Europski “mehanizmi stabilnosti” i sumrak hrvatskog suvereniteta
Novi klasni rat Prof. Dr Tomislav Sunić ( www.tomsunic.com) je autor knjige La Croatie. Un pays par défaut? (2010) Nositelj je liste HČSP-a za kandidaturu u EU Parlamentu.
{jathumbnail off}Prošle godine počelo je djelovati novo tijelo Europske Unije pod zvučnim i mehaničkim nazivom “Europski stabilizacijski mehanizam”. Mehanizam, ili skraćeno “ESM”, samo je jedan u nizu brojnih regulativa Europske Unije. Ovaj put, to tijelo, ili agencija, ili, pak, “Mehanizam”, kako se on službeno zove, odgovor je Europske Unije na dužničku krizu koja trese europske države od 2008. godine, tj. od godine kada je počela kriza s hipotekarnim kreditima u Americi, a koja se zatim prelila u Europu. Izravni povod pokretanju Mehanizma bili su dramatični događaji u Grčkoj 2010 g. koji su dosegli vrhunaca prošle godine. Slijede danas Španjolska i Portugal sa svojim dužničkim krizama. Mehanizam predviđa kapital u visini od 700 milijarda eura. Od tog iznosa 80 milijarda eura trebalo bi biti dostupno u gotovini državama pred bankrotom, a ostalo u jamčevini. Teoretski, Mehanizam je namijenjen pomoći zemljama eurozone, poglavito kako bi one smanjile svoj državni dug. No Mehanizam, prema svojim stavkama, ima i mnogo veću funkciju, naime da pomogne u ekonomskoj stabilizaciji i ekonomskom rastu zemalja članica Europske Unije. Zvuči krasno, ali u praksi to nije.
Tiranija anonimnih pravnika i bankara
Već na samom početku Sporazuma o mehanizmu, stoji stavka:
“Na sastanku Europskog vijeće 17. prosinca 2010., dogovorena je potreba da države članice uspostave stalan mehanizam stabilnosti glede eura. Mehanizam europske stabilnosti (ESM) preuzeti će zadatke koje trenutačno obavlja Ured za europsku financijsku stabilnosti (EFSF) kao i Mehanizma za Europsku financijsku stabilizaciju (EFSM) glede pružanja financijske pomoć državama članicama eurozone.”
Donošenje Mehanizma nije nikada bio predmetom diskusije, a kamoli referenduma. Riječ “referendum” tjera danas strah u kosti svakom europskom, ali i svakom hrvatskom političaru koji odmah skače na noge i proziva je oblikom “populizma”. Drugim riječima, moderna politička klasa boji se svoga naroda-osim kad se narodom kiti u predizbornom nametanju. Kako bi izbjeglo referendum o Mehanizmu, Vijeće Europe (Vijeće koje EU građani nikada ne biraju!) koristilo je članak 48,6 Ugovora o Europskoj uniji, kako bi učinili preinake u postojećim zakonima. Svi parlamenti 17 zemalja eurozone ratificirali su sporazum o Mehanizmu.
Fond Mehanizma predviđen je kako bi se vratilo povjerenje mogućim ulagačima. Sve zemlje članice, ovisno o svom proračunu, dužne su uplatiti svoj udjel u jamstvu. Tako Njemačka, kao najveća članica eurozone, mora uplatiti 22 milijarde eura u gotovini, a u slučaju potrebe, uskočiti sa kreditnim jamstvima u visini od 168 milijardi eura. Francuska nešto manje, a Slovačka, koja je najsiromašnija zemlja eurozone, također je dužna dati doprinos, od oko 650 milijuna eura.
ESM, ili Mehanizam europske stabilnosti, najveća je financijska institucija nakon drugog svjetskog rata, nešto slično Međunarodnom monetarnom fondu, ali s mnogo većim ovlastima nego Europska središnja banka u Frankfurtu, s kojom ona također surađuje. No možda je Mehanizma najveća podvala ovog milenija.
Kakve veze ima ESM ili Mehanizam s hrvatskim suverenitetom? Mehanizam je dodatno tijelo i dodatni pravni akt rastuće birokracije Europske Unije, pogotovo Europske komisije, koja se skriva iza ispraznica o demokraciji i ekonomskom rastu, a čije su uredbe često pisane nerazumljivom jezikom. Poglavito je Sporazum o Mehanizmu namijenjen spašavanju europskih banaka od deficita, a ne spašavanju individualnih štediša. Ovdje vidimo novu jezičnu akrobatiku. Nedavno su čelnici Europske Unije kaznili ciparske štediše pod izlikom da kažnjavaju ciparske banke– koje nedvojbeno vode često sumnjive poslove, pogotovo s ruskim tajkunima. No europski mehanizmi nisu blokirali glavni kapital ciparskih banaka, već poglavito uštede običnih građana.
Mehanizam stabilnosti izravno krši sporazum iz Maastrichta ili “Ugovor iz Maastrichta,” koji je donesen 1992. godine. No dokle god sporazum iz Maastrichta odgovara financijskim krugovima zemalja članica, dotle ga se svatko slijepo drži. Ali odredbe iz Maastrichta brzo se mijenjaju kada je riječ o navodnom spašavanju proračuna država članica, u biti banaka. Primjerice, u Službenim novinama Europske Unije, 9.svibnja 2008., u tekstu o “konsolidiranoj verziji Ugovora”, članak 125. kaže:
“Države članice ne će biti odgovorne za preuzimanja obveze središnjih vlada, regionalnih, lokalnih ili drugih vlasti, ili ostalih tijela reguliranih javnim pravom, ili javnih poduzeća neke druge države članice, bez obzira na uzajamna financijska jamstva za zajedničko izvršenje tog projekta.”
Vidimo da to nije slučaj sa pravnim klauzulama novog ESM Mehanizma. Jer upravo prema Mehanizmu, države članice, a u ovom slučaju Njemačka (a tko bi drugi!?), moraju biti jamac u spašavanju grčkih banaka, a sutra možda i hrvatskih banaka pred bankrotom.
Mehanizmom upravljaju anonimni guverneri sa neviđenim imunitetom od svakog kaznenog progona. Simptomatičan je članak 30. Sporazuma o Mehanizmu koji sve kaže : “Guverneri, zamjenski guverneri, direktori, zamjenski direktori, i ostali zaposlenici bit će u svom djelovanju zaštićeni od sudskih postupaka i uživat će nepovredivost glede svojih službenih spisa i dokumenata.”
On Europske Unije do “Transfer Unije”
Problem i dalje leži u definiciji Europske Unije. Je li Unija savez država-kakvom bi ona trebala biti- ili “savezna država”-kojom ona rastućim centralizmom sve više postaje i pritom ruši svaki suverenitet svake zemlje članice? U hrvatskim medijima i među hrvatskim političarima, bilo onima u oporbi, bilo onima na vlasti, nameče se teza “ili si za EU ili nisi” – i ništa između toga .” Onaj tko nije, u pravili postaje “primitivac” i “neznalica.” Isti prostački rječnik susretali smo u bivšoj Jugoslaviji, kada je svaka kritika samoupravljanja i svaka pomisao na moguću promjenu Jugoslavije bila optuživana kao “nazadna i kontrarevolucionarna.” Sličnim postupkom Europska Unija prelazi danas u “transfer uniju,” što u praksi znači da njemački poreski obveznici (a koji bi drugi!?) moraju spašavati ne samo poreske obveznike u Grčkoj, a sutra možda u Hrvatskoj, nego prvenstveno njihove banke, koje nakon toga recikliraju novac putem njemačkih trgovačkih banaka.
Sumrak suvereniteta: Od Banskih dvora do Luxemburga
Često se govori o slobodi ili neslobodi naroda, ali rijetko se spominje suverenitet naroda. Zemlja je u toliko slobodna koliko ima suvereniteta, a ne koliko je ona “integrirana” ili “transparentna” . Danas nije više problem hoće li Hrvatska uči u EU. Hrvatska je morala ući u EU, čak da je to i odbijala – iz jednostavnog razloga da pruži čistu savjest EU čelnicima-koje ionako nikada nije nitko izabrao. Hrvatska je danas sjajan psihološki test za europske političare za pružanje dodatne vjerodostojnosti posrnulom EU. Problem znači nije u tome hoće li Hrvatska ući u EU nego hoće li se ikada moći ponovno izvući iz EU-a, a da pritom ne prođe kroz neku treću inačicu euroslavenskog i nasilničkog kvazi- jugoslavenskog sukoba. Hrvatska ionako danas ima vrlo malo suvereniteta zato što se hrvatski čelnici više vole klanjati pred bruxelleskim birokratima nego pred svojim građanima.
Iz psihološkog razloga, nakon serijskih bankarskih debakla u Grčkoj, nakon ozbiljne krize u Španjolskoj i Portugalu, logično je da je prije godinu dana bilo vrlo drago europskim čelnicima, prilikom hrvatskog potpisivanja sporazuma o ulasku u EU, da Hrvatska bude psihološki ersatz za neriješenu krizu u Grčkoj. Jer na svim stranama Europska Unija danas puca. O legitimitetu hrvatskog referenduma glede ulaska u EU održanog u siječnju 2012., nije potrebno govoriti, jer umjesto toga govori činjenica da je na referendum izašlo manje od 50 posto građana Hrvatske. Zamislimo da je na referendum u svibnju 1991. g. u SR Hrvatskoj, vezan uz odcjepljenje Hrvatske iz SFR Jugoslavije, izašlo manje od 50 posto glasača? Hrvatske danas ne bi bilo na zemljopisnoj karti.
Novi klasni rat
Projekt valute eura, od 1999 g. kao interbankarsko sredstvo plaćanja, a od 2002.g. u obliku novčanica i kovanica, nije sam po sebi loš – ali pod uvjetom da se zadovolje dva preduvjeta: stvaranje carinske unije i uzimanje u obzir znatne razlike u ekonomskom rastu među europskim zemljama. To nije bilo slučaj 1992. godine, što se danas najbolje vidi. Jedinstvena europska valuta euro, nametnula je istu kamatnu stopu za 17 različitih europskih gospodarstva. Ukidanje carinskih barijera također je imalo loše posljedice za sva europska gospodarstva. Europsko tržište rada i europski radnici ne mogu biti konkurentni tri milijardi ljudi iz Kine, Indije i Pacifika, čiji su jeftini proizvodi preplavili europsko tržište. To danas rezultira trgovinskim odnosima koji se odvijaju pod “damping” uvjetima, t.j. u uvozu bofl robe i selidbama europskih tvrtki u zemlje gdje je radna snaga jeftinija, a što se dakako održava u drastičnom padu plaća i kupovne moći europskih radnika. Svakodnevno gledamo scenarij, ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe, gdje tisuće ljudi ostaje dnevno bez posla (npr. u Francuskoj je 2006.g. bilo je oko 4 milijuna radnih mjesta u industrijskom sektoru, za razliku od 6 milijuna 1970.) Nadalje, euro je znatno precijenjena valuta u odnosu na dolar, što dodatno guši europsku industriju i njezine izvozne marže.
Pusta su bila obećanja iz Maastrichta 1992. da će “svima biti bolje” i da se treba “okrenuti budućnosti”. U eurozoni, na početku krize 2008., bilo je 12 milijuna ljudi nezaposlenih; danas ta brojka doseže preko 20 milijuna. Nadalje, Mehanizam stabilnosti ne nadzire nikakvo tijelo, nikakav parlament, nikakav EU, a kamo li nekakva javnosti. Svi zaposlenici Mehanizma zaštićeni su velom feudalne tajnosti i imunitetom, što potpuno odskače od svih demokratskih normi. Europska Unija, suprotno stalnom isticanju neke “transparentnosti”, sliči sve više na bivšu jugoslavensku Skupštinu. Mehanizam stabilnosti nije ništa druga nego skupina ministara financija, koji određuju kojoj će se europskoj zemlji dati milodar, ili bolje rečeno, kako će se spašavati banka zemlje članice, i kako će se ona dokapitalizirati – dakako, na uštrb poreznih obveznika.
Što ima loše u protekcionizmu? Dapače. Protekcionizam i nacionalizacija središnjih banaka jedno su od rješenja za daljnji život Europske Unije. Ali donošenje protekcionističkih mjera mora se učiniti ne samo na lokalnim državnim razinama nego poglavito na zajedničkoj razini cijele Europe. Bezbroj ekonomskih integracija u koje je Hrvatska ušla od 2000.g. osporavaju tezu o svemoći kapitalističkog “slobodnog tržišta” i svetosti ideologije o “neomotanom protoku kapitala”, ili pak tzv. “neometane slobodne konkurencije”, kao što to ističu ideolozi Maastricht Europe.
Sporazum o stabilnosti čini sve zemlje EU robovima anonimne financijske oligarhije koja nema legitimitet. To je tijelo koje omogućuje financijsko robovanje građana pod izgovorom “solidarnosti i demokracije”. Sličan orwellovski rječnik o “demokraciji i slobodi” o “samoupravljanju”, o “bratstvu i jedinstvu” , već su Hrvati imali prilike upoznati u bivšoj SFRJ. U biti, svi građani, svih europskih država, a pogotovo građani Hrvatske, svjedoci su svakim danom da što se “slobodna trgovina” više širi, tim više rastu ekonomske i socijalne nejednakost medu građanima. Europa i Hrvatska nalaze se ponovno pred klasnim ratom.
Ako su se Hrvati i građani Hrvatske uspjeli riješiti komunističkog terora i tamnice naroda zvane Jugoslavija, tada moraju isto tako kritički razmotriti i modernu kapitalističku tiraniju u još nedefiniranoj Europskoj Uniji.
Prof. Dr. Tomislav Sunić/hu-benedikt.hr | hrvatski-tjednik
