NIKOLA MILANOVIĆ: Kriteriji dobra i zla
„Šestogodišnji Johnny vozio se sa svojim ocem kada su ih zaustavili zbog prebrze vožnje. Otac je pružio policajcu novčanicu od dvadeset dolara zajedno s vozačkom dozvolom. ‘U redu je, sine’, rekao je otac kad su nastavili vožnju. ‘Svi to rade.’
Kao osmogodišnjak bio je nazočan kad je obiteljsko vijeće, kojemu je predsjedavao ujak George, raspravljalo o najboljem načinu da smanje porez. ‘U redu je, mali’ rekao je njegov ujak. ‘Svi to rade.’ Kad je imao devet godina, mama ga je povela na njegovu prvu kazališnu predstavu. Čovjek na blagajni nije mogao naći kartu za slobodno mjesto dok mama nije pronašla dodatnih 5 $ u svojoj torbici. ‘U redu je, sine’, rekla je. ‘Svi to rade.’
Kad je imao 12 godina, razbio je naočale na putu do škole. Njegova teta Francine uvjerila je osiguravajući zavod da su ukradene i oni su im platili 75 $. ‘U redu je, dijete’, rekla je. ‘ Svi to rade’. S 15 godina igrao je desnog braniča u školskom ragbijaškom timu. Trener mu je pokazao kako da zaustavi i istodobno zgrabi protivničkog igrača za majicu tako da sudac ne vidi. ‘U redu je, mali’, rekao je trener. ‘Svi to rade.’ Kad je imao 16…
…Kad je imao 19, pristupio mu je student s više godine i ponudio odgovore na test za 50 $. ‘U redu je, mali’, rekao je. ‘Svi to rade’. Johnnyja su na testu uhvatitli u prepisivanju i osramoćenog poslali kući. ‘Kako si to mogao učiniti majci i meni?’, rekao je otac. ‘Takvo što nisi mogao naučiti kod kuće.’ Teta i ujak bili su također strašno šokirani. Ako postoji išta što odrasli ne mogu podnijeti, to je dijete koje vara.“ (John Griffin)
Čovjek je jedino biće svjesno sebe i svojih čina. Ima razum i savjest, a u srce mu je upisan naravni zakon. Sve to usmjerava ga da čini dobro. Međutim, samo po sebi nameće se pitanje kako se u ovakvom životnom okruženju čovjek može usmjeriti prema dobru. Već od najranije dobi gleda kako se ono izigrava pa se u njemu razvija osjećaj da se granice između dobra i zla stalno pomiču. Naravno, na štetu dobra. Kako u takvoj situaciji uopće može razlikovati dobro od zla i o čemu ovisi moralnost njegovih čina?
Što je dobro?
Tijekom cijele povijesti čovjek je nastojao shvatiti što je dobro. Tako je Sokrat dobro vezao uz znanje, a Platon je u dobru vidio najvišu ideju prema kojoj trebaju težiti svi ljudi. Danas postoji čitava šuma razmišljanja o dobru. Tako, primjerice, utilitarizam uči da je dobro ono što nam je korisno, a hedonizam dobro vidi u onome što nam pruža užitak i nasladu.
Senzualizam uči da čovjek pomoću osjetila određuje što je dobro, jer ničega nije bilo u razumu, a da prije nije bilo u osjetilima. Evolucijska etika govori o moralnosti za koju drži da je ljudska datost, ali da se može objasniti evolucijskim načelima, poput, primjerice, čovjekova uspravnog hoda. Diktatura većine pokušava nas uvjeriti da je dobro (moralno) ono što zastupa većina, a etika situacije da aktualni trenutak određuje što je dobro, a što zlo.
Na koncu kažimo da nas moralna teologija uči da čovjek nije zadnje i najveće dobro nego je to Bog. Bog je norma dobra.
Što je zlo?
Kao što postoje različita shvaćanja dobra, jednako tako postoje i različita shvaćanja zla. Od najstarijih vremena postojalo je dualističko učenje o dva boga: bogu dobra i bogu zla. Na taj način naizgled se lako moglo objasniti postojanje zla. Međutim, ovakvo razmišljanje je posve nelogično. Ne mogu postojati dva boga jer Bog je po svojoj naravi apsolutno i svemoguće biće. Dakle, Bog može biti samo jedan. Sad se, međutim, postavlja ono staro pitanje o dobrom Bogu s jedne, i postojanju zla, s druge strane. Te dvije krajnosti su naizgled nespojive. Naime, teško je odgonetnuti otkuda dolazi zlo ako ne potječe od dobroga Boga?
Razmišljajući o tome, papa emeritus Benedikt XVI. kaže da se ‘problem’ krije u ljudskoj slobodi. Zlo samo po sebi nije bitak nego negacija bitka. Drugim riječima, zlo je negacija dobra. Činjenica da negacija može imati tako veliku moć izaziva golemo zaprepaštenje, a pri tome treba imati na umu da je zlo poput parazitske biljke. Ono živi na račun drugoga i na kraju samo sebe ubija, baš kao što čini i parazitska biljka kad zagospodari svojim domaćinom. Čovjek je slobodan izabrati prostor pozitivnog razvoja bitka, ali, jednako tako, može se odlučiti za njegovu negaciju, zaključuje Benedikt XVI.
Moralnost čina
Čovjekovo ukupno moralno djelovanje treba biti usmjereno prema postizanju temeljnog opredjeljenja za dobro. U tom slučaju govorimo o moralnom stavu. S druge strane, moralni čin je čovjekovo nastojanje da u konkretnom slučaju ostvari neko objektivno dobro. Moralnost čina ovisi o nekoliko čimbenika:
Sloboda – kad je slobodan čovjek je samostalan u izboru cilja djelovanja. Sloboda sa sobom uvijek nosi odgovornost.
Objekt – je cilj promišljenog izbora koji određuje čin htijenja osobe koja djeluje
Nakana – čin može biti u sebi dobar, no ako ga činimo iz častohleplja i s nekom zlom nakanom, on postaje subjektivno zao. S druge strane, ne smije se činiti nikakvo zlo s dobrom nakanom, odnosno s nakanom da postignemo nekakvo dobro.
Okolnosti – mogu povećati ili umanjiti počiniteljevu moralnu odgovornost. Međutim, okolnosti ne mogu utjecati na objektivnu moralnost samog čina.
(Prema udžbeniku katoličkoga vjeronauka za 3. razred srednjih škola)
NIKOLA MILANOVIĆ
