas takvi šalju poruke da i „mi“ imamo svoga gospon Predsjednika.
Ha, imamo, nema se što reći.
Plenković mora suzbiti nekoliko stvari.
Prvo, ne smije se toliko otvoreno pozivati na Merkel, Junckera ili Tuska, jer, nakon dramatičnih događaja s emigrantima i goleme nesigurnosti koju ti ljudi personaliziraju u Europi, nisam siguran da je to pametan izbor. Ne vjerujem da bi netko u Hrvatskoj dao sudbinu u ruke takvim tipovima.
Na jednom primjeru se sinoć ponajbolje vidjelo koliko Plenkoviću nedostaje stvarni uvid u realno stanje hrvatskoga društva. Kada je Milanović izjavio da bi on hapsio Perkovića i Mustaća, Plenković je – bio zgrožen i na tome pokušao poentirati. Milanović je zapravo pokazao da razumije kako u Hrvatskoj većina ljudi doživljava – stvarnu vlast. Vlast je onaj tko te smije i može hapsiti. Nije to krivnja hrvatskoga naroda, to je naprosto – naslijeđe.
Dakle, Milanović sinoć, iako je po udžbenicima političke komunikacije izrekao nezamislivu poruku u zreloj dmokraciji, nije rekao ništa što bi mu golema većina ljudi u Hrvatskoj zamjerili.
Milanović bi na nekoj katedri dobio jedinicu za tu izjavu, Plenković peticu za reakciju, ali u realnom životu – Milanović se tom izjavom pokazao kao energičnija osoba, a to je upravo ono što nacionalna Hrvatska traži kao – zrak.
Plenković je pokušavao matirati Milanovića u situaciji u kojoj nije mogao, a propustio je jako puno čistih matnih situacija. To ukazuje na loše suradnike.
Poptuno je neshvatljivo da mu nisu pripremili priču o remontu MIG-ova, jer je to skandal epskih razmjera. Ne može se zatim pitanje Tito ili Tuđman delegirati na gradska tijela, lokalne uprave i samouprave, niti je to – svjetonazorsko pitanje. Politički odnos prema Titu i Tuđmanu danas je prvorazredno nacionalno pitanje. I na njega se moraju dati rješenja, a ne odgovori.
To je pitanje postojanja hrvatske državnosti.
Ne može odnos prema hrvatskoj državnosti i nacionalnoj suverenosti biti pitanje – svjetonazora.
Tito je bio jugoslavenski diktator, realno okupator Hrvatske i zločinac svjetskih razmjera, a prije svega simbolizira – uništenje hrvatske državnosti i njeno sprječavanje na svaki mogući, pa i zločinački način.
Tuđman jest bio njegov suradnik u jednome trenutku, kao što je u njegovom pokretu bilo tisuće i tisuće iskrenih domoljuba, koje je on sve prevario i zločinački zloupotrijebio njihove ideale, zasluge, žrtve i živote. Tuđman je međutim povijesna suprotnost Titu jer je – Tuđman nositelj hrvatske državne suverenosti, pa je uz sve ostalo, izrazito nepristojno uspoređivati stranoga zločinca hrvatskoga etničkoga podrijetla i utemeljitelja hrvatske nacionalne državnosti.
A uz to, daleko opasnije od pitanja pristojnosti – to njihovo uspoređivanje i izjednačavanje je izrazito negativan odnos prema temeljima hrvatske državnosti. Takav pristup nikada i nikako ne bi smio biti put za pobjedu na izborima.
Nikada.
I, to se mora – spriječiti!
To je i prigovor HRT-u, ne Togonalu, jer čovjek zaslužuje vrhunske ocjene za taktičnost, korektnost, mudrost i dinamiku koju je vještim manevrima održavao u studiju. To je kritika novinarima koji su radili prijedlog pitanja i svrstavanja tih pitanja u cjeline.
Očito će Siniša Kovačić imati posla, i, ne samo on, na HRT-u, jer čitav splet tzv. svjetonazorskih pitanja nemaju veze sa svjetonazorom. Ne može se pitanje odnosa prema vlastitoj državi uzeti kao svjetonazorsko pitanje, nije to ni pitanje „antifašizma“ u Srbu, niti je izborno pravo državljana izvan hrvatskih granica, vanjsko-političko pitanje.
To mogu političari ne znati, iako ne bi smjeli, jer su nositelji politika u suverenoj hrvatskoj državi, pa je to neshvatljivo, ali, ako oni neće ili ne znaju – školovani novinari to moraju znati.
I natjerati političare, ali i javnost na prihvaćanje elementarnih civilizacijskih standarda.
Izvor: narod.hr
