ZAŠTO JE PAPA FRANCISCO (FRANJO) ODBIO ZLATNI KRIŽ…
Kada je monsinjor Guido Marini predložio novom Papi da stavi zlatni križ oko vrata prije obraćanja vjernicima Papa je taj prijedlog odbio govoreći glasom punim vjere: “Stavite si ga vi oko vrata.
{jathumbnail off}Ja ću zadržati svoj križ, koji sam dobio kada sam postao biskup. Željezni križ.” Vjerujem da bi se i kronični cinici složili da je to pravi primjer poniznosti. Ali taj mali primjer nam širom otvara oči, i tjera na još veću molitvu da Papa Jorge Mario Bergoglio ostane svoj u poniznosti, jer to zaista neće biti lako u okruženju ljudi koji mu stavljaju teški zlatni križ oko vrata dok istovremeno milioni ljudi umiru od gladi u svjetu.
Ne želim nekome kopati po umu, ali pomislih da je sigurno Papa Franjo pomislio na te gladne kada mu je hladni crkveni birokrata nudio zlatni križ, stoga se nimalo ne ću začuditi ako sutra taj zlatni križ završi na prodaji i od njega se nahrani mnoštvo gladnih usta. Cinik će reći da se od jednog zlatnog križa ne može nahraniti gladni svjet, ali takvima malodušnicima poručujem da su dobra djela prenosiva mislima,duhom i djelima,i kao takva mogu nahraniti dosta gladnih želudaca ili i duša.. Kada se čita biblija ona je možda nerazumljiva ako se čita znastvenim očima, ali ako se čita duhovnim očima postaje sve više razumljivija.
Tako možemo shvatiti da je moguće sa jednom ribom nahraniti čitav narod. Kada ta riba postaje primjer dobrog djela onima koji posjeduje mnogo viša riba nego što im treba shvatiti ćemo poruku. W.Wordsworth je mudro rekao: ”Najbolji su dijelovi dobrog života njegovi maleni zaboravljeni činovi dobrote i ljubavi.”
Poznato je da se crkva dosta udaljila od vjernika. Kada vidimo raskošne palače iz kojih svećenici, biskupi ili kardinali gledaju dolje na klupe gdje beskućnici snivaju svoje crne snove na kartonskim kutijama pitamo se zašto crkveni vjerodostojnici ne idu među ljude, zašto čekaju ljude da dolaze njima? Vjera se hrani poniznošću i suosjećajnošću. Suosjećajnost nije neko svileno odijelo koje navlačimo od prigode do prigode, suosjećajnost se živi svakim novim dahom. Suosjećajnost je Božji milosrdni dar, jer Bog nam kaže: „Kada podižeš drugog čovjeka znaj da tako ne podižeš samo njega već i samog sebe!” Oni koji govore da je Bog iznad nas i da samo Njemu moramo služiti moraju znati da tim rječima niječe Njegovu milosrdnost, jer Bog služi čovjeku tako što u njemu stvara svjetlost svih svjetlosti, ljudsku dušu.
Oni kronični skeptici će reći da samo vjeruju u ono što mogu vidjeti vlastitim očima, e pa njih pitam, da li možeš vidjeti ljubav ispod mikroskopa, a čovjek je ipak dokaz do ljubav postoji.
Kada netko pita pa kako se to crkva udaljava od vjernika?… dovoljno je zaviriti za vrijeme svetih božićnih praznika u prve klupe katedrala, i crkava gradskih i seoskih, koje su uvijek rezervirane za političku elitu i tajkune. Prije je tamo sjedio Sanader, danas sjede drug Zoki i Josipović, i mnoštvo slične „uvažene elite” dok eto beskućnici nemaju šanse da niti uđu u crkvu da ne bi kojim slučajem vonjem svojeg siromaštva otjerali „elitu”. Kada svećenici drže propovjedi trebali bi imati na umu da su čim bliže vjernicima, jer što su na višem balkonu to je njihova riječ nečujnija i nerazumljivija. Oni trebaju govoriti iz srca za srca, jer nije važno poznavati stotine psalema već poznavati ljudska srca. Trebaju upoznati svoje vjernika, a to je najbolje ako zakucaju na vrata njihova srca. Patnje bližnjih ne možeš shvatiti ako i ne zavariš u srca patnika,baš kao i u vlastito srce i dušu. Fjodor M. Dostojevski divno je rekao: „Jednoga se bojim:ne biti dostojan svojih patnji.”
I baš zbog svega gore nabrojanog taj čin pape Franje je mnogo jači od svih dosadašnjih izgovorenih psalama. Nažalost, taj čin je sigurno nad glave mnogih vatikanskih birokarata nadvio veliki upitnik, baš kao saznanje da Papa Franjo (Francisco, Francis..) je sam platio račun za boravak u kući u kojoj je bio danima prije konklave, baš kao i što je odbio zaštitare rječima kako nije bespomoćan. Ne bih se čudio niti da sutra odbije se voziti blindiranim vozilima, jer ako propovjedaš život poslije života zaista je licemjerno bojati se tog života poslije života. Moje mišljenje, pjesnika koji dušom i tijelom vjeruje u Boga, da će ipak Papa Franjo udahnuti crkvi poniznost, duhovnost, suosjećajnost i približiti je vjernicima.
Dobar korak crkve prema vjernicima je i taj što su poniznog Jorge Maria Bergoglia izabrali za Papu Franju. Suosjećajnost je potrebitija ovom svjetu više nego ikada u povjesti, jer ta plemenita ljudska vrlina je brana pohlepi. Ne zaboravimo da pohlepa ima ključ za sva vrata svjetskih institucija, pa tako i crkvenih, ali nema ključ za ona najvažnija vrata, ljudskog srca.
Stoga se ponizno molim za Papu Franju, da ostane svoj, ponizan i suosjećajan, za dobro vlastite duše, crkve, vjernika i miliona gladnih. Jer ne zaboravimo, nije najsiromašniji onaj beskućnik na klupi, najgore siromaštvo je siromaštvo duha.
Walter William Safar
BOŽE
Kad andjeli,
Kao bezvremenski putnici svih nebeskih putova,
Svjetlucaju putovima Tvojim,
Neka mi dozvole zvati Te imenom ,
Da I moj glas odzvanja putovima Tvojim;
Tamo gdje zvonko odjekuje ljudska suza;
Tamo gdje korača čovjek s povezom na očima;
Tamo gdje vjetar odnosi krikove ;
Čuje se molitva,
Divova I siromaha.
Znam Bože!
Ti češ doći,
Kao spasitelj,
A ne kao osvajač.
Kad smrt odjene svečano odijelo,
Mnogi će dozivati Tvoje ime,
Tišina će lebdjeti oko ljudi,
Kao sluga ponizni,
A mnoge duše poletjeti će u nebo,
Da se stope u jednu nebesku dušu,
Kao novi život;
Ti što čuješ sve ljudske molitve;
Ti što ulaziš u ljudske duše,
Kao misionar čovječnosti;
Ti što tisućama godina lebdiš oko ljudi,
Kao vjetar,
Kao pelud,
Kao pjesma,
Kao svijetlost.
©Walter William Safar
