UMJESTO PRIČA O BIVŠOJ „JUGI“, VIŠE BI NAM KORISTILA LUSTRACIJA U SPORTU
Davno su se neki mudri i duhoviti ljudi dosjetili i napisali pokraj nekog stroja šaljivo-ozbiljnu dosjetku: „Prije puštanja stroja u pogon uključi mozak“. Još bi više vrijedilo reći: „Prije puštanja jezika u pogon uključi mozak“. Ipak, često se događa čak i vrhunskim sportašima, osobito sportašicama, da im jezik trči ispred mozga.
Jednom davnom zgodom Blanka Vlašić je na vrhuncu karijere, ničim izazvana ili isprovocirana, bubnula: „Najprije sam Splićanka, onda Dalmatinka i tek onda Hrvatica. Danas obraćena Blanka više priča o Bogu, što je mnogo mudrije.
No Blankin „biser“ iz davne prošlosti tek je dječja igra prema budalaštini koju je tresnula u Riju Sandra Perković: „Šteta što se je raspala SFRJ, bili bismo velesila“. Da stvar bude gora, to je „razvalila“ prije natjecanja, pa je na samom sdtadionu bila dekoncentrirana i jedva iščupala ranije očekivano zlato.
Dok se zlatnoj medalji, koliko god bila jedva izvučena, nema što prigovoriti, politička budalaština velikoj šampionki doista nije trebala. Mogla se je samo prisjetiti Vukovara i Škabrnje, pa potom Srebrenice i Kosova i „skontala“ bi zašto je dobro da nema „Juge“ i da je nikad više ne bude.
Čak ni samo zbrajanje medalja u nekim detaljima ne drži vodu, npr. da postoji bivša država imala bi samo jednu reprezentaciju u vaterpolu, pa bismo bili kraći za jedno srebro. Ali nije samo to. Za vrijeme Juge u financijskom smislu dominirala je Srbija u kojoj je bio glavni grad, pa je tzv. „jugosofka“ (jugo savez za fizičku kulturu) i jugo olimpijski odbor uzimao vrhnje, a Hrvatskoj i drugim tadašnjim republikama ostajale su mrvice. Zato i nije ta država nikada uzimala više od tri zlata na olimpijskim igrama, a i to su većinom bili Hrvati.
Ipak, kad nas je već Sandra povukla za jezik, pozabavimo se malo statistikom. Hrvatska je s 5 zlatnih (i još jedna ukradena pomoću photoshopa hrvatskom veslaču Damiru Martinu), tri srebrne i dvije brončane ukupno na 17. mjestu među svim državama. Jesmo li velesila? Možda ipak samo sila.
Ostale komponente bivše države mnogo su niže. Srbija sa 2 zlatne, 4 srebrne i 2 brončane je 32. i nije nikakva sila. Slovenija s 1 zlatnom 2 srebrne i 1 brončanom je vrlo prosječna 45. Iznenađenje je Kosovo s 1 zlatnom. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija nisu osvojile ništa. Kada se sve zbroji ispada da su svi zajedno osvojili 9 zlatnih, 9 srebrnih i 5 brončanih. To bi takvu nepostojeću državu kad bi postojala dovelo do 8. mjesta. Bi li to bila velesila? Možda i bi, ovisno o ukusu i ambicijama.
Neki drugi ljudi drukčije orijentacije mogli bi se s nostalgijom prisjetiti jedne još bivšije države u kojoj je Hrvatska također bila, a to je Austro-Ugarska. Tu je daleko najmoćnija Mađarska s 8 zlatnih, 3 srebrne i 4 brončane. Hrvatska je druga, a bitno zaostaju Slovačka, Češka, a posebno Austrija. Kada bismo to zbrojili, ispalo bi da smo bar malo jača sila nego „Juga“, jer bismo zajedno imali 16 zlatnih, 10 srebrnih i 14 brončaniih i s tim zbrojem bili bismo šesta sila svijeta. Da nije Martinu ukradena zlatna medalja u veslačkom samcu gotovo bismo se izjednačili s moćnom Njemačkom.
Ali čemu kemijanje o bivšim državama koje su se raspale i nema realnih izgleda za njihovo ponovo sastavljanje. Zbrojimo li medalje goleme europske države u kojoj smo i mi a zove se Europska unija, dobiti ćemo nevjerojatne rezultate koji nas u promoviraju u jedinstvenu supersilu. Europska umija je naime (bez Velike Britanije) osvojila 75 zlatnih medalja, 77 srebrnih i 84 brončane, što bi ju svrstalo daleko ispred svih drugih država uključujući i SAD. Međutim Velika Britanija, unatoč referendumu, nije još praktično izstupila iz EU. Kada bismo i nju, drugu velesilu svijeta, pribrojili tom impozantnom skoru, dobili bismo nevjerojatan zbroj od 102 zlatne medalje, 100 srebrnih i 101 brončana, gotovo trostruko više nego SAD, najveća pojedinačna velesila. Ipak, takve zbrojeve koliko je u javnosti poznato ne radi nitko, a to je država koja stvarno danas postoji i Hrvatska je njezin dio. Stoga bi bilo puno bolje zbrajati ono što postoji umjesto onoga što se je nepovratno raspalo.
Bez obzira na čudesne rezultate koje su u Riju postigli naši sportaši treba se ipak osvrnuti na stvarno stanje u kojemu oni treniraju. Šime Fantela i Igor Marenić na kredit kupuju brod, kao da nastupaju za svoju privatnu reprezentaciju. Josip Glasnović jedva kupuje pušku i ne može naći posao. Mlada Sara Kolak nema novca za koplje i tako redom. Sve je to trebao biti posao sportskih saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora.
Te su institucije pune uhljeba koji sebi uzimaju visoke plaće i dnevnice za nepotrebna putovanja, a ništa ne rade, jer jedini posao zbog kojih postoje su sportaši koji za njih osvajaju medalje, a koji od njih nemaju nikakve koristi. Vrhunski sportaši bi trebali uvijek imati na raspolaganju svaki po nekoliko vrhunskih rekvizita (brodova, pušaka ili tko se čime bavi) i da uopće o njima ne razmišljaju, nego bi im ti paraziti trebali rekvizite osobno donijeti. Osim toga trebale bi im biti plaćene najbolje pripreme na najboljim mjestima, vrhunska plaća koja omogućuje udoban život, dnevice za putovanja, a nakon završetka karijere neka vrsta sportske mirovine i još uz to maksimalna pomoć onima koji se žele dalje školovati i zapošljavati.
Upravo bivši vrhunski sportaši trebaju biti najviši sportski dužnosnici umjesto tipova koji jedva razlikuju nogomet od košarke, a glume „vrlo važnu gospodu“ na račun vrhunskih sportaša čije medalje kao rezultat nadljudskih napora i požrtvovnosti hrane taštinu upravo njih, nesposobnih tipova toliko bezobzirnih da sportašu ne kupe niti koplje ili čamac, a sami se razmeću po mondenim hotelima i kojekakvim konferencijama na kojima sipaju komplimente jedni drugima u neplodnoj verbalnoj masturbaciji. Stoga lustracija do koje će prije ili kasnije morati doći ne smije zaobići njih, nametnike u sportu, pa ćemo onda i bez Sandrine mrtve „Juge“ biti sportska (i svaka druga) velesila.
Mario Filipi/dragovoljac.com
