Zašto je Crkva protiv homeopatije? Vjernica sam, ali ne mogu shvatiti zašto Crkva brani homeopatiju. Da li je to alternativna medicina? Pitala sam našeg župnika, oni nije ni protiv ni za. Da li je grijeh ako se tim homeopatskim sredstvima pomaže kod nekih zdravstvenih problema? Ili kao vjernik trebam sve staviti Gospodinu u ruke i moliti za Njegovu milost i vjerovati da će mi On dati sve ono što je dobro za mene?

Gordana

Draga Gordana,

Homeopatija je disciplina koja se protivi idejama medicine i znanosti općenito. Iako na internetu možeš ponekad čitati da je to pozitivan medicinski pristup koji je pogodan za kršćane jer se oslanja na “prirodni način liječenja”, “razvijanje unutarnjih snaga samog organizma”, moram te upozoriti da prema takvim napisima i reklamama budeš vrlo oprezna i kritična. Pokušat ću ti ukratko objasniti principe na kojima se temelji homeopatija iz kojih ćeš, vjerujem, i sama moći vrlo lako zaključiti koliko je problematična i opasna. Ovo su dva vrijedna referentna izvora o homeopatiji, iz kojih donosim sažetak:

· Alan W. Cuthbert “homeopathy” The Oxford Companion to the Body. Ed. Colin Blakemore and Sheila Jennett. Oxford University Press, 2001.

· “Questions and Answers about Homeopathy”. National Center for Complementary and Alternative Medicine (NCCAM) Publication No. D183. (2003, April). http://nccam.nih.gov/health/homeopathy/index.htm

Homeopatija je sustav liječenja koji je razvio njemački liječnik Samuel Hahnemann (1755-1843). Hahneman je na sebi proveo testiranje pomoću kore biljke kinina, koja sadrži guinin, i otkrio da uzrokuje vrućicu. Iz ovog eksperimenta razvio je glavno načelo homeopatije: “similia similibus curantur” (slično liječi slično), tj. čimbenici koji kod zdravih osoba uzrokuju određene simptome, izliječit će te iste simptome kod bolesnih osoba. Hahnemannova ideja je zapravo vrlo stara jer hipoteza “klin se klinom izbija” vuče korijene već od Hipokrata. Osim toga, Jenner, Hahnenov suvremenik, otkrio je da virus kravljih boginja može stvoriti imunost na male boginje. Moguće je da je Hehnemann krivo interpretirao to otkriće propustivši uvidjeti da je kod vakcinacije zapravo pobuđeni imunološki sustav čovjeka onaj koji postiže liječenje, a ne sam virus.

Hahneman je otkrio da neki pripravci, kada se daju u velikoj dozi, još više otežavaju simptome koje su trebali ukloniti. Iz toga je formulirao dodatno pravilo – da se doze pripravka moraju smanjiti na vrlo male proporcije. Da bi se izradio homeopatski pripravak, lijek se razblažava u eskcipijentu – to je obično laktoza (mliječni šećer) za krute tvari i voda za tekućine – te se melje u mužaru (krute tvari) ili trese. Homeopatski pripravci obično dolaze s oznakama poput 6x, 12x, or 30x, gdje “x” predstavlja deseterostruko razrjeđivanje. Dakle, 6x znači da je jedan dio pripravka bio razrjeđenje u 10 dijelova vode (ili laktoze) i da je se to razrjeđivanje ponovilo 6 puta. Pripravci s oznakama “c” (6c, 12c, 30c) prošli su kroz 100-struka razrjeđivanja. Već je spomenuto da se razrijeđeniji pripravci smatraju “učinkovitijima”. Tako je npr. 12c znatno “učinkovitiji” od 12x.

Princip da se “slično liječi sličnim”, kao što smo vidjeli, nije nepoznat u zapadnoj medicini. Zapravo se i sama vakcinacija zasniva na sličnom principu – uvodeći oslabljene klice bolesti u organizam, imunološki sustav se potiče da razvije vlastitu zaštitu. Nažalost, homeopatski princip (iako zvuči vrlo slično) nema nikakve veze s ovom idejom. Logički problem leži u tome što je veliki broj hemeopatskih pripravaka toliko razrijeđen da pri kemijskom analizi ne pokazuje niti jednu molekulu aktivne supstance. Štoviše, homeopati se vode principom “što razrijeđenije to učinkovitije”. I upravo je to mjesto na kojemu homeopatija postaje posve nepomirljiva s medicinskom, farmakološkom i kemijskom znanošću.

Standardni odgovor homeopata na ovu tvrdnju je ili da su se tijekom procesa pripravljanja ispustile specijalne energije koje su se sačuvale u otopini, ili da su molekule aktivne tvari ostavile svoje otiske u otopini. Ovi otisci koji su po svojem obliku komplementarni molekulama lijeka, onda mogu biti aktivni polovi jer poništavaju učinke koje je prouzrokovao sam lijek. Ovakvi nepouzdani mehanizmi nisu poduprti nikakvim dokazima, a u slučaju da su točni značili bi da moramo odbaciti većinu onoga što nam je poznato o molekularnoj kemiji.

Homeopatski pripravci vrlo često imaju privlačna imena koja vuku korijen još iz Hahnemannova vremena kada su se u medicini uglavnom koristili latinski nazivi. Na primjer, iznimno razrijeđene otopine “Nat. mur.” su još i danas čest pripravak za mnoštvo jednostavnih zdravstvenih tegoba. Međutim, Nat. mur. Je skraćenica za natrium muriate, natrijsku sol solne kiseline, poznatije kao obična sol. Tjelesne tekućine sadrže oko 150 mM soli i većina hrane također sadrži određenu količinu soli. Stoga je čista besmislica ponuditi molekulu soli kao medicinski tretman.

Homeopatija tvrdi da liječi čitavu osobu, pa propisani tretman ovisi o cjelokupnom stanju osobe. Zbog ovog razloga postojalo je vrlo malo pravilno konstruiranih istraživanja homeopatskih pripravaka. Većina njih pokazala je da homeopatski pripravci nemaju nikakav bolji učinak od običnog placeba. Unatoč tome, još su i dalje popularni što je možda rezultat nepovjerenja u standardnu medicinu i straha od negativnih nuspojava koje donosi velik broj lijekova. Dok standardni medicinski lijekovi moraju proći testiranje učinkovitosti i sigurnosti, ne postoji nikakva zakonska osnova koja regulira prodaju homeopatskih pripravaka. S obzirom da se najčešće radi o gotovo čistoj vodi ili šećeru, s medicinskog aspekta oni su neštetni za zdravlje. Ipak, s moralnog aspekta ostaju vrlo problematični. S vjerskog aspekta postaju problematični onda kada se oslanjaju na neke “tajne sile” koje proizvode učinak.

Propagatori homeopatskih pripravaka znaju tvrditi kako lijekovi prolaze stroga medicinska testiranja. Jadranka Zebec, predsjednica Hrvatskog udruženja za klasičnu homeopatiju je tako izjavila: “Dokazivanja homeopatskih lijekova, prije no što krene njihova proizvodnja, vrlo su složena i precizna, traju oko 3 godine, provode se duplo slijepom metodom a dobiveni rezultati vrijede zauvijek.” (http://zdravzivot.com.hr/clanak/88/homeopatija-nova-medicina-kojoj-sve-vise-vjerujemo). Prvo, sa znanstvenog aspekta je vrlo problematično izjaviti da bilo koji “rezultati vrijede zauvijek”, a još je problematičnije što ti isti “vječni” rezultati još nikako nisu uspjeli pronaći put do uglednih medicinskih časopisa. Štoviše, rezultati ozbiljnih medicinskih istraživanja učinkovitost homeopatije izjednačuju s učinkovitošću placeba. Homeopatija prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji spada u skupinu alternativnih medicinskih tehnika. Zakonodavstva velikog broja zemalja zabranjuju da se homeopatski proizvodi nazivaju “lijekovima”, zbog čega se pribjegava drugom zvučnom nazivu – pripravci. To vrlo jasno pokazuje da njihova djelotvornost nije ispitana i da ih korisnici primjenjuju na vlastitu odgovornost. Najčešće se radi o zlouporabi ljudskog povjerenja i nade u ozdravljenje koja je u teškim životnim situacijama sklona pokušati bilo što korisno za ozdravljenje. Jedna od takvih zlouporaba su i homeopatski pripravci koji su se prodavali za liječenje HIV-a, TB i malarije. Na to se oglasila i Svjetska zdravstvena organizacija na poziv grupe mladih znanstvenika Voice of Young Science Network, objašnjavajući da homeopatski pripravci nisu lijekovi (http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/8211925.stm)

Da homeopatija može biti vrlo opasna za zdravlje upućuje nas i navod s ranije citirane web stranice “zdravzivot” koji opisuje kako izgleda prvi posjet homeopatu:

“Pri prvom dolasku očekuje vas razgovor koji traje otprilike 1,5 sat kako bi se na osnovu prikupljenih podataka o psihofizičkom i emotivnom stanju, obiteljske anamneze i zapažanja tijekom razgovora odredio konstitucijski lijek. Takav lijek djelovati će na korijen poremećaja i na čitavu osobu potičući vitalnu energiju i imunosustav na djelovanje. Kada je homeopatija prvi izbor liječenja organizam je sposoban vrlo brzo reagirati jer prethodno nije došlo do potiskivanja jačim lijekovima kao što su kortikosteroidi, antibiotici, antihistaminici, antiepileptici i sl. koji, nažalost ne tretiraju totalitet već samo simptome bolesti. Homeopatski lijekovi potpuno su prirodni, a zbog specifične metode razrjeđivanja i potenciranja ne mogu izazvati nuspojave te su posebno pogodni za trudnice i novorođenčad.” (http://zdravzivot.com.hr/clanak/88/homeopatija-nova-medicina-kojoj-sve-vise-vjerujemo).

Dakle, ne samo da se u propagandi homeopatija želi prikazati kao revolucionarna tehnologija koja liječi “cjelovita čovjeka” (naravno, ne objašnjavajući stvarnu farmakološku osnovu liječenja), već se želi nametnuti kao primarni izbor liječenja, obeshrabrujući uporabu drugih lijekova. Ne treba posebno pojašnjavati kako takav promidžbeni pristup može biti ne samo neetičan već i vrlo opasan, čak i koban.

Na internetu postoji i nekoliko vrlo kritičkih članaka i blogova koji dekonstruiraju mitove vezane za učinkovitost homeopatije i njihove prizive na znanstvenost. Ukoliko se služite engleskim jezikom, možda će vam biti zanimljivi sljedeći prikazi:

David Gorski, “On the ethics of clinical trials of homeopathy in Third World countries”, http://www.sciencebasedmedicine.org/index.php/on-the-ethics-of-clinical-trials-of-homeopathy-in-third-world-countries/
Ben Goldacre, “The End of Homeopathy”, http://www.badscience.net/2007/11/a-kind-of-magic/

Btb

Don Damir

Izvor: studentski-pastoral.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save