Don Tomislav Topčić: Pokrštenje germanskih i slavenskih naroda
Sveta braća Ćiril i Metod
U prvi mah nije za Crkvu bilo lako ni razumljivo prići Germanima. Od konstantinovskog preokreta navikla se ona kao državna Crkva da bude jedna od stupova rimske države. Germanska su plemena nastupila kao rušitelji i Rim je pod njima teško trpio.
Prva vjerovjesnička središta bila su stari rimski biskupski gradovi. Oni su najvećim dijelom preživjeli germansko osvajanje te su ostali kao žarišta crkvenog života i pod novim gospodarima. Oko 400. godine stajali su stari rimski gradovi kao oaze rimske kulture i kršćanstva zaposjednuti od poganskih germanskih naseljenika. Istakli su se biskupi Martin iz Toursa (+397.), Liborije iz Le Mansa (+797.), Severin iz Kolna (+oko 400.), kasnije Avit iz Vienne (+518), Remigije iz Reimsa (+oko 533.) i Cezarije iz Arlesa (+542).
Avit iz Vienne radio je vrlo na obraćenju Burgunđana. Remigije iz Reimsa posvetio se obraćenju Franaka (Klodvigovo krštenje 496. ili 498/499.). Pokatoličenje franačkog naroda položilo je temelje za stupanje Franaka s domaćim pučanstvom te je to bilo odlučno za pridobivanje ostalih Germana za katoličku vjeru. Katolička vjera dala je franačkom kraljevstvu unutrašnju čvrstoću i ugled u ostalom svijetu.
Klodvig je sada imao uza se i domaće katoličko stanovništvo, napose vrlo ugledni katolički episkopat; uživao je čak simpatije istočnorimskog carstva. Narod je prigrlio kršćanstvo jednostavno slijedeći primjer svoga kralja. Prije krštenja nije bilo ni kršćanske pouke, a ni starokršćanskog katekumenata. Dogodilo se masovno obraćenje, a nakon toga nije slijedio nikakav kršćanski odgoj. Kralj se nametnuo kao gospodar Crkve, on je postavljao biskupe, sazivao sinode i određivao kako će se živjeti.
Irsko-škotska Crkva
Prvo kršćansko vjerovjesništvo Otok je primio prije 400. iz Britanije; možda su prvo sjeme zasijali upravo redovnici Martina iz Toursa. Papa Celestin I. poslao je 431. đakona Paladija kao prvog biskupa k Ircima koji vjeruju u Krista. Britanac Patrik (oko 385.-461.) može se smatrati pravim vjerovjesnikom Irske. Patrika su oko 401. irski pljačkaši odvukli u Irsku kao zarobljenika i ondje se upoznao sa zemljom i njezinim jezikom. Godine 407. vratio se u domovinu, a kasnije je vjerojatno stupio kao redovnik u slavni samostan u Lerinu (u južnoj Galiji), zatim postao klerik u Auxerreu, a onda je 432. pošao kao vjerovjesnik u Irsku i postao biskup umjesto netom umrlog Paladija. Patrik je umro 461.
Velike samostanske zajednice predstavljale su u svakom od brojnih plemena ono pravo crkveno-religiozno središte. U 6. stoljeću bilo je redovništvo veoma rašireno. Dušobrižnici u Irskoj bili su svećenici redovnici. Samostani su rasli i cvali; bile su to škole duhovnog života i pobožnosti. Uskoro su Otok nazvali insule sacctorum i insula doctorum. To zlatno doba irske Crkve trajalo je sve do otprilike 740.
Irsko se redovništvo nije zatvorilo pred svijetom; naprotiv bilo je ispunjeno oduševljenjem i željom za akcijom i tako su prolazili kroz Galiju,Italiju, Germaniju, čak do Panonije. Kolomban Mlađi (530.-615.) bio je najznačajniji od tih irsko-škotskih putujućih vjerovjesnika i osnivača na Kontinentu. Godine 590. krenuo je svojih 12 apostola na sveto hodočašće preko mora na europsko kopno. Godine 613. osnovao je u sjevernoj Italiji opatiju Bobbio i tu je umro 615.
Kršćanstvo u Britaniji
Krajem 6. stoljeća počeli su istovremeno i Rim i irsko-škotska Crkva vjerovjesnički rad među Anglossasima. Godine 597. poslao je papa Grgur Veliki (590.-604.). Augustina, priora rimskog samostana sv. Andrije, s još četrdesetoricom redovnika u Englesku. Kralj Kenta Ethalber primio ih je ljubazno. O Božiću 597. Augustin je već pokrstio kralja i s njime još deset tisuća ljudi. Nastanio se u Canterburyju. Kraljevina Kent prva se obratila na kršćanstvo. Od godine 624. do 633. slijedili su je Wesswx i Northumberland.
Veza irske pobožnosti s rimskim duhom pokazala se uskoro veoma plodna. Stroga askeza i irska pokornička disciplina postavile su u mnogobrojnim novim samostanima osnove za bujni duhovni život i znanstvena nastojanja. Taj je procvat trajao do 11. stoljeća. Čak 33 anglosasonska kralja i kraljice završili su u samostanima; 23 kralja i 60 kraljica štuju se kao sveci. Anglosasonski redovnik i crkveni naučitelj Beda Časni (672.-735.) u svojem djelu Historia ecclesiastica gentis Anglorum pokazao nam je veoma živo kako se uklapanje germanskog naroda u kršćanski i kulturni i misaoni svijet odvijao i kako je divne uspjehe donio.
Misionar Winfried Bonifacije
Bio je to najveći od anglosaksonskih misionara na Kontinentu, jedan od najznačajnijih zapadnjačkih ključnih likova, onaj koji je utro put kršćanskoj zajednici naroda u Europi. Winfried Bonifacije rodio se između 672. i 675. u kraljevini Wessex. On je nepokretnu franačku narodnu Crkvu priveo nanovo k sveopćecrkvenoj zamisli, oslobodio je iz osame i povezao s Rimom, središtem sveopće Crkve.
Počasni naziv apostola Njemačke dobio je tek u 16. stoljeću. Prije propovijedanja pošao je u Rim zatražiti od pape Grgura II. poslanje i nalog. U Rimu je dobio ime Bonifacije. Da bi mu dao još veći autoritet u organizacijskom radu, Grgur III. (731.-741.) imenovao ga je 732. nadbiskupom bez stalnog sijela i ovlastio ga je pri tom da posvećuje biskupe u biskupijama koje bude osnovao.
Kako, dakle, čak ni nadbiskupsko dostojanstvo, a ni autoritet nisu bili dovoljni, krene Bonifacije 737./738. i po treći put u Rim gdje je dao da ga papa postavi za apostolskog legata za Bavarsku, Hessen i Tirinegiju s naročitim zadatkom da u tim zemljama provede čvršću crkvenu organizaciju. Od godine 738. do 747. posvetio se Bonifacije isključivo organizaciji i reformi Crkve u franačkom carstvu. Godine 747. biskupi okupljeni na jednoj sinodi pod Bonifacijevim vodstvom uputili su papi poruku da će mu uvijek biti vjerni. Kad se spremao na svoje posljednje vjerovjesničko putovanje u Frioziju, ondje su ga u zasjedi s još pedeset i dvojicom drugova kod Dokkuma ubili poganski Frižani.
Zapadni i istočni Slaveni
Moravljani
Prvi poznati njihov knez je Mojimir. Kada se 846. pokušao otresti vrhovništva Ljudevita Pobožnog Njemačkog. Ljudevit ga zbaci s prijestolja i postavi njegova sinovca Rastislava (846.-870.) koji je već bio kršten. Rastislav se i sam želio otresti njemačkog vrhovništva. Radi toga je želio i u Crkvi oslabiti preveliki utjecaj Nijemaca.
Rastislav je tražio vjerovjesnike iz Bizanta koji poznaju slavenski jezik. Sveta braća Ćiril i Metod uputiše se 863. s još jednim đakonom u Moravsku. Izgleda da franački svećenici nisu odmah uočili opasnost, ali se uskoro uzbuniše i optužiše svetu braću papi Nikoli I. (858.-867.). Zato ih papa pozove u Rim da ih sasluša. Dok su bili na putu, umre Nikola I. Naslijedi ga Hadrijan II. (867.-872.). Kad se pročulo da braća nose sobom moći svetog Klementa, novi papa iziđe svetoj braći u susret sa svećenstvom i pukom i tako oni u slavlju uđoše u vječni grad.
Kad ih je papa saslušao, uvjerio se o njihovu pravovjerju i odanosti Petrovoj stolici, odobri i prihvati njihov rad i uporabu slavenskog jezika i pisma u liturgiji. Ćiril koji je bio slaba zdravlja oboli od groznice koja je u Rimu u to doba harala i umre 14. veljače 869. Poslije bratove smrti vrati se Metod sa svojim suradnicima u Moravsku. Po Koceljevu savjetu ponovo pođe u Rim da ishodi od pape obnavljanje srijemske nadbiskupije pod čiju bi jurisdikciju došli Slaveni u Panoniju i Moravskoj ravnici. Metod je imenovan i posvećen za srijemskog biskupa. Pod njegovu jurisdikciju stavljeni su slaveni u Panoniji i Moravskoj. Ujedno mu je povjereno širenje kršćanstva među njima.
Slovaci
U prvoj polovici 9. stoljeća knez im je bio Pribina koji se pokrsti za kralja Ljudevita. Na rijeci Zali podigne Pribin grad u kojemu sagradi više crkava. Sv. Metod je neko vrijeme živio na njegovu dvoru i po njegovoj željeli bila je obnovljena srijemska biskupija. Zato Kocilj svoju zemlju podredi pod njezinu jurisdikciju. Mađari srušiše i Koceljevu državu.
Česi
Za vrijeme slavenske seobe krajem 5. i početkom 6. stoljeća doseliše se Česi podijeljeni u rodove i plemena u današnju Češku. Za kneza Svatošluka Česi se udruže s Moravljanima. Tada su u njihovoj zemlji širili kršćanstvo Metodovi učenici. Metod pokrsti kneza Borivoja i ženu mu Ljudmilu kada su došli na Velehrad u pohode Svatopluzku.
Nasljednici Borivoja Spitiljenjev I. (894.-912.) i Vratislav I. (912.-915.) bili su kršćani, ali je još većina naroda bila poganska. Za malodobnog je njegova sina Većeslava (915.-935.) došlo do oštre poganske reakcije kojoj je bila na čelu majka mu Dragomira od plemena Ljutica. Do reakcije je došlo radi pojačanog pritiska Nijemaca. Baka Ljudmila, koja je Većeslava odgojila u kršćanstvu, ubijena je 920. Otpor je protiv Nijemaca rastao, a na čelo se nezadovoljnika stavio njegov brat Boleslav I. Grozni (935.-967.) i majka mu Dragomira.
Vlastitom rukom Bioleslav je ubio brata i uspostavio poganstvo i obnovio progone. Boleslav II. Pobožni (967.-999.) uspostavio je biskupiju u Pragu. Tek za kneza Bratislava I. (1037.-1055.). kršćanstvo se potpuno utvrdilo.
Poljaci
Kršćanstvo su primili preko Čeha. Njihov knez Mječislav (960.-992.) vjerojatno normanskog podrijetla, uze za ženu 965. Dobravu, kćer Boleslava II. Pobožnog, koja je bila revna kršćanka. Ona obrati muža i on već sljedeće godine primi krštenje. Mječislav i Dobrava su revno nastojali oko obraćenja svoga naroda. Da bi se širenje kršćanstva bolje odvijalo, bila je 968. osnovana prva biskupija u Poznanju. Prvi su biskupi bili Nijemci Jordan i Unger.
Kršćanstvo su Poljaci rado primili, tako da je do kraja 10. stoljeća većina pokrštena. Za Boleslava I. Hrabrog (992.-1025.), kada je car Oton III. godine 1000. hodočastio u Gniezno na grob sv. Vojtjeha, podigne u Gnijezanu nadbiskupiju u sporazumu s papom Silvestrom II. Međutim za kralja Kazimira (1040.-1058.), koji je bio odgojen u Clunyu, procvat je kršćanstva bio potpun. U Poljskoj je podigao mnoge samostane i otvarao brojne škole. Njegov nasljednik Boleslav II. (1058.-1079.) je nećudoredno živio, i kada ga je radi toga javno ukorio Stanislav, biskup u Krakovu, zatvorivši crkvena vrata, kralj uvrijeđen, vlastitom rukom ubije svetoga biskupa.
Rusi
Varjag Rjurik osnovao je rusku državu 862. u Novogradu. Država se naglo širila, a središte joj je preneseno u Kijev. Oko njegova krštenja radila su dvojica patrijarha, Ignacije i Focije. Tako je već za kneza Igora (902.-945.) bio u Rusiji lijep broj kršćana kojima je glavno svetište bila crkva sv. Ilije u Kijevu u kojemu su pogani imali svoje svetište boga Peruna.
Car Vasilije II. (976.-1025.) vodio je tešku borbu s makedonskim carem Samuilom. Vladimir to iskoristi i godine 989. udari na Herzon. Zatraži za ženu carevu sestru, princezu Anu. Vladimir se već prije 987. bio tajno krstio. Nije tada želio krštenjem izazvati pogansku većinu. Vasilije, našavši se u škripcu, pristane i vjenčanje bi obavljeno. S princezom Anom dođoše u Kijev bizantinski učitelji i svećenici.
U Kijevu je podignuta metropolija s više sufragana, a prvi metropolit bio je Grk Lav. Vladimir je umro 1015., a ruska ga Crkva štuje kao sveca i smatra ga prvim svojim apostolom. I poslije Vladimirove smrti bilo je još pogana. Rusku je nacionalnu Crkvu za svoje duge vladavine uredio njegov sin Jaroslav (1015.-1054.).
Polapski Slaveni
S kršćanstvom su došli u dodir za Karla Velikoga koji ih pokori i osnuje Lužičku i Srpsku marku. Za njegovih se nasljednika Slaveni opet domogoše slobode. Njemački kralj Henrik I. Ptičar (919.-936.) ponovo je počeo osvajati njihove zemlje. Nastojao je širiti kršćanstvo, ali su se ono slabo odazivali jer je ono dolazilo od strane Nijemaca. Oton I. (936.-973.) nastavio je pokoravanjem njihove zemlje i nametanjem kršćanstva i koloniziranjem Germana. Da bi širenje kršćanstva bilo uspješno, osnovao je 986., pristankom pape, nadbiskupiju u Magdeburgu.
DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA