Više desetaka tisuća vjernika iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva okupilo se u nedjelju u ludbreškom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, gdje je u 11 sati središnje misno slavlje predvodio sisački biskup Vlado Košić. Homiliju koju je tom prigodom održao prenosimo u cijelosti:

Upravo u ovo vrijeme, draga braćo i sestre, danas u Rimu Sv. Otac papa Franjo proglašava svetom Majku Tereziju, ženu i redovnicu, utemeljiteljicu reda Misionarki Ljubavi, umrlu 1997. u Kalkuti u Indiji. Njezina je glavna poruka: ljubav prema bližnjima, osobito prema siromašnima, umirućima i bolesnima, kroz koju se služi samome Kristu, prema onoj Isusovoj riječi: „Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.“ (Mt 25,40)

Krv Kristova koju ovdje na poseban način već više od šest stoljeća slavimo upravo je znak te velike Božje ljubavi koju je pokazao Krist prema svima nama ljudima na križu kad je umro za spas svih ljudi. Kako je to jedno s drugim povezano, naime njegova smrt i naše spasenje, pokazuju nam i primjeri iz naše ljudske povijesti. Nije li krv naših branitelja donijela slobodu našem hrvatskom narodu? A nije li krv kršćanskih mučenika znak ne samo vanjske, fizičke, nego još više nutarnje, duhovne slobode koju su imali oni kada su radije trpjeli i svoje živote dali negoli da bi se odrekli Krista Gospodina? A takva ljubav prema domovini, sa strane naših hrvatskih branitelja, i prema Kristu, sa strane kršćanskih mučenika, doista je donijela plodove i svima nama koji baštinimo i dijelimo njihovu ljubav. A tim više Krv Krista, Sina Božjega, donijela je svima nama oslobođenje od svakog zla, tj. spasenje.

Budući pak da je ovo svetište i mjesto zavjeta Hrvatskoga državnog sabora, koji je i sagradio ovdje ovu kapelu za misu na otvorenom, ovdje se na poseban način mi katolici molimo za našu domovinu Hrvatsku, za njezinu budućnost, za one koji ju predvode i za sav nas hrvatski narod. Dogodilo se je ove godine da je „Sveta nedela“ tjedan dana prije izbora za novi sastav Hrvatskog sabora a time i Vlade te stoga još više molimo na nakanu za našu Domovinu.

Mi vjernici nemamo svoju stranku, ali imamo načela kojih se moramo držati da bismo pridonijeli dobru domovine i ispunili svoju zadaću da se kao odgovorni članovi našeg hrvatskog društva brinemo za njezin napredak. Koja su to načela? Istaknimo ona koja su važnija. Učinit ću to prema Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, izdanoj 2002., koju je odobrio papa sv. Ivan Pavao II. a potpisao tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kard. Joseph Ratzinger kasnije papa Benedikt XVI., a koja nedvosmisleno kaže: „Kršćani trebaju djelovati na svim područjima javnog i društvenog života.“ (DN, 1) Nadalje tu Sveta Stolica ističe kako kršćani trebaju „povezivati vjeru i život, evanđelje i kulturu“ te „vođeni evanđeoskim duhom udovoljavati svojim zemaljskim dužnostima.“ (DN, 9). Upravo ovaj dokument Svete Stolice, Doktrinalna nota, ističe „neka načela koja su svojstvena kršćanskoj savjesti“ (ib.).

Sigurno, prvo je takvo načelo djelovanja u javnom životu: naša vjera. Živjeli smo dugo, više desetljeća u društvu koje je zatitralo ljudska prava i slobode, među kojima i slobodu vjere. Zato je jasno da se ne smijemo odlučiti poduprijeti one koji i danas ponižavaju nas vjernike i našu vjeru, nego one koji poštuju vjernike, Crkvu i njezino djelovanje. Doktrinalna nota kaže: „Vjerski život je izvan nadležnosti države. Država se ne smije miješati niti na bilo koji način tražiti ili zabranjivati takve aktivnosti…“ (DN, 6) Zato je važno, braćo i sestre, da biramo one predstavnike koji shvaćaju sekularnu državu kao zajednicu u kojoj se poštuju razne autonomije ustanova i djelatnosti, ali koje međusobno surađuju na dobro naroda, a ne one koji shvaćaju sekularnu kao antivjersku državu u kojoj bi se politička moć koristila da bi se ateiziralo hrvatsko društvo jer na žalost i to se danas događa u nekim područjima u RH.

Željeli bismo da buduća Vlada štiti naša vjerska i kršćanska uvjerenja priznavajući da su kršćanske vrijednosti utkane u same temelje našega naroda te da je upravo iz vjere niknula i znanost i ukupna kultura koju je Crkva uvijek promicala, a ne kao kada se npr. 2012./13. silom nametao tzv. zdravstveni odgoj u škole protiv volje roditelja i Crkve. Poslušajmo također kandidate što tko govori o vjeronauku u školi, koji neki već 20 godina osporavaju, a koji donosi dobre plodove u odgoju i obrazovanju djece i mladih.
Drugo je načelo načelo moralnosti. Postoje zakoni koje svaki član zajednice treba poštivati, ali osim zakonima čovjek se treba voditi i moralnošću, drugim riječima: savješću, da svakome može pogledati u oči i za svoje čine reći: moja je savjest čista. To je rekao na političkom procesu blaženi Alojzije Stepinac.

Na sve nemoralne optužbe koje su bile laž i izmišljotina, on je ostajao miran jer je znao da je učinio sve što je mogao, i s najboljim namjerama, a da je već unaprijed osuđen od partije i njezina političkog suda, ne po djelima jer su se neki istiniti svjedoci odbacivali, a drugi lažni uvodili, gdje se dokazi nisu uzimali u obzir nego odluka partije koja je zaključila da joj pravednik smeta. I danas se javni ljudi, koje nose važne i odgovorne službe u našem društvu, trebaju voditi svojom savješću. O tome Doktrinalna nota kaže: „Živjeti i djelovati po svojoj savjesti u političkim pitanjima… je način na koji kršćani daju stvarni doprinos da, kroz politički život, društvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe.“ (DN, 6) A na žalost neki se javni djelatnici ponašaju doduše po zakonu, ali nemoralno, te bi se svi zakoni morali uskladiti s moralnim normama, a svaki čovjek treba se voditi svojom savješću.

Slijedeće važno načelo je istina: „samo je jedna istina – samo je jedna stvarnost“, kaže Doktrinalna nota (DN, 6). Kako bi npr. vjernik mogao glasovati za one političare koji ne priznaju istinu o zločinima nad svojim narodom? Uzmimo primjer bl. Alojzija Stepinca. Kad sam sudjelovao u Bruxellesu u lipnju ove godine na izložbi, misi i konferenciji o bl. Alojziju, zapitao sam se, kako to da je na tom važnom događaju promocije istine o našem hrvatskom svecu i kroz njega istine o našoj hrvatskoj prošlosti sudjelovalo samo pola naših hrvatskih zastupnika, a nisu sudjelovali naši europarlamentarci iz redova tzv. političke ljevice? Baš nitko!

Zar to ne govori puno o njima? A onda nijekanje najvećeg stradanja našega naroda, Bleiburga i Križnog puta! Sjetimo se kako je prije 4 godine pokroviteljstvo nad tom najvećom hrvatskom tragedijom ukinuo tadašnji Sabor, da bi ga tek ove godine u novom sastavu vratio. Te igre su toliko nehumane i protivne ljudskosti da normalnog čovjeka upravo iznenađuje drskost u iznošenju lažnih teza i ustrajavanje da se to najveće stradanje našeg naroda u njegovoj ne tako davnoj povijesti zataška i nitko ne kazni za tolika kršenja ljudskih prava. Također i istina o Domovinskom ratu mora biti kriterij za prepoznavanje istinskih boraca za svoj narod. Ne može netko voditi hrvatski narod tko niječe istinu da je taj rat bio obramben i prema tome pravedan, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Dakle, važno nam je načelo zastupanja istine jer dovoljno je ovaj narod podnosio laži i zavođenja, te nametanja onih „istina“ koje su koristile samo pojedincima i elitama, a uništavale narod.

A onda sigurno je uz istinu važno načelo: pravednost. Doktrinalna nota kaže: „Nedopustivo je podupirati i glasovati za nepravedne programe i zakone!“ (DN, 4) i „nijedan se vjernik ne smije pozivati na načelo pluralizma i autonomije laika uključenih u politički život kako bi podupirao politike koje ugrožavaju ili podrivaju temeljne etičke zahtjeve za opće dobro društva!“ (DN, 5) Pitanje pravednosti osobito se očituje u odnosu prema braniteljima Hrvatske koji su u Domovinskom ratu izdržali nadljudske napore, žrtvovali se za domovinu, a političari su na njih u herojski i ispaćeni Vukovar 2013. te na Trg sv. Marka prošle godine slali specijalnu policiju s dugim cijevima. Je li to uopće moguće, pitamo se!? Također se pitamo kako to da političari nisu zaštitili hrvatske branitelje od progona one zemlje koja je počinila agresiju na našu domovinu, a po svojim zakonima ih progoni i sudi?

Je li zamislivo da dobiju povjerenje za vođenje ove zemlje oni koji su ponižavali hrvatske ratne invalide koji su više od godinu dana morali prosvjedovati jer ih nitko nije želio čuti? Sjetimo se također zakona koji je prozvan „Lex Perković“. Zar da danas ponovno budu na vlasti oni koji štite najgore ubojice i počinitelje teških zločina nad hrvatskim domoljubima? Pismo biskupa HBK od 25. kolovoza za ove izbore jasno kaže da je „u svjetlu dugogodišnjih sprječavanja da se procesuiraju zlodjela komunističke diktature, važno prepoznati kako se pojedine političke opcije namjeravaju suočiti s komunističkom prošlošću“ i kane li osuditi te zločine.

Sljedeće načelo jest svetinja koju zovemo: život, brak i obitelj. Obrana života od začeća, te braka jednog muškarca i žene, kao i njihove obitelji danas je prioritetno pitanje za opstojnost našega hrvatskog naroda. Doktrinalna nota uči da „zakoni trebaju braniti pravo na život od začeća do prirodnog završetka… Jednako tako potrebno je čuvati i promicati obitelj, utemeljenu na monogamnom braku između osoba različitog spola i zaštićenu u njezinu jedinstvu i postojanosti, unatoč suvremenim zakonima o rastavi; s njom se ni na koji način ne mogu izjednačiti ostali oblici suživota, niti smiju kao takvi biti zakonom priznati.“ (DN, 4) Tako Sveta Stolica. Zato je jasno da katolik može poduprijeti samo one koji promiču takvo shvaćanje života, braka i obitelji.

Kada se prije tri godine pripremao i provodio referendum o braku, u kojem je definirana i u Ustav RH unesena definicija da je brak zajednica muškarca i žene, tada su se vladajući političari i stranke jasno tome protivili i takvo, kršćansko i općehumanističko shvaćanje braka, nijekali. Takve političare hrvatski katolik ne može birati. Također kada je ove godine održan prvi organizirani Hod za život, obitelj i domovinu, neki političari tome su se rugali i javno se tome protivili. Takvima katolik ne smije dati svoj glas.

Ovih je dana američki kardinal mons. Charles Chaput, nadbiskup Philadelphije, napisao: „Ne možemo se nazivati katolicima i onda se jednostavno maknuti u stranu dok se zlostavlja useljenike ili dok se pljačka siromašne ili – još gore – dok se ubija nerođenu djecu. Ako je naša vjera stvarna, onda će donijeti plodove u našim javnim odlukama i ponašanju, uključujući naše političke izbore“ – istaknuo je.
Dakako, sljedeće načelo rekao bih jest poštenje u javnim poslovima nasuprot sveprisutnoj korupciji i kameleonskom mijenjanju stavova.

Pitanje prema korupciji uključuje odnos prema državnoj imovini, prema nacionalnim dobrima – moru, vodi, šumama… Tu ulazi i odnos prema pitanju zaposlenosti, rasprodaja poduzeća, pitanje pretvorbe i privatizacije, zaštita vlastite proizvodnje pred naletom strane, itd. Pa ipak nije to samo pitanja odnosa prema novcu i financijskoj korupciji, nego još više pitanje je to u odnosu na poštivanje čitavog naravnog zakona, tj. svih deset Božjih zapovijedi, a to znači da je potrebno u svemu davati prvenstvo duhovnim vrijednostima ispred materijalnih… U ova važna pitanja prema kojima trebamo prosuđivati javne djelatnike ubraja se i konzistentnost ili vjernost u stavovima, više prema djelima nego prema riječima; zatim tu je i ekološka svijest o potrebi zaštite svega stvorenog svijeta.

Onima koji poštuju Božje zapovijedi, što određuju čovjekov odnos prema Bogu, to su i pitanja u odnosu prema poštivanju nedjelje, prema poštovanju roditelja i starijih, poštovanju čovjekova života od rođenja do prirodne smrti, poštivanju tuđe imovine, poštivanju vjernosti u braku, zajednici jednog muškarca i jedne žene, koji podupiru brojnije potomstvo i sve čine što mogu u nesebičnom služenju za dobro svojih bližnjih i cijele zajednice – takvima vjernik može dati svoje povjerenje da će ispravno voditi narod. Bez poštenja nema ni gospodarskog napretka ni – kako to vole neki reći – nikojih reformi ni promjena.

Na žalost u korupciju su utonuli mnogi političari u svim dosadašnjim režimima naše državne neovisnosti, a napose posljednjih godina. Za takve pojedince, kojima se dokaže korupcija – i to ne samo materijalna, nego što je još gore, politička gdje se nacionalne interese prodaje za vlastitu korist – katolici nipošto ne smiju dati svoj glas.

A pitanje svih pitanja i temelj opstanka naroda je demografska obnova koja mora postati strateško pitanje broj jedan u bilo kojoj hrvatskoj vladi, i to već od jučer a ne od danas, jer naš narod je na žalost doživio demografski slom i rapidno propada. Ako nas ne bude, što nam vrijede sve reforme? Gratia supponit naturam – milost pretpostavlja narav! Razaberimo: tko se zalaže za poštivanje roditeljstva, ustanovu majke odgojiteljice, punu plaću tijekom čitavog porodiljnog dopusta za rodilje te sigurnost da mlada zaposlenica neće biti primoravana da ne postane majka, a zaposlena majka da može sigurno zadržati svoj posao. Bez jedinstvene demografske politike Hrvatska neće opstati!

Netko će mi prigovoriti da se miješam u necrkvena, građanska pitanja i slobodu savjesti svakog pojedinca. Odgovaram pitanjem: je li se blaženi Kardinal Stepinac miješao u politiku kada je u zagrebačkoj katedrali javno i glasno ustajao protiv rasizma i zločina koji su se tada činili u Hrvatskoj, u vrijeme Drugog svjetskog rata? Nije li prijetvorno i licemjerno da oni koji danas Crkvi predbacuju da se previše miješa u politički život, kardinalu Stepincu prigovaraju da se premalo miješao? Čudne li logike!

U navedenoj Doktrinalnoj noti 2002. kaže se: „Svojim miješanjem u to područje crkveno Učiteljstvo ne želi vršiti političku vlast ili ukinuti slobodu mišljenja katolika o vremenitim pitanjima. No, ono želi – što i jest njegova vlastita zadaća – poučavati i rasvjetljivati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu, da njihovo djelovanje bude uvijek u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra.“ (ib.,6) Isti dokument na kraju upozorava kako naša vjera nije okrenuta samo prema nebu, jer da bismo njega bili vrijedni, trebamo ispunjavati i dapače vjerno vršiti svoje zemaljske zadaće, među koje spada i briga za zajedničko dobro društva i države.

Papa Franjo poručuje svima nama, a osobito ljudima koji se žele baviti zajedničkim tj. državnim poslovima: „Nekoristan je život onoga koji ne živi da bi služio.“ (Propovijed u Domu sv. Marte, 31.05.2016.) Time ujedno definira političko djelovanje kao služenje, kako ga je i sam Gospodin shvaćao.

Naš sveti blaženik, Alojzije Stepinac je na euharistijskom kongresu u Varaždinu, 29. lipnja 1938. rekao: „Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada. Imajmo zato uvijek pred očima život Krista, i nemojmo se dati prevariti da je sve izgubljeno. Ništa, ama baš ništa nije izgubljeno! Kao uvijek u historiji zadnji će pobjednik i opet biti Krist. Utječimo se Njemu molbama u pomoć. Zamolimo Ga da učvrsti u nama, u vama, katoličku vjeru, da uzmognemo živjeti kao katolici, da uzmognemo umrijeti kao katolici, da budemo dostojna djeca Onoga koji nas je otkupio – Isusa Krista u presv. Euharistiji.“ (A. Stepinac, Propovijedi, govori, poruke 1934.-1940., prir. J. Batelja, Zagreb 2000., str. 250).

Draga braćo i sestre! Danas u ovu euharistiju stavljamo zajedno i našu zahvalnost za kanonizaciju svete Majke Terezije, koja nas uči da se moramo brinuti za siromahe i potrebne, zatim naše političke prilike koje traže našu vjerničku svijest i zauzetost za dobro naroda i našeg hrvatskog društva i države te izvor koji sve te naše napore i zadaće jedini može napojiti istinom i ljubavlju i učiniti ispravnim – a to je Krv Kristova u kojoj smo spašeni i čijom smo ljubavlju očišćeni od grijeha da bismo bili novi Božji ljudi, Božji narod.

Riječ Božja poučila nas je da je Krv Kristova, daleko vrednija od krvi životinja kojom je Mojsije sklopio savez Božjeg naroda Izraela s Bogom jer žrtva Sina Božjega i njegova Krv ostvarila je naš konačni, vječni savez čovječanstva s Bogom i tako smo postali Božji narod. I sv. Pavao u Poslanici Efežanima uči kako je Krvlju Kristovom ostvareno jedinstvo čovjeka s Bogom i jedinstvo svega Božjeg naroda u Kristu. Na posljednjoj večeri Krist je uzeo čašu vina i dao učenicima govoreći im da je ovo čaša novog saveza u njegovoj krvi „koja se za vas prolijeva“.

Isusova zapovijed, koju ponavlja svaki misnik na Euharistiji: „Ovo činite meni na spomen!“, ne tiče se samo slavlja nedjeljne Euharistije, nego i spremnosti na žrtvu za naše bližnje, i to „usque ad sanguinis effussionem – sve do prolijevanja krvi“. Molimo Gospodina da mognemo i mi tako živjeti, poput sv. Majke Terezije, spremni žrtvovati se za bližnje, za našu Crkvu i Domovinu!

Slaveći Kristovu presvetu Krv koja je spasila čovječanstvo, i mi sami ugledajmo se u našega Gospodina koji je izričito pozvao da ga nasljedujemo. A treba ga slijediti upravo u svemu onome što znači njegova za nas prolivena krv. To je prije svega ljubav prema čovjeku i njegovoj vječnoj sreći. Nadalje to je spremnost na žrtvu za tog istog našeg brata i sestru, za naše bližnje, članove naših obitelji, za naš narod hrvatski. Po tome treba prosuđivati sve one koji se nude da sa svojim sposobnostima preuzmu odgovornost za naš narod i njegovu sudbinu, danas i sutra. Molimo se danas i naročito ovih dana da se pokrenu svi neodlučni i shvate svoju veliku odgovornost te svi, baš svi, pridonesemo dobru naše domovine. Ni jedan katolik, doista, ne bi smio sljedeće nedjelje ostati kod kuće i ne izići na izbore. Molimo se da se narod koji zavode mediji i lažna obećanja ne prevari, da razborito i odgovorno izabere vlast koja može čitavu zajednicu voditi pravim putem te hrvatski narod ostane i postane još više „Božji puk“ koji slavi svoga Spasitelja, Vođu i Učitelja Krista Gospodina koji je jedini naš „put, istina i život“. Amen.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save