Nakon ‘Münchena’ Milanović je odmah trebao odstupiti!
Zoran Milanović i Vesna Pusić štitili su ljude koji su se na najkrvaviji način organizirali protiv hrvatske samostalnosti. Uložili su sve da im se ne sudi, da kriminalni Titov sustav preživi presudu povijesti. Pusićka je sada nešto i shvatila, „UN je daleko“, ali Milanović i dalje „vedri i oblači“
Prst sudbine rijetko tako precizno ukaže na logiku povijesnih događaja kao što se to dogodilo 31. srpnja i 3. kolovoza ove godine. Otkrivanje spomenika Miru Barešiću – 31. srpnja – gotovo se poklopilo s presudom Josipu Perkoviću – 3. kolovoza – u Münchenu. S tom je slučajnošću povijest poručila da se nepravda koju je radio nekadašnji sustav, a posebno njegove obavještajne službe, nikada ne zaboravlja. Te da će krivci biti kažnjeni, prije ili kasnije, čak i ako su njihovi postupci još uvijek dobro skriveni. A oni koji su otkrili spomenik u Dragama, 31. srpnja, nisu mogli znati koja će biti presuda suda u Münchenu. Znali su koja je bila Perkovićeva uloga ne samo u slučaju Đureković, nego i u Barešićevoj likvidaciji. Budući da je 12. srpnja 1991. sjedište KOS-a bilo u Zagrebu, Josip Perković je na jednostavan način predao plan aktivnosti u Zadarskoj županiji u kojoj je Barešić izgubio život. Pao je, naime, u klopku. Čudo je što su njegovi kolege vojnici preživjeli. Izdaja je došla s vrha, u koji se Perković uspio infiltrirati.
Sabotaža slovenskog i hrvatskog rata za neovisnost
Njemački sud je prvi sud koji je osudio ubojstvo ne samo unutar hrvatske emigracije, nego i kriminalnu političku policiju koja je svim sredstvima (među kojima su prvenstveno nasilna ubojstva) osiguravala ostanak na vlasti, bez obzira na sve. U slučaju Barešić (i u mnogim drugima) sabotirala je rat za neovisnost Republike Hrvatske, kao što je ranije sabotirala i rat za neovisnost u Sloveniji (za vrijeme trajanja rata Udba je organizirala štrajk policijskih službenika, koji je potom otkazan). Prst njemačkog suda je s nevjerojatnom slučajnošću datuma ukazao na činjenicu da je to daleko opširniji slučaj nego je samo ubojstvo. Pokazao je da je Udba ubilačka organizacija, koja je svoju uništavačku moć dokazivala u trenucima u kojima se činilo da je to nemoguće. Infiltrirala se u tijela hrvatske vlasti u nastajanju i ubojstvom Mira Barešića namjeravala je hrvatskim domoljubima simbolično oduzeti volju za borbom. Perkovićeva je akcija imala jasnu svrhu demoraliziranja onih koji su se tada borili za Hrvatsku. Posljednji je cilj bio neuspjeh u Domovinskom ratu i reintegracija Hrvatske u SFRJ. Dobro se sjećam dana između 6. i 9. rujna 1991., kada smo s međunarodnim tajnikom HDZ-a Tomislavom Krušićem bili na sastanku s Jacquesom Chiracom u Perrigeuxu. Tada mi je rekao da Hrvatsku brane samo ljudi koji su došli iz inozemstva i čiji je glavni motiv vjera u domovinu. U svjetlu toga, pokušavam zamisliti kakav bi značaj u demoralizaciji Hrvatske vojske imala tada vijest o Barešićevoj smrti. Nije neuobičajeno da su ga zbog njegovih suboraca prvo pokopali pod tuđim imenom (do 1992. godine).
Münchenska presuda i predstojeći izbori
U svjetlu predstojećih izbora sudska presuda razotkriva puno o tome tko je stajao i stoji iza nastojanja da se do Lex Perković nikada ne dođe. Riječ je o stranci slijedniku Saveza komunista i Udbe, SDP-u Zorana Milanovića. Zoran Milanović, kao premijer Hrvatske, je s Vesnom Pusić, tadašnjom ministricom vanjskih poslova, uložio sve napore kako se nekadašnjim predstavnicima političko-kriminalne elite ne bi moglo suditi. Te da bi kriminalni Titov sustav kao takav preživio presudu povijesti. U ovom je slučaju Zoran Milanović ključna osoba, čiji je cilj bio osigurati opstanak kriminalnih radnji stranke u svjetlu novih okolnosti, u svjetlu pristupanja Europskoj uniji, 1. srpnja 2013.
Nije nemoguće da je Zoran Milanović toliko dragocjen za nekadašnju nomenklaturu, da mu je 2015. i 2016. omogućila opstanak u nemogućim uvjetima. Usluga se vraća uslugom. Samo iz te perspektive možemo shvatiti da je on ostao predsjednik SDP-a nakon poraza 8. studenog 2015. godine, a naročito nakon uspostave vlade Tihomira Oreškovića. U svim normalnim okolnostima, trebao bi odstupiti. Toliko uzastopnih poraza niti jedan predsjednik stranke ne može podnijeti. Osim ako – kao što je slučaj na području koje je u potpunosti pod utjecajem Udbe i njezinih doušnika današnjeg dana – od njegovog opstanka ovise mnogi koji su, kao što je Josip Perković, krojili sudbinu povijesti, a da mi toga nismo svjesni.
Nakon 3. kolovoza 2016. Zoran Milanović odmah je trebao podnijeti ostavku. Vesna Pusić – ministrica vanjskih poslova u vrijeme afere Lex Perković – je nešto već učinila: odustala je od kandidature za glavnu tajnicu UN-a dan nakon presude u Münchenu (4. kolovoza).
Kako će Ujedinjeni narodi priznati njezin autoritet kada djeluje protiv svog naroda i njegovih težnji za samostalnošću? Ako se već sa svojim narodom ophodi na takav način, kako bi se odnosila prema narodima svijeta?
Zoran Milanović mora otići s mjesta predsjednika stranke, pogotovo ako se uzme u obzir primjer Zdravka Tomca, njegovog prijašnjeg partijskog kolege koji osuđuje titoizam i njegove djelatnosti, kojima je Udba rukovodila. Naime, Milanovićeva su djela neoprostiva u svjetlu nove hrvatske povijesti. Štitio je ljude koji su se na najkrvaviji način organizirali protiv hrvatske samostalnosti. Ako bi slučajno postao premijerom, zbog ovih mu činjenica ne bi trebalo dopustiti obnašanje te dužnosti. Trebalo bi da na snagu tada stupi – Lex Milanović.
Dr. Boštjan M. Turk je profesor na Sveučilištu u Ljubljani i član HAZUD-a
Autor: dr. Boštjan M. TURK/7Dnevno
