ŠOLA: Učinimo konačno Hrvatsku Hrvatskom!
Foto: Braco Ćosić
Most želi da Hrvatska bude kao Danska…, komentirao je nedavno Zoran Milanović svoje političke suparnike. I to mu je u redu. Baš i nije. Još od devedesetih u izbornim kampanjama slušamo kako Hrvatska treba biti kao Švicarska, kao Irska, kao…
Kukavni provincijalizam i manjak samopoštovanja koji izvire iz takvih “švicarizacija” ili “danskizacija” Hrvatske, osim što je priglup, opasan je iz “banalnog” razloga: A zašto se nitko ne sjeti obećati da će Hrvatsku učiniti – Hrvatskom!
Mentalitet rasprodaje svega i svačega za sitniš, nerijetko pod sumnjivim okolnostima (Ina), od telekomunikacija do bankarskog sustava, upravo je najjači argument protiv ovih palanačkih političkih štosova koji bi Hrvatsku učinili Švicarskom ili Danskom, te najbolje ide u prilog onome što je rečeno: Učinite Hrvatsku Hrvatskom!
Nekidan je jedna cijela liječnička obitelj koju su školovali građani ove države otišla u Dansku, dva su inženjera koje poznajem otišla u Švicarsku. Ironija se sastoji u tome da, dok naši politički demagozi već desetljećima od Hrvatske žele napraviti Švicarsku ili Dansku, Hrvati sve više pretvaraju Dansku, Švicarsku ili Irsku u Hrvatsku, i to ono najbolje od Hrvatske, visokoobrazovani. Znate li koji je najveći slavonski grad? Dublin, tamo živi više Slavonaca nego u Osijeku.
Kako Hrvatsku učiniti Hrvatskom nije problem samo političara, već i genija poput Borisa Jokića kod kojeg u procesu tzv. kurikularne reforme nema mjesta za Marulića, ali ima za neke “stranjske” pisce osrednjih sastavaka. No u Jokića se ne smije dirati, to je napad na “europsku Hrvatsku”, a hrvatsku Hrvatsku tko šljivi…
Agata Christie, britanska Zagorka
I na razini mentaliteta koji se očituje u svakodnevnom javnom govoru našega naroda svjedočimo tom palanačkom kretenizmu ponižavajućeg, lošeg uspoređivanja koje graniči sa samoprezirom. U Vijencu na tu temu onomad napisah:
“Jednako glupo kao kada slušate da je Ivana Brlić-Mažuranić hrvatski Andersen, Luka Modrić naš Messi, Franjo Tuđman hrvatski George Washington, da je Vukovar ili Škabrnja hrvatski Alamo, kako to reče bivši ministar Kotromanović, pa se od srca nasmijete tom jadnom mentalitetu koji sasvim nepotrebno traži priključak na univerzalno bježeći od vlastitosti i neponovljive pojedinačnosti, poput one Luke Modrića iz zaseoka Modrića pokraj Obrovca koji je zanat učio po bosanskim oranicama među lokalnim kostolomcima i stoperskim balvanima.
Nogometni put Hrvata Luke Modrića je neponovljiv i neusporediv, zašto ga činiti Messijem kada je on Modrić, jedan jedini! Ili, bez imalo bahatosti ili ponižavanja drugoga, zašto ne bismo rekli da je Andersen danska Ivana Brlić-Mažuranić!? Ili da je Agatha Christie britanska Marija Jurić Zagorka!?
Kao što ne vidim smisla baš tolikom hvaljenju, recimo, skandinavskih krimića, koji su izvrsni, no istovremeno gotovo neprimijećeno prođe “Faraon iz Ilice je mrtav” sjajne i svestrane Milane Vuković Runjić!? Je li i ona “hrvatski Larssen”, premda nastavlja u maniri hrvatske tradicije, na tlu koji je teškom mukom ženama trasirala Marija Jurić Zagorka, istaknuta “djevica i mučenica” u “svetačkom” kalendaru, ne samo naše, borbe za žensku jednakopravnost?
Provincijalni mentalitet naše politike tako korespondira s istim palanačkim mentalitetom naše kulture i jokićevskog shvaćanja reforme obrazovanja, provincijalizam koji nerijetko graniči s autorasizmom ili oikofobijom, strahom od samoga sebe. Kad smo već mala zemlja i mala kultura, da se ne bahatimo i odemo u drugu krajnost, tu sami sebe činimo još manjima.
Gdje su nestale Anđe i Mare?
Pogledajte, k tome, nazive naših kavana i restorana, rijetko ćete naići na naziv nekog kao “Kod prasca”, u devedeset posto slučajeva nazvani su stranim nazivljem. Sve je više novorođene djece koja se zovu Žan Klod, Žana Mari, Fabio, Mathias, Lukas…, Ante i Mate sve više nestaju, Anđe i Mare danas nema više ni u tragovima, a tko se tako i zvao, kao SDP-ova Antičević-Marinović, mutirala je od Mare u Ingrid. Primjera koliko hoćete…
Eto, ne prođe ni jedna izborna kampanja a da netko ne ponudi da će od Hrvatske napraviti Dansku, Švicarsku… Ako je tome tako, idemo dati svoj doprinos političarima i ponuditi recept. U Aziji, konkretno u Laosu, postoji jedan zanimljiv običaj, pravilo. Osoba koja prođe neku tešku traumu i preživi, redovito promijeni ime, kako bi i time pokazala da se nakon takvog iskustva ne radi više o istoj osobi. Cioran je bio toliko zadivljen ovim fenomenom da je o njemu napisao esej, a isti princip preporučio je i za narode, kolektivitete. Stvar je, dakle, jednostavna.
Hrvatska je toliko istraumatizirana svojim političkim vodstvom, ne samo posljednjih godina samostalnosti, da ispunjava temeljni uvjet ovog azijskog običaja. Dakle, nakon svih tih trauma nazovimo Hrvatsku “Švicarska dr. Ante Starčević”, i problem riješen.
Ipak, zar ne bi bilo bolje da se netko konačno dosjeti i obeća da će Hrvatsku, sasvim banalno, učiniti – Hrvatskom! U svakom pogledu…
Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr
