Bože Vukušić: Bajiću nije mjesto u vodstvu DORH-a, već u Remetincu
Foto: Fah
Josip Perković odbijanjem uloge krunskoga svjedoka na suđenju u Münchenu, a prema preporuci Ante Nobila, napravio je životnu pogrješku. Da je prihvatio nagodbu, danas bi vjerojatno bio na slobodi u Hrvatskoj i djelomično rehabilitiran. Nobilo nije, u biti, ni branio njega nego Partiju na ovome procesu, ističe Bože Vukušić, bivši hrvatski emigrant i publicist, čovjek koji je najzaslužniji što je došlo do njemačkoga procesa protiv Perkovića i Mustača u razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik od 11. kolovoza 2016.
Upitan kako je doživio presudu s obzirom na trud koji je uložio da se uopće pokrene istraga protiv dvojice vodećih jugoslavenskih udbaša u Njemačkoj, Vukušić odgovara da su osuđene osobe koje su “naređivale i organizirale ubojstva hrvatskih domoljuba samo zato što su se zauzimali za samostalnu, neovisnu i demokratsku hrvatsku državu. Pucanj u Stjepana Đurekovića 1983., kao i ranije, 1978., u Brunu Bušića, bio je pucanj u višestoljetnu hrvatsku državotvornu ideju. U tome je smislu ta presuda za mene u prvome redu potvrda da sam se, zajedno s drugima koji su radili u istome smjeru, zalagao i izborio za pravednu i, s hrvatskoga nacionalnog stajališta, ispravnu stvar. Naravno, sa stajališta njemačkoga pravosuđa, u pitanju je razrješavanja jednoga kriminalnog događaja bez svih ovih političkih konotacija.”
Marijačić podsjeća kako su mediji, ali i politika omalovažavali i ignorirali Vukušićeve navode prije nešto manje od deset godina o aktivnostima njemačkog pravosuđa o kojima je pisao i Hrvatski tjednik.
“Na mnogim mjestima u hrvatskoj državi, naročito u politici i medijima, imamo potpuno nekompetentne osobe”, kaže o tome Vukušić.
“Njihova stajališta, naravno, potpuno su irelevantna za moje ponašanje i postupke. Manji je problem što takvi do sada nisu shvaćali realnost i civilizacijske standarde modernoga zapadnog svijeta, nego što mnogi među njima, poput bivšega predsjednika Ive Josipovića i povjesničara Hrvoja Klasića, kako pokazuju njihove reakcije, nisu izvukli nikakvu pouku iz ove presude – da će se Hrvatska sve više približavati tim standardima, ne zato što zahtjevi u tom pravcu dolaze izvana u skladu s ugovorima koje smo kao država potpisali kad smo pristupali NATO-u i EU-u, nego u prvom redu zato što to želi hrvatski narod”, i dodaje da je bio siguran da će Njemačka dovršiti ono što je otpočela prije desetak godina, a da se u ovakvim temama nikad ne povodi osobnim razlozima.
Poticaj za nove istrage
Poznato je da su dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak surađivali s Perkovićem i Mustačem. “Predsjednik Tuđman smatrao je da će time smanjiti broj žrtava u borbi za stvaranje samostalne hrvatske države. Više nije moguće provjeriti je li i koliko je bio u pravu, ali je najvažnije da imamo svoju neovisnu državu”, smatra Vukušić.
“Vjerujem da će ova presuda biti poticaj za istrage o daljnjih nekoliko desetaka ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj”, dodaje.
Suđenje Vinku Sindičiću
Bi li danas Vinko Sindičić, da mu se sudi za ubojstvo Brune Bušića, s obzirom na veću dostupnost arhiva i dokumentacije jugoslavenskih tajnih službi, bio proglašen krivim i osuđen, Vukušić smatra da je to suđenje bilo najobičnija farsa.
“Suđenje Vinku Sindičiću 1999. i 2000. u Zagrebu bilo je najobičnija farsa. I tada je protiv njega postojalo dovoljno dokaza da ga se osudi, čak na temelju njegova osobnoga priznanja pred istražnim sucem da je dva puta putovao u London sa zadatkom da ubije Brunu Bušića, pa potom jedanput u Pariz… I na kraju da je te večeri bio u Parizu kad je Bušić ubijen, ali da on nije bio likvidator. Međutim, sudsko vijeće ne samo da je oslobodilo Sindičića zbog nedostatka dokaza o njegovoj krivnji nego je u obrazloženju presude navelo kako uopće nije sigurno da Bruno Bušić nije stradao u međusobnome obračunu emigranata. Predsjednik sudskoga vijeća bio je Damir Kos, aktualni sudac Vrhovnoga suda RH, čija je supruga Jadranka sutkinja Županijskoga suda u Velikoj Gorici. Upravo ona je u prvostupanjskome rješenju bila odbila izručenje Zdravka Mustača Njemačkoj.
Nobilova uloga
Glavni cilj Nobilove obrane bio je spriječiti proširenje istrage, smatra Vukušić.
“Sjetimo se kako je prije desetak godina, također u režiji Ante Nobila, bila postavljena obrana Krunoslava Pratesa. On praktički nije branio sam sebe, nego mu je glavni cilj bio spriječiti proširenje istrage na Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i ostale. Drugim riječima, Prates se svjesno žrtvovao za neki ‘viši cilj’. Sada imamo sličnu situaciju – Perković i Mustač branili su se šutnjom, a Nobilo je poručivao da se nitko ne treba plašiti njihovih izjava ako i progovore. Može se pretpostaviti da je poručivao pojedincima iz naredbodavne, političke sfere, koji su svojedobno sjedili u vodstvu Partije, da mogu mirno spavati. A vjerojatno mu ni oni nisu najvažniji, već mu je glavna zadaća bila spriječiti da proširenje istrage protiv ove dvojice otkrije ulogu Partije kao političke organizacije u provedbi tih zločinačkih akcija.
Josip Perković očigledno je svjesno pristao na takvu strategiju obrane kojom, kao ni Prates, nije mogao sebe obraniti, a još ćemo vidjeti koliko je pridonio obrani Partije”.
Josip Perković na nagovor Ante Nobila 2013. u dva navrata odbio je ponuđenu nagodbu njemačkoga Saveznoga tužiteljstva, u jednome trenutku “zaista se kolebao hoće li ili ne će prihvatiti ponudu s njemačke strane za statusom krunskoga svjedoka. Da ju je prihvatio i kazao sve što zna, vjerojatno bi već bio na slobodi u Hrvatskoj i, što je još važnije, bio bi u očima hrvatske javnosti relativno rehabilitiran usprkos svih zala koja je počinio za vrijeme svoje udbaške karijere. Iz toga proizlazi da je Perković, odbijanjem uloge krunskoga svjedoka na suđenju u Münchenu, a prema preporuci Ante Nobila, napravio životnu pogrješku”, smatra Vukušić.
Josipovićeva briga za državu po mjeri Udbaša
O mogućim razlozima zašto je Perković odbio nagodbu i o čemu Josipović misli kada tvrdi da bi se destabilizirala država ako bi propjevao, Vukušić kaže da je vjerojatno više razloga, “ali smatram da je osnovni činjenica što se Perković nije usudio, da bi postao krunski svjedok, upustiti u takav čin jer bi morao Nijemcima otkriti sve planove i pojedinosti zla u kojima je sudjelovao kao dužnosnik Udbe. To znači da su oni daleko strašniji nego što ih možemo nazrijeti iz ovog suđenja i presude Perkoviću i Mustaču. Stoga Josipovićeva izjava predstavlja brigu za destabilizaciju one hrvatske države koja bi bila po mjeri Udbaša poput Perkovića i Mustača, dok njihova osuda u Münchenu zapravo pridonosi njenoj stabilizaciji po mjeri hrvatskog čovjeka i većine hrvatskih građana”.
Partija kao zločinačka organizacija
Kakvog bi odraza mogla ova presuda imati na političku situaciju u Hrvatskoj, Vukušić kaže da će sve ovisiti o konačnome, pisanom obrazloženju presude.
“Sud će nastojati izbjeći svaku njezinu politizaciju, ali kako se radi o ubojstvu s političkom pozadinom, kako se već može nazrijeti iz usmenoga obrazloženja presude, bit će mu nemoguće zaobići prikazivanje političkoga konteksta u kojemu se dogodilo samo djelo zbog kojega se postupak vodio, dakle ubojstvo Stjepana Đurekovića, i političku motivaciju djelovanja optuženih Perkovića i Mustača. Općepoznato je da je Udba bila politička policija, odnosno produžena ruka Partije. Partija je Udbu od njezina osnutka proglasila svojom ‘udarnom pesnicom’. Ako sud u Münchenu to uvaži kao gotovu činjenicu, to će značiti da je Komunistička partija ili barem jedan njezin dio funkcionirao kao zločinačka organizacija. A budući da je aktualna Socijaldemokratska partija (SDP) u Hrvatskoj pravni i političke sljednik te Partije, neizbježno bi i ona bila pogođena takvom eventualnom konstatacijom u münchenskoj presudi.
Nobilo je štitio Milanovića i Partiju
Objašnjenje zašto je Nobilo očajnički pokušavao odgoditi presudu Perkoviću i Mustaču nalazi se upravo “na tragu ovoga prethodnoga što sam rekao”, kaže Vukušić. “Nobilo je želio pod svaku cijenu spriječiti negativne učinke suđenja u Münchenu za SDP. Cilj mu je bio, s obzirom na to da se očigledno već bio pomirio s činjenicom da će Perković i Mustač biti proglašeni krivima i osuđeni na doživotne robije, da se presuda ne izrekne prije 11. rujna kada će se održati parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Aktualiziranje uloge Partije u tim zločinačkim aktivnostima, ali i slučaja ‘lex Perković’ kojim su SDP i Zoran Milanović pokušali spriječiti ovo suđenje, svakako ne može biti SDP-u po volji u tome predizbornom razdoblju”.
Mladen Bajić svjesno opstruirao istrage
Vukušić ističe da je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, mogao pokrenuti ovakav proces protiv Perkovića i Mustača u RH.
“DORH je najveći dio dokumentacije imao na raspolaganju više od deset godina. Otvoreno tvrdim daje Mladen Bajić svjesno i namjerno opstruirao istrage i suđenje u Njemačkoj i da je time radio protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. Tom čovjeku ne samo da nije mjesto u vodstvu DORH-a – njegovo je mjesto u Remetincu”, zaključuje Bože Vukušić razgovor za Hrvatski tjednik.
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
