Splitski orjunaš i mrzitelj svega što je hrvatsko, Boris Dežulović, prije dvije godine je u Slobodnoj i Jutarnjem u svom podugačkom pamfletu nazvanom “Lijepa naša domovino bajki” popljuvao Hrvatsku, njenu povijest i tradiciju, i njene sportske uspjehe, koje je pokušao omalovažiti. Nije čudo, da su skoro svi srpski portali rado objavili taj Dežulovičev pamflet, koji je i dan danas još uvijek istaknut na mnogim srpskim portalima. Međutim, omiljena država Borisa Dežulovića, Jugoslavija, bila je sva sačinjena od bajki, mitova i legendi.

Skoro sve je u toj državi bilo izmišljeno, lažno, umjetno, prenapuhano. Sve je bilo sagrađeno od lažnih mitova. Mit o dobrom i pravednom velikom vođi Titu, mit o dobrim partizanima i njihovoj pravednoj i plemenitoj “narodnoslobodilačkoj” borbi”, mit o nevjerojatnom gospodarskom napretku države u kojoj su tekli samo med i mlijeko,… itd., itd. i napokon mit o Jugoslaviji kao navodno velikoj sportskoj sili.

Sandri je sad očito neugodno nako razotkrivanja Yu mitova…

Tom mitu očito je nasjela i Sandra Perković, koja je nedavno izjavila da je šteta što se Jugoslavija raspala, jer sada bi svi zajedno kao bili bolji od SAD, Rusije i ostalih sportskih sila. Glavno obilježje svih mitova i legendi je da oni uglavnom nemaju uporište u stvarnosti, da su debelo pretjerani i preuveličani i da su nastali većinom narodnom, usmenom predajom.

Sandra Perković rođena je godinu dana prije konačnog raspada bivše države i uopće nije upamtila ništa od te države. Ali je i ona vjerojatno čula tu usmenu predaju mitova o nekad jakoj Jugoslaviji. Iako svi činjenice i argumenti govore suprotno, jugo mitovi se i dalje uporno i tvrdokorno održavaju na životu u narodnoj predaji po kafićima i birtijama, eh kako je u Jugoslaviji nekada bilo dobro, svatko je radio i imao stan, i kako je Jugoslavija bila strahovito uspješna sportska sila. Ali da se Sandra potrudila malo pogledati činjenice, koje je danas lako pronaći na internetu, na stranicama wikipedije, ili na brojnim sportskim portalima, onda vjerojatno nikada ne bi izvalila tako nešto. Jugoslavija nikada nije bila sportska sila.

Sve komunističke države, čak i one manje – uspješnije od Yu

Sve ostale komunističke države iz istočne Europe, iz tadašnjeg Varšavskog bloka, u sportu su bile uspješnije od Jugoslavije. SSSR i Istočna Njemačka (DDR) bile su velike sportske sile. Istočna Njemačka koja je imala manje stanovnika od Jugoslavije, osvajala je hrpu medalja na Olimpijskim igrama i bila rame uz rame sa velikim silama SSSR-om i SAD-om. A i ostale istočnoeuropske države; Poljska, Rumunjska, Čehoslovačka, Mađarska i Bugarska bile su uspješnije od Jugoslavije. Ali državna propaganda u Jugoslaviji je tada od muhe pravila medvjeda i tako uvjeravala vlastito stanovništvo da je Jugoslavija doista bila jaka sportska sila. Sve u čemu bi jugoslavenski sportaši imali bilo kakav uspjeh, dizano je u nebesa.Tadašnji državni mediji su i boćanje, ronjenje i podvodni ribolov prikazivali kao jako važane sportove i tako je u javnosti stvarana ta iluzija da je Jugoslavija velika sportska sila. A i porazi i neuspjesi su pretvarani u pobjede i uspjehe, kao po principu mita o Kosovskoj bitci, koja je od poraza pretvorena u pobjedu.

‘Junaci iz Bukurešta’ punih gaća …

Utakmice, odnosno pobjede koje su zapravo bile nevažne i na koncu se pokazale pirovim pobjedama, pretvarane su u mitove. Tako je nastao i onaj mit o “junacima iz Bukurešta”. Kvalifikacije za SP u Argentini 78. koje su se igrale između rujna 1976. i studenog 1977. godine, odvijale su se katastrofalno za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije, nakon poraza od Rumunjske u Zagrebu sa 0:2 i još nekoliko slabih rezultata. Jugoslavija je bila već skoro otpisana. Ali u uzvratnoj utakmici u Bukureštu, listopadu 1977., u jednoj kurioznoj utakmici punoj preokreta, Jugoslavija je neočekivano pobjedila Rumunjsku sa 6:4 i tako se ukazala šansa da se ipak kvalificira na SP. Državni mediji su euforično slavili tu pobjedu, kao da se radilo o finalu svjetskog prvenstva, igrače se nazvalo “junacima iz Bukurešta”. Obadva tadašnja državna sportska tjednika, beogradski “Tempo” i zagrebačka “SN revija” na svojim duplericama tiskali su postere “junaka iz Bukurešta”.

Izgubili od španjolaca, uz jedan od najvećih skandala…

Preostala je zadnja utakmica kvalifikacija protiv Španjolske u Beogradu u studenom. Jugoslaviji je trebala pobjeda, da preskoči Španjolce i da se ipak kvalificira za Argentinu. Reprezentacija Španjolske u to vrijeme nije bila ni blizu svjetske klase kao današnja španjolska reprezenatcija, već je bila jedna prosječna momčad. Danima i tjednima uoči te odlučujuće utakmice, jugoslavenski državni mediji napumpavali su atmosferu. Bombastično se pisalo i govorilo se da će Jugoslavija razbiti Španjolsku, da će španjolskim bikovima zavrnuti rogove, da će zaustaviti “furiju”. Međutim tresla se brda rodio se miš. Španjolci su pobjedili sa 1:0 i Jugoslavija se nije kvalificirala na SP.

Utakmica je završila sa jednim od najvećih skandala u povijesti nogometa. Jugoslavenski navijači sa tribina su bacili veliku staklenu bocu i pogodili u glavu španjolskog igrača Juanita, dok je ovaj napuštao teren i odlazio u svlačionicu. Juanito je sav krvav pao na zemlju i morao je biti hitno prebačen u bolnicu. Jugoslavenski državni mediji pravdali su to nevjerojtano divljaštvo time, jer je Juanito navodno provocirao navijače pokazujuči im srednji prst. Iako dakle od pobjede protiv Rumunjske, na koncu nije bilo nikakve koristi i iako su kvalifikacije za Jugoslaviju završile katastrofalno i sramotno, od te pobjede, ostao je mit o “junacima iz Bukurešta”. Često se od jugofila može čuti ili čitati na raznim forumima ono,- eh da smo ostali zajedno, gdje bi nam bio kraj, imali bi sada najjaču nogometnu reprezentaciju na svijetu, ma bili bi svjetski prvaci. Pa se onda kroje sastavi te zamišljene zajedničke reprezentacij; Modrić, Rakitić, Džeko, Pjanić, Ivanović,… itd. Ista takva iluzija vladala je i za vrijeme dok je još postojala Jugoslavija i zajednička reprezentacija.

Srbska sujeta i zavist na sportskim i glazbenim natjecanjima su kočili bilo kakav zajednički uspjeh

Iluzija da će Jugoslavija osvojiti neki veliki naslov. Ali od toga nikada nije bilo ništa. Jugoslavenska reprezentacija bi na velikim natjecanjima uvijek posrtala, iako je više puta doista imala dobre igrače. Zašto dakle ta reprezentacija Jugoslavije nikada nije postigla neki veći uspjeh? Odgovor se nameće sam od sebe: zbog nesloga, svađa i tenzija između različitih nacionalnosti u toj reprezenataciji. Nesloga koje tada naravno nisu smjele izići na javnost, jer se u javnosti morala prikazivati idilična slika o zajedništvu, bratstvu i jedinstvu. Srbi su u toj reprezenataciji uvijek vodili glavnu riječ, moralo je biti kako Srbi kažu, jer su oni posvuda htjeli biti glavni. Sujeta i zavist Srba je zapravo ponajviše sprječavala veće uspjehe te reprezentacije. Ne samo da je su sportu bilo međunacionalnih nesuglasica i svađa, već, bez tih svađa nije moglo proći ni u glazbenim natjecanjima. Sveprisutna sujeta i zavist Srba, pokazali su se i u natjecanju za pjesmu Eurovozije, kako se to tada zvalo, ono što se danas naziva Eurosong. Od 1983., hrvatski su pjevači i grupe svake godine uzastopce predstavljali Jugoslaviju na tom natjecanju i postigli najveće uspjehe; jednom šesto mjesto, dva puta četvrto mjesto i napokon su to okrunili pobjedom 1989. koju je donijela grupa Riva. Ali Srbi ne bi bili Srbi, da i ovdje nisu pozelenili od zavisti, ne samo zbog te pobjede, već i zbog toga što se naredni Eurosong godinu dana kasnije održao u Zagrebu, a ne u Beogradu, kako su oni bili zahtjevali. Zato su Srbi naredne godine, po svaku cijenu željeli poslati srpskog predstavnika na Eurosong,

To je bilo vrijeme divljanja velikosrspkog nacionalizma i Miloševićevih jogurt revolucija, u kojima su Kosovo, Vojvodina i Crna Gora dovedeni pod kontrolu Beograda. Tako je onda na zadnjem jugoslavenskom natjecanju u veljači 1991. na kojem se odlučivalo tko će bito predstavnik Jugoslavije na Eurosongu, organiziranom glasovnom namještaljkom, četiri televizijska centra; TV Beograd, TV Novi Sad, TV Titograd (Podgorica) i TV Priština, za pobjednika progurana srpska pjevačica Baby Doll. Koja je tri mjeseca kasnije na Eurosongu zauzela zadnje mjesto. Bio je to zadnji Eurosong na kojem je nastupila zajednička Jugoslavija.

Zlokobna sanjarenja o regionalnoj nogometnoj ligi…

Posebno tvrdokorna je jugonostalgija u stalnim sanjarenjima o nekakvoj regionalnoj nogometnoj ligi. Ovdje ta jugonostalgija prerasta u jugoutopiju i jugodebilizam. Jer neki uporno vjeruju da je moguće povratiti ono vrijeme od prije 30-40 godina, i onu sasvim drugačiju i političku i gospodarsku i sportsku situaciju u Europi i svijetu. Ima desetak godina, svako malo, se u javnosti uvijek nanova javlja ideja o zajedničkoj ligi 6 država “regije”, što bi bilo obnavnljanje nekadašnje jugoslavenske nogometne lige. Nevjerojatno je koliko ima jugodebila, koji naivno misle, da bi se udruživanjem 6 slabih liga, mogla dobiti jedna jaka liga. I da bi udruživanjem 6 liga, hrvatski klubovi automatski postali jači i da bi automatski mogli biti uspješniji u europskim kupovima.

Ti ljudi, ti jugodebili, uporno negiraju činjenice odnosno stvarnost u nogometu u regiji i cijeloj Europu, stvarnost koja se u zadnjih 30 godina drastično promijenila. Prvo: za vrijeme Jugoslavije, u Europi nije bilo današnje ogromne komercijalizacije nogometa, nije bilo tih silnih sumnjivih tajkuna i šeika, koji su kupovali velike klubove i razbacivali se sa stotinama milijuna eura. Nije bilo ni privatnih tv kanala kao “sky sport” i ostalih, koji prenose sve utakmice Lige prvaka, Eurolige, i svih utakmica liga petice, i za ta prava prijenosa velikim engleskim, talijanskim, španjolskim, njemačkim i francuskim klubovima plaćaju milijarde eura. Drugo; tada je bilo pravilo UEFE na snazi, da u svakom europskom klubu mogu igrati samo dva strana igrača. Treće; u Jugoslaviji je bilo pravilo na snazi, da nogometaši mogu ići igrati u inozemstvo u neki zapadni klub, tek kada navrše 28 godina. U SSSR-u i drugim komunističkim državama, igrači uopće nisu mogli ići vani, ili ako su u nekim državama ipak mogli, tek kada bi napunili 30 godina starosti.

Sve ove činjenice, odnosno tadašnji sasvim drugačiji uvjeti i odnosi u nogometu, omogućavali su ravnopravne uvjete u europskom klupskom nogometu. Omogućavli su da su i jugoslavenski klubovi i klubovi iz drugih komunističkih država, kao i svi drugi manji i financijski slabiji zapadni klubovi, mogli ravnopravnije konkurirati u europskim klupskim natjecanjima. Veliki giganti kao Real, Barcelona, Bayern, Milan, itd. tada nisu sebi mogli pokupovati najbolje svjetske igrače kao danas. Takvi tadašnji uvjeti omogućili su da je rumunjska Steaua osvojila Kupa prvaka, da je ukrajinski Dinamo Kijev bio dva puta pobjednik Kupa europskih kupova, da su osvajači tog kupa bili i ruski Dinamo Moskva, istočnonjemački FC Magdeburg i čehoslovački odnosno slovački Slovan Bratislava, a naš Dinamo je bio osvajač Kupa UEFA. Ali omogućavali su i uspjehe manjih zapadnih klubova kao engleskog Nottingham Forresta (dva puta osvajač Kupa prvaka), škotskog Celtica ( također osvajač Kupa prvaka) ili švedskog IFK Goeteborga (dva puta osvajač Kupa UEFA).

Danas je to potpuno nemoguće da ovakvi manji klubovi (bez pomoći nekih šeika i tajkuna) mogu postići nešto u Ligi prvaka i Euroligi (bivšem Kupu UEFA). FC Magdeburg danas igra u 3. ligi Njemačke, isto kao i Nottingham Forrest u 3. ligi Engleske, a Goeteborg je već godinama slabašan klub, koji se dosad skoro nikada nije uspio kvalificirati za Ligu prvaka ili Euroligu. Oni koji se danas tuže na HNL i sanjaju “regionanu ligu”, gaje romantične predodžbe o nekadašnjoj jugoslavenskoj ligi i očito nemaju pojma kakva je bila ta liga. Manipulacije, lopovluci, namještaljke, kupovanje sudaca,… to je bila svakodnevnica te lige, sa kojom su vladala dva privilegirana srpska kluba Partizan i Crvena Zvezda, koji su skoro uvijek imali suce na svojoj strani. U prvenstvu Jugoslavije 1975/76, onaj veliki Ivićev Hajduk, koji je prije toga već bio osvojio tri naslova prvaka, je bio najjača momčad lige i u izravnom susretu je rasturio i ponizio glavnog konkurenta za naslov, Partizana u sred Beograda sa rezultatom 6:1. Nešto kasnije, u zadnjem kolu tog prvenstva, Partizanu je trebala pobjeda protiv Olimpije u Ljubljani, da bi preskočio vodećeg Hajduka i postao prvak Jugoslavije. Nakon 90 minuta, rezultat je bio 0:0. Ali sudac Dušan Maksimović je produžio utakmicu 7-8 minuta, dok Partizan nije postigao pobjednosni gol i tako osvojio naslov. Tada još nije postojalo pravilo sudačke nadoknade (koju je UEFA uvela tek negdje prije 15-16 godina), već je na snazi bilo pravilo da se nakon istjeka 90 minuta, mora odsvirati kraj utakmice. Ali Maksimović to nije učinio, čime je prekršio tadašnje pravilo. Već sama činjenica da je srpski sudac bio određen da vodi tako važnu utakmicu je bila skandalozna. To bi bilo isto, da recimo danas u Ligi prvaka, španjoski sudac sudi neku utakmicu Reala ili Barcelone.

Sveopća pokvarenost i masovno namještanje rezultata, da su cijela kola bila poništavana… Zvezda krade Vardaru prvenstvo

U prvenstvu Jugoslavije 1986/87 zbog masovnih namještanja rezultata, bilo je poništeno cijelo zadnje 34. kolo, C. Zvezda i još nekoliko klubova, kažnjeni su sa minus 6 bodova za naredno prvenstvo 1987/88. Tada je na snazi još bilo pravilo 2 boda za pobjedu, dakle tih -6 bodova bilo je kao danas -9 bodova. Skopski Vardar je te sezone 1987/88 odigrao najbolje i iskoristivši tu okolnost da su Zvezda i još nekoliko klubova bili kažnjeni sa -6 bodova, postao je prvak Jugoslavije, po prvi put u svojoj povijesti. Ali neš ti prvaka. Moćna Zvezda je uložila žalbu, koja je na koncu naravno usvojena. Sud je poništo odluku Disciplinske komisije NSJ-a o kažnjavanju Zvezde i drugih 5 klubova sa -6 bodova. I tako je Zvezdi vraćeno 6 bodova, sa kojima je ona preskočila Vardara na ljestvici. Vardaru je oduzet tek osvojeni naslov i dodjeljen C. Zvezdi za zelenim stolom. Iako NK Vardar nikada nije priznao tu odluku suda, to mu ništa nije koristilo. Naslov je ostao u rukama Zvezde. U prvenstvu 1988/89. u zadnjem kolu odigrala se prava komedija. U Nikšiću su igrali C. Zvezda i Sutjeska, a u Prištini, NK Priština i zenički Čelik. Zvezdi je za naslov prvaka bio dovoljan 1 bod, a Sutjesci za opstanak u ligi, također 1 bod, ali pod uvjetom da izravni konkurent u borbi za opstanak, Čelik ne pobjedi u Prištini. Čeliku je dakle igrala samo pobjeda, naravno pod uvjetom da Sutjeska ne pobjedi Zvezdu. Ali to je bilo nemoguće, jer je Sutjeska bila preslaba za takvo nešto. S druge strane Zvezda je htjela pomoći Nikšićanima, i iako je kao od šale mogla pobjediti Sutjesku, nije htjela, jer bi Sutjeska tako sigurno ispala iz lige. Znalo se da će se mućkati i u Nikšiću i u Prištini, na jednom stadionu se osluškivalo, što se istovremeno događa na onom drugom. U Prištini se igrala 85. minuta, Priština vodi sa 2:0. U Nikšiću su Zvezda i Sutjeska to znali i lijepo su igrali 1:1, misleći da je stvar sigurna; Zvezda je prvak, Sutjeska ostaje u ligi, Čelik ispada iz lige. Međutim u Prištini u zadnjih 5 minuta, dolazi do “čudesnog” preokreta; Čelik postiže 3 gola i pobjeđuje sa 3:2. Čelik se spašava, Sutjeska ispada u 2. ligu. Tako su Priština i Čelik bili bolji prevaranti i izigrali Zvezdu i Sutjesku. Nikšićani su pjenili od bijesa. Eto tako je izgledala nekadašnja jugoslavenska liga.

Uspjesi Hrvatske i neuspjesi Jugoslavije

Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Hrvatske i Slovenije, te ostalih republika, govorilo se da je to kraj sporta. Da nove države uopće nemaju nikakve šansu u nogometu i sportu uopće i da nikada neće postići ništa. Međutim desilo se suprotno. Hrvatska je odmah na svom prvom svjetskom nogometnom prvenstvu, osvajanjem 3. mjesta postigla uspjeh, kakav reprezentaciji Jugoslavije nije pošao za rukom nikada u 45 godina njenog postojanja. Nogometna reprezentacija Jugoslavije nikada u povijesti nije pobjedila Italiju i Englesku. Hrvatska reprezentacija dosada nikada nije izgubila od Italije, a Englesku je savladala dva puta. Njemačka je bila strah i trepet za jugoslavensku reprezentaciju. Jugoslavija je u 6 službenih utakmica samo jednom uspjela pobjediti Njemačku. Hrvatska je u dosadašnje 3 službene utakmice sa Njemačkom, već 2 puta savladala Nijemce. A i u drugim sportovima, Hrvatska je bila jako uspješna. Jugoslavija u svojih 45 godina nikada nije imala wimbledonskog pobjednika, a Hrvatska ga ima.

Jugoslavija je za 45 odnosno, za 68 godina postojanja, (ako pridodamo i onih 23 godine prve Jugoslavije kada su se također igrali veliki teniski turniri), imala samo jedan osvojeni veliki grand slam turnir u tenisu. To je ostvarila Slovenka Mima Jaušovec, koja je 70-ih godina jedanput osvojila Roland Garros u Parizu. Hrvatska dosada već ima tri osvojena teniska grand slam turnira. Jugoslavija u svojih 45 godina, a i u onih ranijih 23 godine one prve Jugoslavije nikada nije osvojila prestižni Davis Cup, neslužbeno svjetsko momčadsko prvenstvo u tenisu, Hrvatska je. Jugoslavija u 45 godina nikada nije imala olimpijskog pobjednika u skijanju, niti uopće u bilo kojem drugom zimskom sportu, Hrvatska ga ima, i to četvererostrukoga, odnono četvorstruku olimpijsku pobjednicu. Jugoslavija nikada nije imala olimpijsklog pobjednika u nekoj atletskoj disciplini, Hrvatska ga ima, odnosno ima ih, ima dvije olimpijske pobjednice u atletici. Atletika i plivanje se smatraju temeljnim, bazičnim sportovima. Jugoslavija nikada nije imala niti jednog svjetskog prvaka u atletici, Hrvatska ga ima , odnosno ima dvije svjetske prvakinje. Na svjestkim prvenstvima u atletici, Jugoslavija je osvojila 0 medalja.

Hrvatska je dosada osvojila već 6 medalja, od toga 3 zlata. Na svjetskim prvenstvima u plivanju Jugoslavija je za 45 godina osvojila jedno srebro i jednu broncu, Hrvatska dosada već ima dva srebra. Na europskim prvenstvima u atletici, Jugoslavija je za 45 godina osvojila 15 medalja, od toga 6 zlata, Hrvatska je dosada osvojila 9 medalja, od toga već sada ima 5 zlata. Na europskim prvenstvima u plivanju za 45 godina, Jugoslavija je osvojila ukupno 15 medalja , od toga 1 zlato. Hrvatska je osvojila već dosada također 15 medalja, od toga 2 zlata. Hrvatska je u tradicionalnim momčadskim sportovima na ovim prostorima, kao rukomet i vaterpolo, sa naslovima olimpijskih i svjetskih prvaka, za dvostruko manje vremena, već dostigla bivšu državu.

Hrvatska je imala i svjetskog prvaka u profesionalnom boksu, Stipu Drviša i europskog prvaka Željka Mavrovića, koji je jedanput boksao meč za svjetskog prvaka u teškoj kategoriji protiv velikoga Lennoxa Lewisa i bio ravnopravan u tom meču. Hrvatska ima Mirka Filipovića. Marina Čilića, Sandru Perković,..itd. Hrvatska ima Modrića, Rakitića; Perišića i druge nogometaše, koji igraju u najvećim svjetskim klubovima, Realu, Barceloni, Interu itd.. Nijedan igrač za vrijeme Jugoslavije nije nikada zaigrao u Realu, Barcelonu, Inter ili Milan. Hrvatski su nogometaši najveći hrvatski brend u svijetu. Po njima za Hrvatsku znaju ljudi u skoro svakom kutu zemaljske kugle, i u Mongoliji, i Burkini Faso, i Vijetnamu, i u Hondurasu, i na otočju Fidži, i na Zapadnoj Samoi…

Raspadom Jugoslavije oslobađa se nacionalna energija novih država

Zapravo se raspadom umjetne države Jugoslavije dogodila jedna vrsta nacionalnog oslobađanja energije, nestalo je kontrolirano patronatsvo jugoslavenske države i Partije nad sportom, a sportaši su sada kao predstavnici svojih stvarnih nacija, mogli pokazati svoju stvarnu vrijednost i tako su sportaši postali uspješniji nego za vrijeme Jugoslavije, odnosno, neovisna Hrvatska izrodila je više stvarnih svjetskih sportskih zvijezda nego Jugoslavija. Hrvatska je imala vrhunsku sportašicu, kakvu Jugoslavija nikada u povijesti nije imala, najvećeg sportaša uopće u povijesti cijele “regije”, – Janicu Kostelić. Upravo činjenice iz povijesti Olimpijskih igara su brutalni argumenti protiv jugonostaligčarskih iluzija i utopija. Na prvim poslijeratnim olimpijskim igrama 1948. u Londonu, Jugoslavija je osvojila ukupno 2 medalje, obadvije srebrne. Na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju- 3 medalje, od toga jednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1956. u Melbourneu – 3 medalje, nijednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu – 2 medalje, od toga jednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1964. u Tokiju- 5 medalja, od toga jednu zaltnu. Na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku – 8 medalja, od toga 3 zlatne. Na Olimpijskim igrama 1972. u Muenchenu – 5 medalja, od toga jednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu – 8 medalja, od toga 1 zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi – 9 medalja, od toga 2 zlatne. Na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu – 18 medalja, od toga 7 zlatnih, Na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu – 12 medalja, od toga 3 zlatne. Dakle, jedino 1984. u Los Angelesu, rezultat nešto odskače od drugih rezultata na ostalim Olimpijskim igrama, na kojima je Jugoslavija sudjelovala. Zato što su zbog tadašnjeg hladnoga rata i političkih trzavica, SSSR i sve ostale u sportu jake države istočne Europe iz Varšavskog pakta bojkotirale te igre 1984. u SAD-u. Pa je Jugoslavija dobro profitirala od toga, što nije bilo jake konkurencije iz SSSR-a, Istočne Njemačke, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske… Na zimskim olimpijskim igrama, Jugoslavija je u 45 godina osvojila ukupno 4 medalje, od toga 0 zlatnih, Hrvatska je dosada osvojila 11 medalja, od toga 4 zlata. Pogledajmo broj zlatnih medalja, odnosno olimpijskih pobjeda. Jugoslavija je osvojila ukupno 23 zlatne medalje na 11 ljetnih olimpijskih igara i 0 zlatnih medalja na isto toliko zimskih olimpijskih igara. Četiri puta manja Hrvatska dosada ima 11 zlatnih medalja na dosadašnjih 7 ljetnih olimpijskih igara plus 4 zlata sa isto toliko Zimskih olimpijskih igara, dakle ulupno 15. Nakon narednih 4 ljetne i 4 zimske olimpijske igre, dakle, kada Hrvatska bude imala isti broj nastupa na olimpijskim igrama kao i Jugoslavija, Hrvatska će po broju zlatnih medalja vrlo vjerojatno dostići, ili čak i prestići Jugoslaviju. Hrvatska se u sportu doista ima čime ponositi. Hrvatska je od svog osmaostaljenja do danas, u dvostriko kraćem vremenu, nego što je imala Jugoslavija, u nekim sportovima već sada dostigla Jugoslaviju, a u nekim sportivima je i prestigla. Iako su sportaši u bivšoj državi imali povoljnije uvjete jer je država obilato financirala sport i sportaše, za sport se puno izdvajalo, dok danas u Hrvatskoj, nema takve državne podrške, već se hrvatski sportaši većinom moraju osloniti “u se i u svoje kljuse”. Da je Htvatska, srazmjerno broju stanovnika, respketabilna sportska nacija, to se, izgleda, više primjećuje i cijeni izvana, nego ovdje u samoj Hrvatskoj, Tako su njemački komentarori na njemačkoj TV, na prijenosu otvaranja Olimpijskih igra u Riju, prilikom ulaska hrvatskih sportaša u stadion rekli, da je zadivljujuće to kako tako mala nacija kao Hrvatska ima tako izvrsne sportaše. Stoga je svaka žalopojka za “sportskom silom” Jugoslavijom, ne samo nepotrebna, već i smiješna. Za razliku od Jugoslavije SSSR je doista bio sportska sila. Ipak, nijedan sportaš iz Litve, Estonije i Latvije, (koje su u sportu manje uspješne od Hrvatske), nikad ni u snu ne bi rekao, – ah šteta što se raspao SSSR, sada bi imali medalja više od SAD-a i Kine. Takvo nešto nećete čuti.

Branimir Karlo/croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save