Hasanbegović i Šustar – osobe od kontinuiteta
Maske u hrvatskoj politici stalno padaju, a narod nikako da progleda. Trenutna tehnička vlada nije za pohvalu, ali je i ona imala svojih blistavih, iako kratkotrajnih trenutaka.
Naime, već su svi zaboravili na ministra branitelja Miju Crnoju koji je preuzimanjem dužnosti najavio t. zv. registar izdajnika, odnosno javni popis onih koji su na ovaj i onaj način u ratno doba djelovali protiv Republike Hrvatske i njezina naroda.
I odmah su graknuli, a tko drugi do jugonostalgičari i ratni profiteri da je to progon vještica, kršenje ljudskih prava i ostale nebuloze, a bio je to zapravo prvi potez lustracije. No, Crnoja se ogriješio o zakon i u maniri europskog političara (što je u Hrvatskoj endem) dao ostavku na svoju dužnosti – i tako su crveni kmeri spriječili prvi pokušaj lustracije.
Uslijedio je napad na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića; proglašavalo ga se (i dalje se to čini) filoustašom, revizionistom, nacistom i t.d., kad je oduzeo “ustaške” kune beskrajnim i bezbrojnim protuhrvatskim udrugama, inače financiranim i poticanim od strane Georga Sorosa za svoje protuhrvatsko djelovanje.
No, pokazalo se da je napad na najpopularnijeg i najomiljenijeg hrvatskog ministra izazvan pripremom zakona kojim bi se otvorili arhivi SKH, KPJ-a, UDB-e, KOS-a, odnosno svih organizacija čiji je isključivi i jedini pravni sljednik “Socijal-demokratska” partija trenutno na čelu sa Zoranom Milanovićem.
Naime, prema čl. 2. st. 3. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, na zaštitu se arhivskog gradiva primijenjuju propisi o zaštiti kulturnih dobara, dakle, nadležno je ministarstvo kulture koje predvodi Zlatko Hasanbegović. I to je najvećim dijelom razlog najbejsomučnijih i najžučljivijih napada na nekog, zaista hrvatskog, političara u ovih 26 godina demokracije. Čini se da je i otvaranje arhiva spriječeno i pitanje je hoće li Hasanbegović kao tehnički ministar imati političku potporu iz vlastitih redova za takav, spasonosni potez prije okončanja mandata, ili će to “umjereni” HDZ spriječiti, kako bi se dodvorio SDP-u.
Nadalje, najbolji i za hrvatski narod, odnosno hrvatsku budućnost najznačajniji potez ove jalove Oreškovićeve vlade na odlasku je redefiniranje kurikularne reforme, odnosno zaustavljanje reforme u ovom obliku kakav je zamislila Partija, odnosno Budimir Lončar, Neven Budak, a trebao je izvršiti Boris Jokić. I gle čuda, ministar Predrag Šustar je od strane lijevo-liberalnih struktura proglašen najgorim ministrom ove vlade, a potrebno je vratiti se malo u prošlost kako bi se objasnilo i zašto.
Prema zamislima i idejama Moše Pijade, nakon pljački i ubojstava za vrijeme rata i poraća u novostvorenoj Jugoslaviji, trebalo je uništiti bogato i samodostatno hrvatsko selo, ali i selo ostalih socijalističkih republika, jer je Kraljevina Jugoslavija bila pretežno poljoprivredna i agrarna zemlja s ciljem da se ljude, seljake, natjera na odlazak u gradove, gdje će im se dodijeliti stanovi i kuće oteti i zaplijenjeni protjeranom i pobijenom građanskom i trgovačkom staležu, odnosno gdje će se seljake zaposliti i tako stvoriti odana i podobna radnička klasa, odnosno proletarijat.
Primjer takvog uništavanja sela je zakon o zabrani kozarstva iz 1954. godine, samo jedan u nizu protuseoskih mjera, kojom je stvoreno “biračko tijelo” komunističke partije i ovisna struktura stanovništva koju će kontrolirati KPJ.
Suvremeni Moša Pijade je Neven Budak, koji će, ako Partija dobije na izborima, kao ministar obrazovanja provesti preinačenu obrazovnu reformu koja za cilj ima stvaranje nove biračke mase, odnarođene, nacionalno nesvjesne, “liberalne” i “progresivne”, a bila bi inačica proletarijata u 21. stoljeću, gdje radništvo kao koncept ne postoji, pa je potrebno novo biračko tijelo koje će glasovati za Partiju i njezine satelite. Tomu sad treba pridodati i spomenuto dodjeljivanje novčanih sredstava raznim protuhrvatskim udrugama – jer se time također pridobiva biračka masa. I to su ministri Šustar i Hasanbegović onemogućili, osujetivši namjere i planove Partije i zato su proglašeni klerofašistima, filoustašama i t.d. Također, taj dvojac su briljantni znanstvenici, besprijekornih karijera kojima najbolji sinovi jugoslavenske Partije nisu ni do koljena – potrebno je samo usporediti što Partija nudi njima nasuprot – komesara Nevena Budaka, Zlatar-Violić te Jovanovića i Jokića.
Naposljetku, treba se sjetiti Karamarkove najave lustracije. Mnogi su smatrali da je iznevjereno, no, ako se bolje promotri, Crnoja je pokušao, Hasanbegović pokušava, a Šustar je donekle uspio u jednom nezanemarivom dijelu – tako je predizborno obećanje ispunjeno – i vidjeli smo posljedice, a potezi “novog” HDZ-a će pokazati radi li se o političkom kontinuitetu, ili pak zaokret prema onim interesima koje Partija zagovara od 1945. godine.
Josip Gajski/hrsvijet.net
