Nedavni posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Sloveniji i agresivni diplomatski ispadi Srbije prema Hrvatskoj uz aktiviranje srpskog političkog djelovanja preko posrednika na samom hrvatskom teritoriju dvije su strane iste medalje – nove odlučne ruske diplomatske ofenzive na meki trbuh rasporeda Europske unije i NATO saveza, na području jugoistočne Europe. Slovenska politika pri tome računa uglavnom na ekonomske probitke suradnje s Moskvom, dok srpska politika u nadi i očekivanju otvaranja novog geopolitičkog preslagivanja prostora računajući na rusku podršku igra na kartu obnavljanja propale velikosrpske agende i postizanja njenih geostrateških ciljeva u skladu s modificiranom doktrinom utvrđenom u memorandumu SANU-a 2.

Stoga Putinov posjet Sloveniji nije samo u kontekstu ruske pripreme terena za lobiranje unutar Europske unije radi ukidanja ili ublažavanje sankcija koje istječu krajem ove godine, nego je zajedno sa srpskim vanjskopolitičkim aktivnostima usmjerenim prema Hrvatskoj dio velike geopolitičke igre Rusije i Zapada na području jugoistočne Europe.

Rusi koriste možda posljednji trenutak prije konačne konsolidacije prostora Balkana i cijele jugoistočne Europe u okvirima Europske unije i NATO-a kako bi pokušali učvrstiti i potom proširiti svoje geoekonomske i geopolitičke pozicije na tom prostoru. Stoga pokušavaju djelovati na sam mehanizam utjecaja Europske unije i Zapada na države jugoistočne Europe, prije svega na one koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, a još nisu uključene u europske integracije.

Pozadina histeričnog djelovanja Srbije prema Hrvatskoj

Ruska inicijativa prema Sloveniji i djelovanje prema Hrvatskoj preko srpskog posrednika ima upravo taj cilj – oslabiti i blokirati poluge djelovanja euroatlanskog kompleksa na čelu sa EU i SAD-om prema Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu, kako bi se spriječilo potiskivanje ruskih već instaliranih, ekonomskih, političkih i vojnih pozicija u tim državama. Hrvatska i Slovenija kao članice EU-a imaju ključnu ulogu u euroatlantskim inicijativama „Brdo-Brijuni“ i „Berlinskom procesu“. Sastanci tih inicijativa koje je pokrenula Europska unija, pod pokroviteljstvom njemačke politike i osobnim vodstvom njemačke kancelarke Angele Merkel, okupljaju sve države jugoistočne Europe koje žele pristupiti Europskoj uniji, a Hrvatska i Slovenija imaju ulogu svojevrsnog posrednika politike EU-a prema tim državama.

Stoga su se one našle u samom središtu nove ruske regionalne diplomatske ofenzive. Pri tome Moskva kombinira tvrdi i meki pristup. Dok prema Sloveniji iskazuje volju za suradnju, gotovo uspostavom posebnih političkih i gospodarskih odnosa, dotle prema Hrvatskoj posredno preko Srbije djeluje tvrdom i grubom političkom moći. Uporno inzistiranje Beograda na provođenju svoga zakona o univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, masovnim podizanjem optužnica za navodne ratne zločine, diplomatskom histerijom oko proslave hrvatske pobjede u Oluji i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, organiziranjem protesnih skupova diljem Hrvatske, pa i u samom glavnom gradu Zagrebu, preko organizacija tzv. civilnog društva nije ništa drugo nego nastavak provođenje agresivne agende po predlošku politike iz 90-ih godina. Uostalom i svi aktualni srpski akteri, uključujući i cijeli državni vrh Srbije, aktivno su bili uključeni u tadašnje zločinačke aktivnosti srpske politike, pa se u novom nastavku djelovanja na toj trasi osjećaju se kao ribe u vodi. Pobjeda u akciji „Oluja“ slavi se godinama i nije nimalo slučajno da je upravo sada, u trenutku kada to ruskoj politici savršeno odgovara, Beograd podigao toliku diplomatsku buku i posredne političke aktivnosti u samoj Hrvatskoj preko svoje agenturne mreže.

Udar na cijeli politički ustroj u Hrvatskoj

Napadi na hrvatsku politiku imaju jasan cilj destabilizacije hrvatskih političkih prilika, destabilizaciju cijelog državnog ustroja, snimanje djelovanja mehanizama obrane hrvatskih državnih interesa i reakcije sustava, kako bi se u budućnosti to moglo iskoristiti pri novim planiranim, još ozbiljnijim akcijama. I na kraju, cilj je kompromitacija Hrvatske unutar EU-a i cijele međunarodne zajednice i slabljenje njenog utjecaja. Nekadašnji zamjenik ministra obrane RH i profesor na Fakultetu elektronike i računalstva u Zagrebu, general-pukovnik Krešimir Ćosić ovih dana u članku za „Večernji list“ upozorava: “Srbija ne namjerava ukinuti zakon o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine iz 90-ih. To je dio neke nove strategije kojom se želi na sve moguće načine oslabiti međunarodna pozicija RH kao punopravne članice EU-a i NATO-a… Takvim pristupom Srbija nastoji preuzeti vodeću ulogu u procesima uspostave novih geopolitičkih i geostrateških odnosa na ovim prostorima nastavljajući svoju agresivnu velikosrpsku ratnu politiku novim sredstvima.”

General Ćosić upozorava da “takvi pokušaji mogu samo izazvati nove tektonske poremećaje na ovim prostorima”.

Jedina sila kojoj je u ovom trenutku interes izazivanje takvih tektonskih poremećaja i nestabilnosti na jugoistoku Europe je Rusija. Europskoj uniji i SAD-u ni u kojem slučaju destabilizacija prostora ne odgovara jer bi takav razvoj događaja otvorio vrata jačanju postojećih i instaliranju novih ruskih pozicija. Sasvim je izgledno da je agresivni nastup Beograda snažno podržala ruska politika i da je dio njene agende. Iza ruskih zagrljaja u Ljubljani i srpske agresije na Zagreb čvrsta je poveznica ruskih geostrateških interesa na jugoistoku Europe. Obje političke manifestacije u funkciji su iste politike – održanja i promicanja ruskih regionalnih pozicija. A ruska politika istovremeno kažnjava Hrvatsku za odbacivanje ruskih energetskih i drugih gospodarskih opcija u Hrvatskoj.

Slijede srpsko-ruske vojne vježbe u Srbiji

Da ne bi bilo zabune tko stoji iza srpske politike ovih se dana plasiraju vijesti o planovima ruskog vojnog djelovanja na području Srbije i organiziranja dvije rusko- srpsko zajedničke vojne vježbe na srpskom teritoriju ove jeseni. Prva pod nazivom “Slovensko bratstvo 2016.” održat će se na poligonu Nikinci, jedva stotinjak kilometara od granice s Hrvatskom i NATO-om, a u vježbi će sudjelovati pripadnici elitnih ruskih zračno-desantnih postrojbi. Nakon vježbi u posjet Beogradu dolazi ruski premijer Dmitrij Medvedev, koji bi sa srpskom stranom trebao ugovoriti specijalni status ruskih snaga raspoređenih u bazi u Nišu, koja se formalno vodi kao baza ruskog Ministarstva za izvanredne situacije, a u stvarnosti u kratkom roku može biti transformirana u vojnu bazu kao operativnu osnovicu za kopnena i zrakoplovna djelovanja. Istovremeno će se u Batajnici i Nišu održati vježba srpsko-ruskih zračnih snaga kojom će se uvježbavati nadzor zračnog prostora i borbeno djelovanje srpskog zrakoplovstva u prisutnosti ruskih vojnih savjetnika iz sastava ruskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Upozorenja hrvatske predsjednice na summitu NATO-a

Još za trajanja varšavskog summita NATO-a, početkom srpnja, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović upozorila je saveznike da je u posljednjih nekoliko godina primjetan rast ruskog utjecaja u jugoistočnoj Europi i da bi NATO morao imati u vidu razvoj događaja u ovom dijelu Europe. Dodala je da se ruski utjecaj prepoznaje na različitim područjima, “od gospodarstva preko politike do tajnih službi, ali postoji i vojni aspekt, pa smo već nekoliko puta do sada vidjeli vojne vježbe našeg susjeda Srbije i Rusije. Zabrinuti smo zbog vježbe ‘Slovensko bratstvo’ koja će se u rujnu održati u Srbiji“.

Hrvatska predsjednica je ukazala da bi najbolji odgovor na ruski utjecaj bio ne samo držanje otvorenih vrata za ulazak u EU i NATO, nego proaktivna politika i poduzimanje konkretnih aktivnosti u približavanju zemalja jugoistočne Europe prema članstvu u EU-u i NATO-u. No, zasad se ne uočava ikakva reakcija hrvatskih EU i NATO saveznika, od kojih bi bilo realno očekivati podršku i barem nekakvo upozorenje Beogradu. Pritom Rusija nema baš ništa protiv Hrvatske i njene suverenosti, ali je udara preko svog srpskog posrednika kao članicu EU-a i NATO-a, koja se korektno pridržava svojih savezničkih obveza i ne solira u odnosima prema Rusiji i ukrajinskoj krizi, i kao važnog čimbenika eurointegracijskih procesa “Brdo-Brijuni“ i „Berlinska inicijativa“ na prostorima jugoistočne Europe.

Kao što je Zapad na Ukrajini uočio slabu točku ruskog rasporeda koja je utjecala na ruske geopolitičke opcije od Baltika preko Dombasa i Krima do Sredozemlja, na kojem prostoru su se ruski interesi našli pod pritiskom, tako su i Rusi svoju zonu penetracije pronašli na slabašnom dijelu EU-ova i NATO-ova rasporeda – na jugoistoku Europe, koje prostore zapadna politika do sada nije uspjela geopolitički profilirati.

Stoga Ukrajina i Balkan i cijeli jugoistok Europe postaju dva najopasnija mjesta uzajamne penetracije strateških interesa sukobljenih strana i borbe za prostor ekskluzivne kontrole. Oni postaju mjesta izravnog sučeljavanja Zapada i Rusije, a krizni potencijal jugoistočne Europe premašuje čak i razvikani Baltik na koji SAD i saveznici užurbano šalju vojna pojačanja. Prije će se ratni sukob razviti u rastrganoj jugoistočnoj Europi nego na Baltiku, teritoriju Estonije, Litve, Latvije ili Poljske, prostorima čvrsto strukturiranih odnosa snaga. Rusija će prije udariti na taj nepokriveni prostor jugoistočne Europe u dubokoj pozadini NATO-ova rasporeda koji zbog svoje političke, etničke i vjerske složenosti pruža savršene mogućnosti vođenja hibridnog i posredničkog rata, nego u čelo Saveza u Poljskoj ili na Baltiku. Jugoistok Europe uistinu ima krizni potencijal gotovo ravan Bliskom istoku i svako agresivnije diplomatsko ili vojno djelovanje može izazvati eksploziju nasilja od kojeg se neće moći zaštititi ni ostatak Europe. Ruska strategija to jako dobro zna i prijeteći pritiska na tu regiju.

Zapad i jugoistok Europe

Svjestan je te činjenice i Zapad, ali je na mukama kako geopolitički definirati prostor jugoistočne Europe unutar istog okvira, kada se on zbog svoje etničke i vjerske složenosti nikada u povijesti nije mogao ni neformalno, a najmanje formalno, objediniti. Svaki takav pokušaj izazvao je samo nove raskole i ratove. Izbjegavanje integracije cijelog prostora u euroatlanske integracije motivirano je i strahom od prenošenja internih vječnih regionalnih sukoba s jugoistočne Europe na ionako nestabilnu i još uvijek do kraja nedefiniranu Europsku uniju.

No, u sadašnjoj situaciji izrazito aktivnog i agresivnog ruskog djelovanja Zapad bi morao hitno integrirati u EU Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju, kako bi se održao minimum stabilnosti na tim prostorima i zatvorio ulaz projekciji ruske geoekonomske i geopolitičke moći. I to bez obzira na ispunjavanje uvjeta za pristup integracijama od strane tih država, jednako kao što je učinjeno s Rumunjskom i Bugarskom – koje ni dan danas ne ispunjavaju uvijete pristupanja Uniji – kada je euroatlantskom kompleksu bilo važno njihovim apsorbiranjem izbiti na Crno more, ruski izlaz prema Sredozemlju. Kako bi nova integracija, za razliku od Rumunjske i Bugarske, nosila skriveno sjeme razdora Zapad, čini se, ovoga trenutka veću opasnost vidi u ishitrenoj integraciji tih država koja bi mogla narušiti stabilnost euroatlantskog poretka nego u ruskom prodoru na jugoistočnu Europu. EU želi prije njihovog uključivanja aktivno geopolitički definirati prostor i eliminirati mogućnost budućih sukoba. No, za to je možda već previše kasno, ruski utjecaji koji sa sobom nosi destabilizaciju prostora svakim danom je sve snažniji i očituje se u maštovitoj primjeni elemenata projekcije meke moći, od ugovaranja gospodarskih projekata i suradnje na području kulture do jedva prikrivenog dijeljenja novca političkim elitama ciljanih država.

Hrvatska na vjetrometini, bez ičije stvarne podrške

U takvoj situaciji nepodnošljivog statusa quo najviše trpe hrvatski interesi, jer Hrvatsku europska politika na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel uporno gura kao polugu promicanja i održanja zajedničkih pozicija EU-a i NATO-a u jugoistočnoj Europi i tako posredno hrvatsku politiku uvijek iznova uvaljuje u balkanski radioaktivni geopolitički Černobil, umjesto da se hrvatska politika usmjeri putovima prirodne projekcije svojih interesa – prema Austriji, Njemačkoj i državama Višegradske skupine.

Takva situacija neriješenog definiranja prostora jugoistočne Europe i njenog izlaganja ruskim utjecajima, koji pak djeluju preko posrednika u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, i koji udaraju po hrvatskim interesima za svoj i za račun ruske politike, opasnost je za hrvatsku politiku – što je naglasila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na varšavskom summitu NATO-a. Ali umjesto presijecanja tog gordijskog čvora u kojem Srbija blefira nekakvu neutralnost za koju uopće nema stvarne kapacitete i po uzoru na Tursku ucjenjuje EU vršeći pritom pritisak na hrvatsku politiku kao najbliži izvor EU-ove i NATO-ove moći, vodeća politika EU-a i SAD-a takvo postupanje tolerira i ne čini ništa da barem simbolično podrži Hrvatsku, saveznika u Uniji i NATO-u. Zato Dačić i može, podržan s jedne strane od Rusije a s druge blagonaklono tretiran od Zapada, slobodno izjavljivati da neće ukidati sporni zakon jer bi “htjeli nekažnjeno ubijati Srbe. E to neće ići.”

Uslijedila je samo logična reakcija hrvatske diplomacije, a glas hrvatskih saveznika i partnera iz EU-a nije se čuo. Samo tišina. No, ovoga puta nije riječ o nekakvom incidentu, nego o upornoj seriji tvrdnji o hrvatskim ubojitim namjerama i navodnoj ugroženosti srpske manjine, a kroz cijelu povijest takve konstatacije uvijek su bile preludij stvarnoj agresiji.

Njemački vicekancelar Sigmar Gabriel ovih dana upozorava Tursku da EU neće trpjeti njeno ucjenjivanje i iznuđivanje promjene režima azila, ali mu ne pada na pamet uputiti upozorenje srpskom vodstvu i tako barem simbolično stati na hrvatsku stranu, što mu je uostalom i obveza prema savezničkoj članici EU-a.

Nevjerojatno je da Srbija još uvijek igra dvostruko proigravanje između Zapada i Rusije i logički se postavlja pitanje u čemu je tajna. Nisu li možda naši saveznici, isti oni koji su mladoj hrvatskoj državi udarili embargo na oružje u trenucima velikosrpke agresije, Srbiji namijenili neku novu ulogu u geopolitičkom preslagivanju jugoistočne Europe, koja je očito na pomolu? Činjenica je da Zapad u sučeljavanju s Rusijom na tim prostorima očito kalkulira pridobivanjem Beograda na svoju stranu jer ne želi izgubiti Srbiju i širom otvoriti vrata ruskom prodoru na prostore jugoistočne Europe i balkanskih država koje su ostale izvan euroatlantskih integracija.

No, zbivanja prelaze okvire takvih kalkulacija i u slučaju daljnje neaktivnosti Zapada prijete geopolitičkim lomovima velikih razmjera. S druge, pak, strane nije isključeno da američki i europski stratezi ponovno namjeravaju Srbiju iskoristiti kao detonator i dopustiti joj novu ratnu avanturu, kako bi mogli politički i vojno intervenirati i drukčije urediti geopolitički prostor.

Izvor: geopolitika.news

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save