Mentalni sklop boljševizma ostavio je duboke tragove
Nakon 25 godina samostalnosti i suverenosti smije se učiniti analitička rekapitulacija hrvatskih građana i izabrane vlasti u Republici Hrvatskoj. Ako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, onda Hrvati, građani Hrvatske, tj. biračko tijelo, sve ove godine imaju daleko bolju vlast nego im pripada!
Neprestano i na svim razinama narod kuknjavi o nekvalitetnoj i nekompetentnoj vlasti, a da narikače sebe nisu makar jednom dobro pogledali. I to traje od prvih ratnih dana suvremene Hrvatske države, dakle od 1991. i s godinama narodno se njurganje samo povećava?! Taj cvilež i kritika političara postali su prava moda – svi oni znaju bolje. Jer da se „njih pita“ ti bi ulični pametnjakovići koji se savršeno “razume” u politiku, sex i nogomet – sve od pravosuđa do gospodarstva, prosvjete, poljoprivrede i kulture – riješili u jedno popodne uz dvije kave i nekoliko boca piva.
To je ono hrvatsko biračko tijelo koje je napokon dobilo prigodu izreći u mikrofon i kameru svoje „sveznanje“ koje su stekli iz novina i televizije i svoju neskrivenu samouvjerenost. Ona neuka gomila što se hrani turskim sapunicama, hrvatskom nogometnom ligom, igra sreće na igru, baulja ulicama, sjedi po kafićima i mudruje ili oni još gori polupismeni pametnjakovići odgojeni na dijalektičkom materijalizmu i samoupravnom socijalizmu, a potom „dorađeni“ u raznim kumrovačkim kursevima, tzv. politički analitičari.
Samoupravljači bivši i sadašnji, jednostavno su nezaustavljivi i nepopravljivi, komunizam je naime neizlječiv. Čak i oni mlađi koji se nikad nisu dotakli te bodljikave krune marksizma, ali su im stariji pričali da je to navodno bilo sjajno – i povjerovali su bez zadrške. Jer je lakše povjerovati i nadati se povratku jugoslavenskih samoupravljačkih vremena zabušavanja, nego raditi, zaraditi i osmisliti život.
„Bilo je siromašno, ničeg nije bilo, ali je opet bilo bolje!“, i ta se izmišljotina prenosi s koljena na koljeno. Jer to „prije“ odnosi se na Titina vremena „jednakijih“ – crvene buržuazije, tzv. komunističkog srednjeg sloja, i „jednakih“ – pokornog i ustrašenog radništva-samoupravljača. Iz tih vremena poznata krilatica: „I oni su krali, ali su narodu ostavljali“, možda najbolje govori što je to bilo dobro i ostalo na cijeni. Dakle krađa svakako, i to nije nikakav grijeh, samo treba i sirotinji pustiti da se zapomogne i domogne svoje male „pinke“. I to je životni kredo tih „boljih vremena“, način življenja i kanonizirani moral velike i male pinke! Krasan socijalizam samoupravljačkog nerada i općenarodna krađa kontrolirana od komunističke tiranije.
I to više nije bio samo način rada i života nekoliko naraštaja, to se ukorijenilo i postaje mentalitet i svjetonazor: kolektivno pamćenje koje se sustavno i naraštajima uvlači u duh nacije dok je potpuno ne preuzme i korumpira. Ostaje u nasljeđe kao nekakav izgubljeni raj i ta se priča prenosi sve dok se ne ne ukorijeni i počme donositi prve plodove – upravo današnje birače slične negdanjim samoupravljačima. Ostale su premnoge, upravo upozoravajuće sličnosti; činjenice i utisak da se malo toga ili ništa od vremena socijalističkog samoupravljanja promijenilo. Mentalni sklop boljševizma ostavio je duboke tragove, čak i tamo gdje bi se najmanje nadali.
Stranačka mladež hrvatskih političkih stranaka, njen ustroj i svrha, silno podsjećaju na regrutaciju podmlatka u jednopartijskim sustavima. Stranačka mladež je zamišljena kao nekakvo spremište mladih i „perspektivnih“ kadrova iz kojeg se onda regrutiraju budući političari, budući stranački uhljebi u izvršnoj vlasti i državnom/lokalnom činovništvu, gdje god stranka zatreba. To je način da se postane „naš“ – stranački provjeren „naš čovjek“, što znači lojalan i poslušan. I to je najvažnije. „Naš“ je kriterij povrh svega, pa je greda u oku „našeg“ manja od trune u oku „njihovog“. Postati „naš“ je nesumnjiva podobnost i prednost pred bilo čime i bilo kime. Nema dvojbe da je „naš“ redovito bolji od nekog tko je u svojoj profesiji „samo“ izvrstan ili čak i najbolji. Postati „naš“ je stranačka inicijacija temeljena na “pionirskim i omladinskim” načelima, naročito kod SDP-a – jer tamo se dolazi samo na poziv – a poslije koje slijedi škola ulizništva, visoke perfidije, izdaje… sve što se u stranci radi da bi se stupilo u Predsjedništvo, Glavni odbor… nasapunalo stranačkom kolegi “dasku” na putu prema vrhu i kako to već ide.
Stranačka mladež je skup ambicioznih (ne baš) mladih ljudi koji su shvatili da je u politici sva moć, društveno napredovanje i da jedino politika pruža mogućnost moćne sinekure. I to je uvijek njihova svjesna odluka, izbor lakšeg načina do karijere javne osobe, pogodnosti i osobnog probitka. Na taj način i s tim motivima stranka okuplja mlade i ambiciozne, lukave premazance, nasljednike svojih seniora i ustoličuje kriterij lukavaca i podobnosti, dok kriterij izvrsnosti ostaje samo standardna laž političkog obmanjivanja.
Nezamislivo birokratizirane institucije, državna i lokalna administracija postali su striktno stranački obojeni i pripadnost stranci po “komitetskom” načelu postao je jedini kriterij. U komunizmu je to bila pripadnost Komunističkoj Partiji i MPP (Moralno-politička podobnost). Od 1991. godine to je pripadnost stranci na vlasti u državi ili lokalnoj upravi, a kriterij izvrsnosti i stručnosti nije nikad saživio, nije se nije nikad ni počeo primjenjivati, jer nikad nikome iskreno nije do toga stalo.
I zato se još uvijek govori o radnome mjestu umjesto o poslu. Roosveltov „New deal“ nije se odnosio na radna mjesta nego na posao. Tezu o radnome mjestu zastupaju njih četiri-pet vječitih ribića i severa, okorjelih samoupravljača i sindikalnih aktivista u kontinuitetu još iz propale Jugoslavije. Njima je u interesu kočiti bilo kakve promjene i gospodarski napredak da ne ostanu goli višak, da im radnici jednog dana ne kažu: vi nam doista ne trebate, jer incidenti s Vladom služe samo vašim ambicijama. Ali još voda do grla još nije stigla: vikendi i državni praznici još se elegantno premošćuju, i živi se od vikenda do vikenda, od ljetnih do zimskih praznika, u vlastitoj nekretnini, apartmaniziranim vikendicama i sivoj ekonomiji turističkog i inog „fuša“ – samoupravljačkim socijalizmom.
Ovakvi birači-samoupravljači i nisu zaslužili drugo nego dugu ruku UDBA-e nad svojim životima i krvavu komunističku čizmu na svom vratu. Dijagnoza takvog užitka zove se mazohizam, u Hrvata je dijagnoza nešto jednostavnija: sluge, i tu nema velike pomoći. U onim „boljim vremenima“ smjeli su zabušavati i to nadoknađivati denunciranjem kolega i prijatelja; smjeli su nekažnjeno odnijeti iz skladišta, baviti se sivom ekonomijom, i opet sve nadoknaditi drukanjem “narodnih neprijatelja”. Živjeli su u strahu od komitetskog progona, ali se osjećati jednakim u toj razdiobi straha, jer i najveći su tada padali pa je i to vrst jednakosti. I nedostaje im gorčina nemoći i slast denuncijacije.
Mentalitet sluge prepoznatljiv je na ulici, poslu i na domjencima, u ministarstvima isto kao u diplomaciji, u uredu Predsjednika RH, uredu Premijera – smiješak snishodljivosti, laskanje, „pinka“ u džepu i onda hvastanje po Špici i štekatima: slapovi priča o dovitljivosti, neustrašivosti… Ushićene sluge prepričavaju svoje poslovne akrobacije i moralne akrobacije, a preskaču ulizivanje i više ne znaju koliko lažu i koliko su bijedni, oni i svi koji ih slušaju. Narod slugu, zato nam ugostiteljstvo i turizam idu od ruke.
Republika Hrvatska s takvim izbornim tijelom i stranačkom političkom ponudom nema ni izlaz za nuždu. Hrvatska „politička elita“ i njihovi glasači zaslužili su jedno drugo i tu nema povoljnog riješenja. Zar uzavreli HDZ koji više ne može sakriti gorčinu, idejno raslojavanje i osobni animozitet; sve te promjene na vrhu stranke i nesretan predsjednički niz od bonvivana Ive Sanadera, posve zalutale i nekompetentne Jadranke Vlaisavljević (Kosor), mučaljivo-stidnog Tomislava Karamarka i najnovije akvizicije: karijernog diplomata Andreja Plenkovića? Ili SDP koji nije nikad želio samostalnu i suverenu Hrvatsku, zato je i napustila Sabor kad se o tome glasovalo, njezin izbezumljeni vođa Zoran Milanović? Zar doista i još jednom provincijski beznačajci okupljeni u MOST-u ili sovjetski laburisti-klaunovi pokušavaju uvjeriti narod u svoju “povijesnu” misiju? Ili „Živi zid“, anarhistička skupina na čelu s propalim studentom i njegovi revolucionarni sljedbenici i lupetala, neradnici koji snivaju nove nacionalizacije slične onima iz pedesetih godina prošlog stoljeća? Ili kriminalom i autonomaštvom opsjednuti IDS i svi drugi regionalci okupljeni oko istrošenih i propalih političkih veličina koje traže načina kako oslabiti nacionalnu državu hrvatskog naroda?
A onda na sve ovo još treba poslušati kad lupetala na TV-u ispred svojih strančica iznose svoje programe i vrijeđaju zdrav razum. To su oni s ulice i trgova koji najozbiljnije misle da bi mogli „odraditi posao“. Samo „pupovci“ odrađuju svoju zadaću proizvodnje smutnje i razdora u Hrvatskoj, oni su uspješni na sramotu srpske manjine u Hrvatskoj.
Opasno i nimalo elegantno rješenje nudi srbijanska agresivnost, više nego objektivna opasnost od hrvatskog istočnog susjeda. Novo-staro velikosrpsko posezanje za Hrvatskom, njihovo agresivno nestrpljenje kao u razdoblju od 1989. do 1990. godine pred Domovinski rat kad su mislili da im je razoružana Hrvatska na dlanu i samo treba stisnuti šaku. Samo srpsko-srbijansko razbojništvo i prijetnje mogu ponovno okupiti Hrvate i još ih jednom pobijediti, ali nisam siguran znamo li poslije sačuvati i urediti svoju državu? Godine 1991. bio je to Slobodan Milošević, srbijanski vožd i hrvatski ujedinitelj, sutra to može biti Aleksandar Vučić. Milorad Pupovac ostat će uvijek ono što je bio od samog početka- trojanski konj u hrvatskoj političkoj areni!
Rješenje će ipak doći od velikih krojača svjetske politike. Njihove krojačke sugestije bit će na vrijeme dostavljene njihovim izvidnicama u Hrvatskoj i Republiku Hrvatsku pokrenut će onaj koga krojači izaberu bilo to drago ili krivo hrvatskim samoupravljačima ili samoproglašenim političkim elitama.
Zoran Milanović dobro nosi odijela i zna vezati kravatu, nešto su ga ipak naučili tijekom godina provedenih u diplomaciji, međutim košulja izuzetno dugih rukava, ona što se kopča otpozadi, poboljšala bi uvjerljivost njegova nastupa i doprinijela autentičnosti. Vrlo vjerojatno da su se veliki krojači odlučili za tu manekensku lutku, a državničko će odijelo ipak sašiti nekom drugom, znatno različitom od Milanovića.
Moguća velika koalicija je veliki dogovor – DRUGIH, nažalost jedna lekcija umišljenim političarima i samoupravljačima koji koji uporno izlaze na birališta dokazujući da nisu ništa naučili, lekcija svima koji se busaju u svoju pamet i političku razboritost.
Hrvatskoj ne trebaju vođe i s vođama nema najbolje iskustva, nego dobro uređene institucije koje doista časno rade svoj posao. Međutim izgradnja institucija daleko je teža i odgovornija nego aplaudiranje i dodvoravanje vođama, zato u glavama socijalističkih ljevičara i njihovih birača još živi isključivo Tito i jugoslavensko socijalističko samoupravljanje.
L. C./hrsvijet.net
