„KOMPROMISI VODE PREMA DOBROBITI SVIJU“
Milanović kao enciklopedija suvišnih znanja – Saborska govornica je idelano mjesto za promociju vlastite političke opcije.
Dokazao je to davno pokojni Božidar Pankretić, podižući svojim populističkim, narodskim govorima ugled HSS-a u biračkom tijelu. Dokazuju to i danas Lesarovi Laburisti, kao i HDSSB-ovi zastupnici na čelu s dr. Burićom.
Ipak, ozbiljan političar koji sutra pretendira preuzeti odgovornost kreiranja državne politike, mora „dvaput mjeriti – jednom sjeći“. U prvom pokušaju berbe jesenskih plodova ljetne konsolidacije stranke, HDZ možda nije iskoristio prigodu u mjeri u kojoj je dezorjentirani SDP dopustio. Ali da su Stier, Jandroković, Ana Lovrin i ostali HDZ-ovi zastupnici svojim pitanjima pogađali u sridu, najbolje pokszuju analize orjunaških novinara koji su, još dok je zasjedanje Sabora trajalo, požurili proglasiti nadmoćnu pobjedu kukurikavaca, opisujući premijera kao wunderkind-a koji je naizust (re)citirao nekakvu enciklopediju suvišnih znanja. Milanovića se časti epitetima „neupitne kompetencije“, „vrhunske inteligencije“, nadljudske „superiornosti“ i „nadahnute elokvencije“. A zapravo je svaki njegov (od)govor bio tek „cimbal što ječi i praporac koji zveči“.
Premijer nije mogao skriti mržnju spram dojučerašnjih kolega u kojima je, zamislite, „uzaludno pokušavao iskopati nešto ljudsko“. Takav rasistički govor upućen zastupniku Stieru, koji se „slučajno“ rodio u Argentini, tamo gdje su mu roditelje otjerali isti oni kojima je i danas žao što 45. nisu pobili sve koji tada nisu dokučili njihovo shvaćanje „bratstva“ i njihov poziv na „jedinstvo“. Takvu uvredu izvandomovinskim Hrvatima se nikada nije usudio izreći ni pokojni Račan (koji se doduše također nije imao sreću roditi u Hrvatskoj, jer su mu majku iz Hrvatske potjerali neki drugi silnici). U šampionu arogancije, manekenu bahatosti, zarobljeniku vlastitog ega, Karamarko je šutnjom i mirnoćom, uspio hrvatskoj javnosti razgoliti nedoraslog, umišljenog „lidera“, političkog blefera bez pokrića kojemu zapravo i ne treba opozicija. „Lidera“ koji će, ako ne promijeni retoriku, sam sebe i Vladu koju vodi uskoro odvesti na smetlište neiskorištenih talenata, impotentnih za novu reciklažu.
Karamarkov otklon od Sanadera i Mesića i svih djela njihovih
Za razliku od Milanovića, Tomislav Karamarko je prije tjedan dana, u prigodi prve službene posjete Hrvatima u BiH, svojim javnim nastupom u multikulturalnoj sredini kakvo je Jajce, pokazao da je spreman preuzeti odgovornost za ono što članstvo i simpatizeri HDZ-a i svi hrvatski domoljubi od njega i očekuju.
Kao predsjednik HDZ-a nije, kako su pojedinci iz jednog ili drugog BiH HDZ-a očekivali, došao amnestirati promašaje svojih dvoje prethodnika na čelu stranke ali ni nametati lažno jedinstvo, nego je kao iskusan političar govorio o novim odnosima HDZ-a prema sestrinskim strankama u BiH, koji su „ušli u svoju novu realnost, u svoju novu fazu, svoju novu povijest. Nisu i neće ti odnosi biti puka deklaracija, puste riječi! Ako je to i bilo nekada, danas je to nova praksa, danas smo okrenuli novu stranicu naših odnosa. A ti će odnosi biti doista sestrinski i bratski! Oni će biti otvoreni, živi, iskreni, trajni, odgovorni!
Naravno, u tom odnosu vidimo i naša dva HDZ-a BiH koji će biti dio ovih odnosa, koji će živjeti i djelovati kao jedan kad je riječ o interesima i budućnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Te riječi su imale odjeka u vodstvu jednog i drugog HDZ-a u BiH, još više među običnim članovima koji dobro znaju da silovano jedinstvo i glumljeno bratstvo uvijek iznova vode u još dublje podjele i razdore.
Kao povjesničar, Karamarko nije zaboravio podsjetiti na slavnu, kraljevsku prošlost Jajca i ovih krajeva koji su i za vrijeme Osmanlijske vlasti nazivani “turskom Hrvatskom” (Croatia Turcica). Povijesne reminiscencije na Hrvoja Vukčića Hrvatinića i teška stoljeća opstanka katolika, Hrvata na ovim prostorima, podsjećanje na nepodijeljenu opredjeljenost Hrvata za jedinstvenu i suverenu BiH na referendumu 1992. godine, te isticanje veličanstvene pobjede, zajedničke akcije HV-a i HVO-a u oslobađanju Jajca, Dobretića i Pougarja 1995. godine, su još jednom potvrdile staru mudrost da će samo onaj tko dobro zna odakle dolazi, znati kamo ide. Ne može se graditi budućnost ignorirajući prošlost.
Kao državnik, predsjednik najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj, Tomislav Karamarko je svojim prvim posjetom upravo Hrvatima Središnje Bosne donio novu nadu, šaljući jasne i nedvosmislene poruke ohrabrenja, ostajući pri tom u okvirima uljudnog diplomatskog govora. Podsjetio je nazočne na trenutak u kojem se BiH nalazi uoči pretpristupnih pregovora s EU, višekratno naglašujući BiH kao Domovinu i Hrvata, našu neupitnu odanost BiH, te stratešku upućenost Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku, na njezinom putu u euroatlantske integracije. Ne zadržavajući se samo na povijesti, Karamarko je pozvao na zajedničku usmjerenost sva tri naroda i cijele BiH k budućnosti i gospodarskim temama. „Nema, dragi prijatelji, ovdje u BiH trajnog uspjeha jednog naroda na račun drugoga! Nema uspjeha i trajne sigurne budućnosti bez dogovora, bez uvažavanja i praktičnih kompromisa. A da bi se to prakticiralo, mora se njegovati politika i kultura povjerenja. U tom smislu, dobro je i pametno učiti na europskim iskustvima i praksi: kompromisi uvijek vode prema koristi sviju! To je mudra i odgovorna politika, politika prosperiteta! Ne treba više odgađati takvu politiku, neka se prosperitetu i realnom suživotu već danas otvore vrata.“
Moram priznati da ni sam, kao svjedok iz prvog reda, za vrijeme zadnjeg posjeta Hrvatima Bosne i Hercegovine pokojnog predsjednika Tuđmana, vjerojatno kao i Vlado Šoljić, Božo Ljubić, general Sopta, pukovnik Šimunović i drugi svjedoci tih dana „ponosa i slave“, nisam mogao odoljeti iskušenju usporedbe dvojice povjesničara, Karamarka i Tuđmana, prvog i posljednjeg predsjednika HDZ-a,. U kontekstu vremena i prostora te različitih okolnosti njihovih posjeta Hrvatima u BiH, dijelim razmišljanje većine (ne)spomenutih prijatelja da je Tomislav Karamarko na čelu današnjeg HDZ-a pravi izbor i dostojan nasljednik prvog (mnogi će reći zapravo jedinog do sad) hrvatskog predsjednika. Možda mu, kako su neki primjetili, nedostaje odlučnosti, generalskog garda i karizmatičnosti vođe kakvu je imao dr. Tuđman. To ćemo moći uspoređivati tek kad Karamarko u nekoj novoj prigodi posjeti BiH kao predsjednik Vlade ili predsjednik Hrvatske. Sudeći po reakcijama bošnjačke javnosti, i iz prve ruke – ovom skupu nazočnog načelnika općine Jajce, Nisveta Hrnjića – odmjerenost i diplomacija, uz čvrst i jasan stav o neupitnoj pomoći Hrvatima u BiH, i cijeloj BiH, ocrtali su Karamarka kao modernog državnika budućnosti, kao budućeg dobrog susjeda kojeg ne će slaviti samo Bošnjaci. Državnika koji si nikad ne će dopustiti zaobilaženje hrvatskih sredina u BiH, kako je to radio Stipe Mesić.
Ovim posjetom, svojim govorom i susretima koje je aktualni predsjednik HDZ-a imao s bošnjačkim i hrvatskim političarima, katoličkim svećenicima i narodom Središnje Bosne, Karamarko je zapravo pokazao potpuni otklon od „regionalne“ politike onoga zbog kojeg mu dio članstva HDZ-a i vođe onoga što se naziva hrvatskom desnicom, još uvijek zamjeri i ne oprašta. Karamarku uopće nije trebalo osiguranje u Jajcu, ali u njegovu okruženju nisu bili djelatnici (bivše??) bošnjačke službe AID-a, koji su uz Hanku Paldum, bili neizbježna pratnja S. Mesiću. Uz Karamarka su bili dragovoljci domovinskog rata koji su branili Pougarje, Kupres i Uzdol. Karamarko nije zbijao šale na račun Hercegovaca nego ih je pozvao za svoj stol za vrijeme ručka. Uz njega su iz Hvatske stigli branitelji i gradonačelnik Virovitice, predsjednici HSLS-a i Stranke hrvatskog Zavjeta te nekoliko saborskih zastupnika. Dočekali su ga svi visoki časnici HVO-a koji su sudjelovali u oslobađanju Pougarja, na čelu sa zapovjednikom Stankom Soptom, i predsjednikom HZ HB, mr. Vladom Šoljićom. Mesića su dočekivali Lijanovići i njihovi hababi.
Iako su to samo vanjski znakovi bitno drugačijeg pristupa stranačkim kolegama, nije ostalo neprimjećeno kako je Karamarko doslovce pazio kako jednaku pozornost pokloniti predstavnicima i jednog i drugog HDZ-a, za razliku od svog prethodnika Ive Sanadera, velikog „komunikatora“, koji je imao svoje „ljubimce“ i koji je, danas se sa sigurnošću može reći, zapravo i inicirao otcjepljenje HDZ 1990. od matičnog HDZ BiH. Taj do jučer „uglađeni“, fini, europski Ivo je, za volju tko zna komu (danas, rekao bi pjesnik, žbir u uzama), protjerao iz političkog života desetke tisuća hadezeovaca, zašto ne reći ponajviše onih podrijetlom iz Herceg Bosne. A u obnovljenom HDZ-u, zamjenik predsjednika HDZ-a je dr. Prgomet, rodom iz Posavine, na čelu stranačkog odbora za Hrvate iz BiH je jedan od utemeljitelja HDZ-a, Milan Kovač, rodom iz Posušja, a koliko znam, još jedan član Predsjedništva HDZ-a, koji će predstavljati Hrvate iz BiH, će biti iz Središnje Bosne. To su za nekoga možda nebitne pojedinosti, ali su te i takve „sitnice“ bitno utjecale na učlanjenje ili obnovu članstva skoro pet tisuća novih članova HDZ-a.
Zato postaje smiješna zabrinutost tzv. desničara koji, iako nisu više ili nikad nisu ni bili članovi HDZ-a, ne prestaju naricati što „njihov“ kandidat nije pobijedio na nedavnom saboru stranke. Jer tada ne bi bilo smjena ni promjena onih koji već godinama gube izbore u svojim sredinama, tada bi procvala unutarstranačka demokracija, Milanović bi već kapitulirao i već bismo imali izvanredne izbore. Na njima bi takav „desni“ HDZ združio Ružu i Danijela i ujedinio svih sedam-osam pravaških stranaka, izmirio bi OS i Hrast, ABH i Stranku Hrvatskog Zavjeta, ujedinio sve demokršćane i osvojio, malo je reći dvotrećinsku većinu. Zato sam slobodan na kraju ovog (možda presubjektivnog) pokušaja analize recentnih zbivanja u i oko HDZ-a napisati: gospodo s lijeva i drugovi zdesna, prestanite se brinuti za HDZ, jer legalno i legitimno izabrani predsjednik je i svojim govorom u BiH, i svojom trenutnom šutnjom u Hrvatskom Saboru, pokazao da zna izabrati timing, da ne će solirati nego igrati timski, da je stranački tim osvježio nekim novim političkim „klincima“, da je otvoren za suradnju unutar stranke i među strankama, te da ne reagira dnevnopolitički nego govori i djeluje državnički. Uostalom, (pr)ocjenu naše subjektivnosti ili objektivnosti u sagledavanju političkih procesa potvrdit će ili demantirati vrijeme.
Ivan Baćak | benedikt
