U zemljama poput SAD-a bilo je osamdesetih i devedesetih nezamislivo da se za Kongres, kamoli predsjednika, kandidira netko tko je izbjegao služenje u Vijetnamu, iako se radilo o ratu na drugom kraju planeta. Ali, kako ni njihovi prethodnici na tom mjestu uglavnom nisu sudjelovali u obrani zemlje, uključujući Sanadera, ne čudi što to pitanje ne pobuđuje više pažnje u Hrvatskoj.

Debata i debakl

13 godina očekivano sučeljavanje čelnika HDZ-a i SDP-a završilo je na očekivan način. Nitko nije rekao ništa važno, novo, ni naročito pametno ni o čemu. Na općenita pitanja, dobilo smo općenite odgovore i demagoške floskule. O bitnim problemima se govorilo malo i nije rečeno ništa konkretno, a prepucavali su se uglavnom o marginalnim stvarima poput Trga maršala Tita i spomenika Barešiću, koja ni ne spadaju u djelokrug Vlade nego gradskih vlasti. Plenković je uglavnom bio u defenzivi, barem u prvoj polovici sučeljavanja, a očito je da je izrazito izbjegavao voditi negativnu kampanju i izravno napasti Milanovićeve neuspjehe. Milanović je često bio agresivan i antipatičan, Plenković uglavnom diplomatski dosadan i bezbojan.

Ono što pada u oči je da od dvojice kandidata nijedan nije sudjelovao u obrani zemlje, iako su bili u dvadesetim godinama života. Obojica su rat proveli daleko od Hrvatske, zahvaljujući vezama utjecajnih očeva. U zemljama poput SAD-a bilo je osamdesetih i devedesetih nezamislivo da se za Kongres, kamoli predsjednika, kandidira netko tko je izbjegao služenje u Vijetnamu, iako se radilo o ratu na drugom kraju planeta. Ali, kako ni njihovi prethodnici na tom mjestu uglavnom nisu sudjelovali u obrani zemlje, uključujući Sanadera, ne čudi što to pitanje ne pobuđuje više pažnje u Hrvatskoj.

Zato ne treba ni čuditi da nijedan od kandidata nema jasnu viziju budućnosti, niti jasan recept rješavanja njenih gorućih problema. Tamo gdje su potrebne revolucionarne promjene, oni nude tek – kozmetičke, kako se nikome ne bi zamjerili, po sistemu “mi se ne bi šteli mešati”. Za vođenje zemlje koja, zbog masovne emigracije, brzo starećeg stanovništva, visokog javnog duga, i nikakvih izgleda za ozbiljan rast u skoroj budućnosti, srlja u propast, potrebna je hrabrost i vizija. A to, po viđenom, ne nude ni Milanović niti Plenković.

Valja primijetiti i da nijedan od kandidata nije rekao ništa o smanjenju državne birokracije, broja jedinica lokalne samouprave, zamjeni županija regijama, a slažu se i oko toga da nećemo davati Hrvatske autoceste u koncesiju, već ćemo i dalje plaćati njene goleme gubitke i gomilati javni dug, i da nećemo prodati INA-u, to pojilo svih stranaka, iako smo je prodali još davno i obvezali se izaći iz njene upravljačke strukture do ulaska u EU, koji se dogodio davno.

Milanović je stalnim davanjem komplimenata Plenkoviću vjerojatno želio naglasiti kako između njih dvojice i nema neke razlike, kako bi ga ogadio desnom biračkom tijelu, a ono što smo čuli od Plenkovića, uz iznimke oko nekih čisto svjetonazorskih pitanja, je to potvrdilo. No, očito da i Plenković zazire od spominjanja donošenja lustracijskog zakona, što je preduvjet za bilo kakve ozbiljne promjene u Hrvatskoj, na bilo kom planu.

Milanović je pak “briljirao” na ekonomskim pitanjima, potvrdivši se kao kompletni neznalica, a poseban biser je bio kad je kritizirao Plenkovićeve “desnoliberalne ideje” poput devalvacije kune, kad je ustvrdio kako “valjda ne želimo biti jeftina izvozna ekonomija”. Ne, želimo imati precijenjenu valutu i biti jeftina uvozna ekonomija, kao i dosad! Usto, ukinuo bi drugi mirovinski stup i time ostavio praktički bez mirovina buduće generacije. Plenkoviću u plus spada što bi ga ojačao.

Ono što je spektakularno najavljivano kao velika debata dvojice ljutih protivnika završilo je kao skoro kao prijateljsko čavrljanje uz kavu. Prosječna rasprava o politici unutar kruga prijatelja uz pivo, navečer u kafiću, obično pobudi više strasti i iznjedri više razlika. Ono što smo čuli se zapravo i nije trebalo zvati debata, jer bi debate trebale biti produktivne, a ne tek naklapanja u stilu “drugovi mi moramo” i “mi trebamo”, a da nismo čuli kako će se to što “moramo” i “trebamo” konkretno i realizirati. Na priče “mi ćemo povećati BDP za 5%”, na što onaj drugi odgovara “a mi za 6”, valjda više nitko ne pada.

No, svakako treba zabilježiti i da se Milanović stalno hvalio svojim poznavanjem i razumijevanjem činjenica, ali cijelo vrijeme nikako nije uspio shvatiti inače jednostavna pravila same debate, pa u više navrata nije znao kad ima, a kad ne, pravo na repliku. Usto se upustio u raspravu s Togonalom o broju ljudi koji su napustili Hrvatsku za njegove vladavine, umjesto s Plenkovićem, pa ga je Togonal morao podsjetiti da on nije strana u debati, već voditelj.
Uglavnom, Hrvatska će se još načekati svog Orbana. Ono što smo vidjeli je bila više loše režirana predstava za birače, sukob koji zapravo ne postoji. Zato su i rasprave tko je pobijedio besmislene, završilo je 0:0, uz nešto propuštenih šansi na obje strane.

Čovjek koji je želio biti premijer

Kako je cijela debata svima zamirisala na mogućnost “velike koalicije” nakon izbora, a akteri nisu decidirano otklonili tu mogućnost, Božo Petrov se prepao da bi se oni mogli dogovoriti bez njega. Petrov je zato, naljućen što i njega nisu pozvali u bračni krevet na HRT-u, dao intervju u kojem ne skriva ambicije kako želi postati idući hrvatski premijer. Pokušao je to i prošle godine, a jedino što je uspio je, rušeći Karamarka u pokušaju da de facto preuzme vlast mimo rezultata izbora, srušiti vladu u kojoj je bio potpredsjednik. I vjerojatno zadnju u kojoj je ikad sudjelovao. Jer, taj genijalni politički taktičar i strateg je sebi zatvorio vrata za koaliranje sa SDP-om otvoreno najavivši da će rušiti Milanovića. A HDZ bi ga, poučen iskustvom, radije izgubio nego našao. On je, međutim, uvjeren da će birači upravo njemu dati povjerenje i da će on sastaviti vladu. I strahovito je ljut, kao i uvijek, na HDZ i SDP koji ga ne fermaju. “Dođe li do velike koalicije, maske će pasti. Ionako su bili skupa u bivšem sistemu”, kaže Petrov.

A tko je na tom udruživanju prvi inzistirao?? Tko je prvi spominjao “tripartitnu vladu” u kojoj bi bili i HDZ i SDP, uz Most kao jezičac na vagi koji bi ucjenjivao jedne i druge?? Već tada su brojni komentatori, među ostalim niže potpisani, postavili pitanje: Ako HDZ i SDP zajednički formiraju vladu, što će im onda još i Most?
Božo je, uostalom, najzaslužniji za rasplet situacije koji je doveo Plenkovića na čelo HDZ-a, i time otvorio vrata velikoj koaliciji. SDP i HDZ sad samo razmišljaju o provedbi njegove vlastite ideje u praksu, a to im je upravo on omogućio – rušenjem Karamarka! Dakle, tripartitna vlada HDZ-SDP-Most bi bila super, to je bila Božina ideja, ali vlada HDZ-SDP bez Mosta je fuj, ukidanje demokracije i obnova komunizma! Bravo, Božo! Čestitke! Ima jedna stara izreka: “Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti”. Boži se upravo ostvaruje ono što je sam htio i na čemu je inzistirao prije pola godine: HDZ i SDP zajedno u istoj vladi. Ali tada je govorio kako je to “najbolji način da se provedu reforme”. Sad je to fuj. Jer na njega nitko ne računa. Jadni Božo.

Usto, Božo kaže, “morate uzeti u obzir da su kod njih veliki problem fotelje kojih je malo, a puno je gladnih usta”, misleći pritom na HDZ i SDP. Petrov, koji je ulazak u vladu uvjetovao tri puta većim brojim fotelja nego mu je po izbornom rezultatu trebao pripasti, pa onda tek krenuo u pravi grabež po javnim poduzećima i drugdje!
Ako ste mislili da od SDP-a i HDZ-a nema ničeg goreg, tu je uvijek Most. Ne kao alternativa za rečene dvije stranke, nego kao još gora.

Novi slučaj Gotovina

Zašto hrvatski mediji vjeruju srpskim, i to dokazano lažljivim, i lijepe se na njihove “vijesti” kao muhe? Pitanje na koje je teško dati odgovor, ako zanemarimo izdajnički instinkt u dobrog dijela novinara. Vjerojatno su se, kad se čovjek sjeti s koliko su žestine hrvatski “antifašisti” napadali svakog tko se, u vrijeme dok je Gotovina čamio u Haagu osuđen na 40 godina robije, ponadali da priča ipak nije gotova, i da još ima nade da se Gotovina nađe iza rešetaka, kad su “Večernje novosti” objavile kako će u BiH biti podignuta nova optužnica protiv njega. Ovaj put ne zbog nepostojećih topničkih dnevnika, ni još manje postojećeg “udruženog zločinačkog pothvata”, već zbog navodnih ratnih zločina na području Livna u BiH. Prema njihovom pisanju, Haaški sud je Tužiteljstvu u Sarajevu ustupio opsežnu pisanu građu i više sati snimljenih razgovora.

Vijest je odmah demantiralo Tužiteljstvo u BiH, rekavši kako je posve neistinita, i da baš ništa nije stiglo iz Haaga. “Tužiteljstvo BiH nastavit će graditi dobrosusjedske odnose s tužiteljstvima Srbije i Hrvatske i nećemo dopustiti da bilo tko plasiranjem neistina poremeti te odnose”, naveli su. Dodali su i da nemaju otvorenu istragu protiv Ante Gotovine, niti je on u statusu osumnjičenog.

No, problem ovdje nije Srbija, jer mediji i tamo, kao i ovdje, pišu svašta. Problem je što su se brojni u Hrvatskoj nalijepili na tu vijest, jedva je dočekavši. Upravo zato Srbiji sve podvale u sklopu “Memoranduma 2” tako lako prolaze. Samo Tužiteljstvo BiH je reklo kako “iznošenje neistina predstavlja samo je jedan u nizu intenzivnih političkih pritisaka … i potvrđuje smišljenu kampanju sa ciljem destabilizacije … odnosa unutar BiH, kao i odnosa u susjedstvu (Srbija i Hrvatska), … u svrhu predizborne kampanje i drugih skrivenih ciljeva.” To o skrivenim ciljevima, izgleda, mnogima u Hrvatskoj nije jasno. Ili možda jest, ali se njihovi skriveni ciljevi poklapaju s ciljevima kolega iz Beograda. Kako god, oslobađanje Gotovine je gorka pilula koju mnogi još nisu progutali.

Prvotni i drugotni katolici

Katolička vjera je, kako joj i naziv kaže, univerzalna. Pred Bogom su svi ljudi isti, i on ih sve mjeri istom mjerom. O Božjim mjerilima malo znamo, ali znamo da se u katoličanstvu ljudi ne dijele na one prvog i drugog reda, niti prvotne i drugotne, kako je to definirao dr. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu. On je Glasu Koncila napisao tekst koji je kršćanofobnoj ljevici u Hrvata dao argumente da prikaže Crkvu kao zaostalu, i time joj nanio priličnu štetu. A usto, i brojne smjerne kršćanke su mu poručile da će moliti za njega i njegov duhovni život, te za njegovo bolje razumijevanje suštine katoličke vjere, jer ono što je napisao jednostavno nema previše veze s katoličkom vjerom, a ni s razumom kao takvim.

“Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adama i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja nad svojom ženom. Adamu je bilo žao njegove žene Eve, nije ju htio ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju. Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet … Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati ‘glavu’ (Isus Krist, Crkva, muškarac; usp. 1 Kor 11, 3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan”, piše Raguž.

Osobno, nisam teolog, ali mi nikako nije jasno zašto se profesor poziva na Stari zavjet, koji u osnovi nije doli židovska mitologija, pa se i na studiju teologije uči da je to upravo to, mitologija, dok se katoličanstvo primarno naslanja na Krista i Novi zavjet, na trojednog Boga, a ne onog starozavjetnog. Kršćanstvo se, istina, nastavlja na Stari zavjet (židovsku Toru), ali bukvalno tumačenje istog ipak treba prepustiti američkim kvekerima. To nije katolički pogled, niti je ikad bio. Usto, poslušnost prema Bogu je jedna stvar, prema muškarcu druga, i nije nešto što Crkva traži u smislu u kojem je to Raguž napisao.

Jedino s čime se tu mogu složiti je to da ravnopravnost (ne jednakost) ne bi trebala ići za brisanjem razlika među spolovima, već njihovim uvažavanjem. Kako god, profesor je pred blagdan Velike Gospe dao sasvim lijepo streljivo onima koji Crkvu inače ne mogu smisliti. Iako su se upravo u katoličkom svijetu, po prvi put u povijesti čovječanstva, žene sustavno opismenjavale, prve žene koje su završile sveučilište uradile su to u katoličkoj Italiji (u antici i drugim civilizacijama prije naše ženama nije bilo dopušteno visoko školovanje), iako su upravo neki katolički sveci poput Moora, na zgražanje okoline, svojim kćerkama omogućili visoko obrazovanje. Što se “prvotnosti” i “drugotnosti” tiče, Raguž očito nije oženjen. Da jest, znao bi jako dobro tko je u pravilu “prvotni” a tko “drugotni” u kući.

No, ideja da žena treba biti poslušna muškarcu nije, kako neki krivo tumače, “zaostala”, već nije ni imanentna katoličanstvu kao takvom. Tradicionalna uloga žene u društvu, naime, ne proistječe iz katoličanstva, već iz načina života u patrijarhalnom društvu u kom se živi primarno od zemlje, i puno je starija od kršćanstva. U katoličanstvu ne postoje “prvotna” i “drugotna” ljudska bića. Postoje u komunizmu: “poštena inteligencija, radnici i seljaci” s jedne, i “buržoazija i nepoštena inteligencija” s druge strane. Koliko god ne zagovaram populistički pristup vjeri koji se želi svima dopasti, i “teologiju oslobođenja”, u biti slabo prerušeni komunizam, kojem naginje papa Franjo, a koji više koristi Crkvi nego vjeri, ne mogu zanemariti ni to da ovakvi istupi rade ogromnu štetu ne samo Crkvi, nego i katolicima. Agresivnom ateizmu u Hrvatskoj jednostavno takvu municiju ne treba davati.

Državni terorizam i potreba lustracije

Ako je Raguž promašio, zato je sisački biskup Vlado Košić pogodio u sridu. “Ponavljam – osuđena je komunistička Jugoslavija kao teroristička država i njezin komunistički režim kao zločinački”, rekao je on jasno i glasno ono što mediji izbjegavaju jasno i glasno reći.

“U Njemačkoj nisu osuđena tek dvojica udbaša, nego čitav jugokomunistički sustav, koji je ubijao hrvatske domoljube u inozemstvu”, rekao je i pozvao birače da glasaju za one koji će biti hrabri obračunati se s financijskom i političkom korupcijom, “koji će nas već jednom osloboditi jugokomunističkog naslijeđa te provesti lustraciju da ne moramo gledati u Njemačku”. Trebamo osvijetliti svoju prošlost.

Time je izazvao i više reakcija nego Raguž. Lustracija je u Hrvatskoj gotovo psovka, iako je provedena u gotovo svim ex-komunističkim državama, osim par srednjoazijskih, i država bivše SFRJ, s izuzetkom Makedonije. Lustracija nije nikakav progon bivših komunista, niti podrazumijeva uhićenja – to je tek zakon kojim se regulira da određene javne funkcije ne mogu obnašati bivši pripadnici partijske vrhuške i represivnog aparata komunističkog, nedemokratskog režima. Naravno, za hrvatsku ljevicu, to je “nedopustivo petljanje Crkve u politiku”. Nije, dapače, poželjno je, kad već političari bježe od te teme kao vrag od tamjana! A i neki drugi. Sudac Turudić također tvrdi kako “lustracija njemačkog tipa više, nažalost, nije moguća. Prekasno je”. Izazvala bi, kaže, samo nove nepravde. Umjesto toga on bi – objavio popis udbaša. Pogrešno! Lustracija, čak i da niti jedan bivši dužnosnik ne potpadne pod taj zakon, je nužna, ne da bi se osudilo ovog ili onog, ne zato jer mi imamo, 25 godina nakon komunizma, naročito velik broj “pravih” udbaša, tek njihove nasljednike iz istog kruga ljudi, nego zato jer bi se tim zakonom jasno svima poručilo da nije moguće biti dio aparata državnog terorizma, pa se kasnije praviti da se ništa nije dogodilo! Nijemci nisu rekli da je “prekasno” kad su tražili Perkovića i Mustača za ubojstvo iz 1983.! Lustracijski zakon je nužan kao moralno pročišćenje države i suočavanje s komunističkom prošlošću. Bez toga nema stvarnog napretka – onog u glavama.

Plenkovićev populizam

HDZ je predstavio svoj program za predstojeće izbore, koji i nije tako loš, kad se izuzmu nerealna obećanja o 180.000 radnih mjesta i rastu BDP-a od 5%, za što nema temelja. Ali jedna stvar ipak posebno bode oči. Plenković je predstavljajući program naveo kako neće biti moguća ovrha nad jedinom nekretninom, a u programu piše, “izmjenama Ovršnog zakona izuzet ćemo mogućnost ovrhe nad jedinom nekretninom te povećati dio plaće koji se izuzima iz ovrhe, a dužniku omogućiti da prije pokretanja ovrhe iznese sve činjenice koje mu idu u prilog u cilju postizanja dogovora”.

Promašaj. Problem s ovršnim zakonom nije uopće u tome koliki se dio plaće može ovršiti, niti u ovrhama nekretnina, jer je nekretnine u pravilu moguće ovršiti samo ako su dane u hipoteku kao kolateral pri dizanju kredita. Pravi problem s Ovršnim zakonom je taj što on praktično omogućuje bilo kome da vas ovrši za sporne ili nepostojeće dugove! I što troškovi ovrhe za dug od stotinjak kuna mogu biti i dvije tisuće kuna! Često je naknada odvjetničkom društvu koje vodi ovrhu veća od iznosa duga!

Naravno, svi pred izbore žele čuti kako “neće biti moguće ovršiti jedinu nekretninu”, samo to je populistička floskula o čijim stvarnim posljedicama malo tko razmišlja. To bi, naime, automatski značilo da ne možete dignuti stambeni kredit ako već nemate jednu nekretninu! Odnosno, prvu nekretninu ne biste mogli steći – kreditom. Jer, niti jedna banka na svijetu vam neće dati stambeni kredit, a niti po zakonu smije, ako ga nije osigurala hipotekom. Time bi kredite mogli dizati samo bogati, koji već imaju jednu nekretninu, čime bi se mladim ljudima praktički onemogućila kupovina nekretnine. Ali, navikli smo da u Hrvatskoj političari pred izbore govore ono što narod želi čuti, a ne ono što i kako jest.

Milanović pred izbore otkrio patriotizam

Nije da mu je prvi put. Pred svake izbore Milanović naglo skrene u desno, u domoljubne vode. Ovaj put je, nakon što se u debati sjetio da mu je djed bio ustaša, najoštrije zaprijetio Srbiji da je neće pustiti u EU ako ne ukine tzv. zakon o univerzalnoj jurisdikciji. “Nije rješenje da ulazimo u konflikte bez potrebe, ali ako bude potrebe ući ćemo u sukob … Zamislite da Hrvatska uvede takav zakon. Nitko neće moći izvan Srbije, ljudi će biti nesigurni. Natjerate li nas to, napravit ćemo to. Nemojte nas tjerati da tako završi“, rekao je.

A gdje je bio posljednje četiri godine, dok je bio na vlasti? Osim u “Taču” i “Asu”? Kad je Veljko Marić otet na granici i odveden u zatvor u Srbiju? Ljubakao s Vučićem! Što ga je priječilo da donese recipročni zakon kojim sad prijeti, kojim bi mi sudili Srbima iz Srbije za zločine u BiH i na Kosovu? Ah, da, i razočaran je time kako je problemu pristupila HDZ-Mostova vlada, a glavni je krivac po njemu ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač. Jer nije blokirao otvaranje poglavlja 23. Što je kritika koja stoji, iako zbog pritiska iz EU-a nije ni mogao – ali problem je i odgovornost Vlade kako će pridobiti saveznike, tako da se Kovač na to ne može vaditi.

Ali još veći krivac je njegova vlada! Koja taj sporni zakon nikad nije htjela staviti na dnevni red srpsko-hrvatskih odnosa i na dnevni red u EU, nego su se sad sjetili, pred izbore, kritizirati zakon na koji su upozoravani sustavno tijekom sve četiri godine svoje vladavine, i šutjeli o njemu da se ne bi zamjerili Vučiću i Srbiji! Ali su se zato zamjerili cijeloj Europskoj uniji zbog Perkovića, i “lex Perković”, pravdali to time da bi “naši branitelji” po tom zakonu bili izručivani, što je čista laž! Usto, kad Milanović, koji je govorio o slučajnoj državi, građanskom ratu, o tome kako je u rat išla samo sirotinja a ne takvi poput njega, najavi nekakav “lex Milanović” po kom bismo mi uhićivali Srbe za bilo kakve zločine bilo gdje u bivšoj SFRJ, ozbiljan se čovjek može samo nasmijati i odmahnuti rukom.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save