Nekoliko je izrazitih povoda za ovaj tekst. Prvi i najvažniji su predstojeći izbori i relevantno informiranje ljudi, te pokušaj racionalne analize postojećih političkih ponuda na političkom tržištu. Drugi je vrlo indikativno favoriziranje velike koalicije SDP-a i HDZ-a, koju promiču utjecajni mediji kao Večernji list, zatim nametanje javne percepcije „katoličkog“, „poštenog“ i „ reformskog“ Mosta, te zablude relevantnih autora kao što je Tihomir Dujmović, da je Most – brana velikoj koaliciji.

Okidač svim tim povodima je jučerašnja izjava Bože Petrova puna ravnomjernih optužbi državnom vodstvu Srbije i Hrvatske, u stilu osuda koje iz Mosta stižu svakodnevno o podijeljenoj povijesnoj odgovornosti i istoznačnosti SDP-a i HDZ-a.

Je li Petrov toliko naivan, slijep, je li moguće da čovjek s najvišim stupnjem akademske naobrazbe, bez obzira u kojoj znanstvenoj disciplini, smije i može toliko uporno i daleko ići s izrazito opasnim i pogubnim, a naizgled prihvatljivim moralnim stajalištima brižnoga oca koji dobronamjerno upozorava svoju nestašnu dječicu, iako jedno „dijete“ svim sredstvima pokušava ubiti drugo?

Bojim se da je takav pristup jako opasna zabluda, kao što je puno toga iza paradigme Most jako uznemirujuće.

Zabrinjavajuću dimenziju ovom znakovitom, već odavno prepoznatljivom slijedu, daju još neki detalji. Vidljivo je da SDP od prvoga trenutka doslovno ne mari za Mostom i pokušava na sve načine ostvariti preduvjete za što manji izlazak na izbore, izazvati defetizam desne Hrvatske, kako bi biračko tijelo na biralištima bilo u granicama u kojima SDP s koalicijskim partnerima ima sigurnu većinu mandata sa svojim brojem izbornih glasova. Milanović taj defetizam izaziva svojom retorikom prema Srbiji. Iako iz SDP-a i partnera svakodevno stižu vrlo provokativne izjave o Mostu, Petrovu, znakovito je da Most nikada ne reagira oštro, niti izvlači realne slabosti te koalicije, a ako se i osvrnu na te istupe, svaka njihova izjava je istovremeno antihadezeovski snažno obojena. SDP javno ne isključuje suradnju s Mostom, ali svi njihovi postupci ukazuju na – otvoreni prijezir te skupine. HDZ s druge strane čini također baš sve da jedan dio desnoga biračkoga tijela ne izađe na izbore te da se izborni rezultat zadrži u okvirima prethodnih postotaka izlaska na birališta, a otvoreno prelaženje preko prilično ponižavajućega Mostovog ponavljanja o povijesnoj istoznačnosti ljevice i desnice, te sterilni komentari o Petrovljevim izrazito neprihvatljivim idejama i inicijativama vidljivim svakoj budali, iz HDZ-a, jasno ukazuju da ta stranka i njeno vodstvo ne idu na izbornu pobjedu.

Stvari danas stoje tako da očito SDP ide na sve načine ostvariti samostalnu vlast, HDZ to na sve načine pokušava izbjeći, a Most na sve načine nastoji učiniti suradnju s njima – nemogućom.

Što to znači?

Znači da su silnice iza Petrova i Plenkovića usmjerene na izazivanje uvjeta u kojima velika koalicija neće imati – alternative. To nimalo ne opovrgavaju svakodnevne poruke Andreja Plenkovića da je velika koalicija – njima neprihvatljiva. Jer jest neprihvatljiva do zatvaranja birališta. Samo do tada. To u ovome trenutku doslovno ništa ne znači, jer uvjeti i okolnosti diktiraju političke postupke, a stvaraju se takvi preduvjeti da to bude posve suprotno.

Dakle, jedina realna brana velikoj koaliciji u ovome trenutku je Zoran Milanović, koji nastoji osvojiti vlast, a neće imati ništa protiv ako ne uspije, pokoriti se – sili prilika. Drugim riječima, Milanović će svakako uspjeti cementirati razornu društvenu paradigmu antife, samo je pitanje hoće li to uspjeti samostalno ili uz pomoć Plenkovića i pod pritiskom Bože Petrova. Druga brana toj antifašizaciji Hrvatske i uništenju hrvatskog nacionalnog identiteta je – veliki izlazak na izbore hrvatskoga naroda. U tom slučaju Milanović ne može svoj birački maksimum glasova pretvoriti u većinski broj mandata, a jedino je očekivati da snažna politička državotvorna i nacionalna struktura u HDZ-u neće dopustiti slijepo privođenje Hrvatske pod zamišljeni antifa kišobran.

A Petrov?

Njegova uloga na političkoj sceni bi po svemu bila završena stvaranjem velike koalicije.

Evo zašto.

Nije naime razumno zanemariti činjenicu da je relavantnu političku grupaciju, a pogotovo najužu jezgru koja presudno utječe na odluke kompletne skupine Most, a čine ju Petrov, Grmoja i Kovačić, u jednom prilično presudnom trenutku Hrvatske, snažno poduprla skupina što javnih, još i više nejavnih istinskih moćnika, s u najmanju ruku vrlo dvojbenim odnosom prema samoj biti – hrvatske državnosti. Valja ne zaboraviti da je Most nastao u tradicionalnim HDZ-ovim izbornim utvrdama, iako je u najmanju ruku bilo stotine sličnih mjesta u Hrvatskoj gdje su jednako tako rigidni višegodišnji lokalni moćnici vladali svojim feudima, ali pod drugim političkim predznakom. Od Istre, preko varaždinskog područja pa do Rijeke kao notorne paradigme za višegodišnje praktično feudalno upravljanje lokalnim sredinama. Ali, u tim sredinama se nije pojavio – Most.

Valja naglasiti i činjenicu da je Ivo Josipović, dok je bio predsjednik Republike, prema svjedočenju poznatoga insajdera, pripremao plan u koordinaciji s medijima i glavnim državnim tužiteljem – uništenja HDZ-a. Ta je informacija urbi et orbi objavljena u Hrvatskoj, bez ikakvoga ozbiljnijega odjeka.

Pozadina nastanka Mosta, odnosno njegove udarne personalne strukture nužno ne mora imati nikakve veze s najavećim brojem ljudi koji čine tu političku skupinu, pa čak i s velikom većinom njih, jer izvan svake sumnje u toj skupini je bilo, i sada ima, jako relevantnih i časnih ljudi. Božo Petrov je velika nepoznanica i dalje ispod slike koja se javno vidi, makar ta slika već sada za svakoga razumnoga kroničara postala – više nego očita očajnička karikatura i sve tužnija činjenica.

Sa sve opasnijim i vidljivijim namjerama.

Tko stvara sliku o Boži Petrovu?

Prije svega takvu sliku stvaraju antifa mediji, takvu sliku stvaraju i protežiraju braneći svoj izborni prostor političari ljevice, a pogotovo najrigidniji autori i analitičari s antifa spektra. Misli li netko da je slučajno nastala javna slika Petrova katolika, prikrivenog desničara?

Je li Most prokatolički, odnosno je li Božo Petrov kako ga neki zovu „katolički taliban“?

Nosi li politika Bože Petrova nužno kršćanske društvene vrednote?

Bojim se da ne.

Da se vratimo na nastanak javne slike Bože Petrova. Ispod njega je u svakom slučaju potpis ljudi koji, uz izrazito antihrvatske i antisuverenističke političke ideje i vizije, nose sobom i vrlo realnu sumnju u prosrpski čak i agenturni biljeg djelovanja u fazi tzv. Memoranduma II, za kojeg samo slijepci mogu reći da je – plod teorije zavjere. Ti ljudi, koji su do sada ostavili najvažniji biljeg na nastanku Bože Petrova nacionalnog političara, imaju jedinstveni, izrazito – antikatolički profil. To su prije svih Radman i Josipović.

Upravo iz iste kuhinje je još devedesetih godina plasirana u javnost i u politički prostor sintagma o promjenama, trećoj republici, i, uvijek s ljudima iz kršćanske ili katoličke strukture. Sjetimo se nagle i nezaslužene promocije notornoga potpuno potkapacitiranoga Drage Pilsela, koji je korišten do cijeđenja u obračunu s Tuđmanovim „fašizmom“ i „diktaturom“.

Iz toga političkog scenarija nastao je političar don Grubišić.

Nakon realnog neuspjeha tog političkog plana, dobili smo Most kao sličnu trećerepublikansku, trećeputašku političku sintagmu, opet sa snažnim katoličkim personalnim oznakama barem prvoga čovjeka. Boži Petrovu je izuzetno snažnu promocijsku potporu tijekom negove transformacije iz lokalnog političara u izrazito nacionalnoj sredini dao i Večernji list, a uz to i njegov brat blizanac 24 sata.

Nakladnik Večernjeg lista i 24 sata je navodno katolička Styria, iako je više nego jasno da to građansko udruženje nastalo u Austriji u XIX. stoljeću od prvoga trenutka nije imalo ama baš nikakve veze – s Katoličkom crkvom. Nema ni danas.

Međutim – nema niti jednoga čovjeka u hrvatskom puku da Styriju istoga trenutka neće povezati s – Katoličkom crkvom. Je li slučajno to da gotovo i nema informacija o tome da je nastanak toga društva u Austriji bio potpuno izvan bilo kakve veze s tadašnjom Crkvom i da ju nikada nije imao. I, je li baš tako slučajno da je upravo takvo društvo u Zagrebu angažiralo kao svoga ključnoga čovjeka katoličkoga svećenika patera Tolja?

Svakako nije.

Pogotovo nije u kontekstu realnih silnica koje dramatično nastoje kontrolirati Hrvatsku, prije svega njenu državnu politiku i sve relevatne društvene institucije, u stvaranju nekoga novoga međunarodnoga poretka na širim prostorima jugoistočne Europe, gdje se stvari, kako god okrenemo svode na praiskonski odnos Srbija – Hrvatska.

U Hrvatskoj su obavještajne, agenturne i vrlo prljave aktivnosti ispod javne površine izrazito prisutne, kao što su prisutne u svim društvima i državama koje se nalaze u epicentru geopolitičkih interesa. Nitko normalan ne smije zanemariti da je to tako od prvoga dana samostalnosti Republike Hrvatske.

Ako svemu dodamo činjenicu da je Božo Petrov tijekom mandata zajedničke vlade s HDZ-om cijelo vrijeme zapravo usmjeravao politiku Mosta u spriječavanje stvarnih i najčešće navodnih HDZ-ovih pokušaja preuzimanja glavnih državnih instrumenata i na spriječavanje navodne manipulacije pred medijski ozloglašenim Karamarkom ne obazirući se nimalo na zastrašujuću ostavštinu Kukuriku vlade, stvari postaju u najmanju ruku vrlo upitne i otvaraju jako puno realnih, razumnih pitanja.

Naime, ne radi se samo na ovim izborima o uređenju unutarnjo-političkih prilika u Hrvatskoj, nego i o izrazitom zauzimanju pozicija za predstojeće šire međunarodno pospremanje na jako dugo razdoblje, gdje je Hrvatska zbog susjedstva s Bosnom i Hercegovinom i svojih realnih nacionalnih interesa, jako interesantna međunarodnim faktorima i silno izložena srpskoj kontraobavještajnoj aktivnosti.

Da vidimo na konkretnim elementima.

Izraziti odabranik Bože Petrova, ministar Orepić je posve otvoreno zaštitio stvarnu ljevičarsku snagu u MUP-u, tisuće ljudi među kojima i najvažnije rukovodioce, koji su simbolizirali Ostojićevu udarnu grupu za teške zloupotrebe državnoga aparata i institucija, pri čemu je javnost imala izravne dokaze za neke od tih zloupotreba. Sjetimo se objavljivanja podataka s jasnim dokazima o Bertininim zloupotrebama. Sjetimo se sramne diverzije u samo srce međunarodnoga ugleda i identiteta hrvatskoga naroda sa svastikom na Poljudu, koja je uz sramoćenje hrvatskoga naroda imala i snažnu prosrpsku kontraobavještajnu dimenziju, jer Srbija na toj paradigmi i vodi žestoki međunarodni specijalni rat protiv Hrvatske. Sjetimo se divljanja Ostojićeve policije na Trgu sv. Marka i u čitavome nizu sličnih slučajeva.

Petrov je sve to prešutio i – zaštitio.

S druge strane, kada je HDZ javno dao naslutiti da namjeravaju odbiti izvješće o radu glavog državnog odvjetnika Cvitana, Petrov je ničim isprovociran javno istupio istoga trenutka s izjavom da ne vidi razloge za njegovu smjenu. Tome su prethodili posve neprimjereni višestruki sastanci Petrova i Cvitana u uredu glavnog državnog odvjetnika.

Samo dvije godine ranije, dok je Bajić upravljao tužiteljstvom, a Cvitan mu bio zamjenik, upravo to tužiteljstvo je sudjelovalo u neviđenom međunarodnom posrnuću Hrvatske odustajući od profesionalnoga zastupanja svoga klijenta po dužnosti – Savezne Republike Njemačke, u slučaju postupka o izručenju Perkovića i Mustača. To je pravosudni i profesionalni skandal jednak izglasavanju lex Perković, a ako to Petrov kao liječnik nije znao – morao je znati njegov ministar Šprlje.

Odvjetnička etika diljem suvremenoga svijeta automatski takvoga odvjetnika isključuje iz svojih redova. Svjesna opstrukcija svoga klijenta jest izravno kršenje profesionalne i cehovske etike i znači – trajnu i nečasnu eliminaciju. Ako se radi o državnom odvjetniku kao u slučaju zastupanja Njemačke u procesu izručenja Mustača i Perkovića, onda je sramota i nečast tog postupka puno razornija i zahtjeva – radikalnije postupke, a politička zaštita takvih nečasnih postupaka znači – trenutnu političku smrt.

Naravno, govorim o uređenim i zrelim državama i pravnim poretcima.

Problem je u ovome slučaju upravo to što je Božo Petrov deklarativno nastao kao prosvjed protiv takvih nečasnih postupaka, njegova misija su promjene, valjda na bolje, a upravo je sudjelovao u zaštiti takve moralne mizerije i takvoga sloma. A u Hrvatskoj, kakva je god, nema sigurnije zaštite javnoga ugleda, časti i modela postizanja povjerenja od – katoličanstva.

Kako to objasniti?

Smije li se to zaboraviti danas?

Trebalo je na Petrovljevom mjestu biti izuzetno ili nesposoban, ili prisiljen nečime i nekako, pa se tako ponašati u situaciji kada imaš državnu moć u rukama. I, svakako znati da će javno promoviranje njegovog katoličkog identiteta koliko – toliko anulirati takve pogubne antikršćanske postupke.

Konačno, i osobno sam u dobroj vjeri sudjelovao i neupitno detektirao jednu tešku svinjariju još jednoga ministra Mosta. Naime, kako sam u nekoliko navrata tada pisao o nevjerojatnoj zloupotrebi suda, pravnoga poretka, nevjerojatnom sustavnom kršenju svih mogućih pravnih akata, zakona i procedura na općinskom sudu u Rijeci u predmetu građanske parnice Nikole Štedula protiv jugoslavenskog ubojice Vinka Sindičića, gdje se Sud ponašao kao državni odvjetnik i zaštitnik Vinka Sindičića, osobno sam nakon najava o odlučnosti u provođenu reformi u svim segmentima hrvatske države, nazivao nekoliko puta ministra pravosuđa Šprlju. Razgovarao sam s njegovim najbližim suradnicama i uz ostalo im sugerirao da, ako je ministru uistinu stalo do izrazito jasnih argumenata za utvrđivanje teških nepravilnosti u sudstvu, neka pozove Nikolu Štedula i njegovu odvjetnicu Mirjanu Mrčelu i suočit će se sa – strahotom.

Prešutjeti to, znači gubitak svake i političke, ali i osobne vjerodostojnosti.
Usprkos nekoliko puta izraženom uvjerenju najbližih, vrlo zainteresiranih i vrlo pristojnih suradnica, ministar nikada nije nazvao ni mene, a još manje Nikolu Štedula i upitao – o čemu se radi.

A radi se o dvadesetogodišnjem političkom i društvenom ubijanju državotvornoga Hrvata od strane istih ubojica kojima se sudilo u Muenchenu. Izrazito dokumentirano, jasno i besramno.

Zašto ovo ističem?

Ministar Šprlje je imao diskrecijsku mogućnost sukladno zakonima donijeti odluku o izuzimanju toga predmeta iz nadležnosti riječkoga Suda i dati ga bilo kojem drugom sudu u Hrvatskoj. Nije li to – reforma, bar maleni korak državne odlučnosti?

Jest.

Šprlje nije htio.

Danas svjedočimo objavi sedam ključnih uvjeta koje promovira Božo Petrov za bilo kakvu suradnju s političkim suparnicima, nakon izbora. Tko je pročitao tih „Božinih sedam“ sumnjam da se nije pitao – plakati ili se smijati. Iskreno, da takvu budalaštinu vidim u Srbiji urnebesno bih se smijao, uz pokoju suzu za srpskim narodom, jer ni oni uprkos svoj zaluđenosti i napuckanosti na Hrvatsku, nisu zaslužili takvo besramno poniženje.

Ti zahtjevi nisu međutim ništa neobično. Niti su imalo drugačiji od tipičnog Bože Petrova koji je s takvim stavovima dosad uspjevao zadržati i pozornost javnosti, ali i simpatije birača.

Sjetimo se samo njegove ideje regionalizacije Hrvatske.

Tko ne bi volio racionalnu upravu, samoupravu, tko ne bi htio imati efikasniju državu koja služi ljudima i u konačnom zbroju više dopirnosi nego uzima i troši iz realnoga sektora?

Nitko.

Tako je i s izbornim zakonom, tako je sa svim mogućim proglasima. Nema područja u Hrvatskoj koje ne treba ili radikalno mijenjati ili radikalno popraviti.
U čemu je onda problem?

U tome što su te ideje izrazito opasno oružje, nešto kao vrhunski Ferrari manijaku koji ne poštuje prometnu singalizaciju, infrastrukturu i umjesto da čovjeku služi za gospodsku vožnju postaje ubitačno oružje. Ipak, tko bi ga odbio da mu se ponudi, je li tako?

Recimo, dovlačenje Jurline Alibegović u vladu, koja je višestruko pokušavala u lijevim vladama i uz Josipovića primjeniti svoje diletantske i aktivističke, umjesto znanstvene ideje, na razvoju ideje regionalizacije, zatim nakon dvomjesečnoga legendarnog „razmišljanja“ plan ministra Orepića o pet policijskih centara točno pozicioniranih na predviđene regije u Hrvatskoj, te inzistiranje na tim tezama i postupcima, nisu samo neznanje. Nisu samo ni diletantizam.
Nisu te ideje ni bez argumenata.

Najopasniji je diletant onaj koji misli da je genije, kao što je najopasniji agent onaj koji ne zna da je tuđa igračka.

Ali, to je jednako u ovome trenutku kada se vodi razorna i ogorčena bitka za same temelje i opstanak hrvatske državnosti, davanju cjepiva teško zaraženome bolesniku. Umrijet će od njega.

Ideje koje donosi, kako je Lovrinović nekoliko puta istakao, Petrov od nekuda, su davnašnje ideje i smjernice komadanja Hrvatske i na regionalnom principu, paralelno s razgradnjom njenoga integralnoga nacionalnoga identiteta, te posve sukladne isključivanju nekoliko milijuna Hrvata iz državnoga poretka zemlje. Iza takvih ideja, koje bi u nekim drugim okonstima bile i efikasne i prihvatljive, krije se danas razorna mina pod državnost i suverenitet Hrvatske i potencijalno moćno oružje prljavim namjerama prema hrvatskim prostorima i stečevinama.

Tko je najeksplicitniji nositelj takvih namjera?

Srbija.

Srbija, Srbija i stalno Srbija, koja ima u tim namjerama jako snažnu potporu iz inozemstva, ali i vrhunski uigranu petu kolonu u Hrvatskoj.

Razmišlja li o tome Božo Petrov, razmišlja li o tome Nikola Grmoja ili Ivan Kovačić kad promoviraju svoje politike i dovlače na visoka državna mjesta ljude kao Jurlina Alibegović iz neposredne blizine notornoga Josipovića, čiji je politički rukopis u svemu, baš u svemu bio i ostao – ispružena ruka Srbije.

Ja sam potpuno siguran da Petrov itekako razmišlja, a sve sam sigurniji da iz nekih razloga, upravo kako je za dan grada Metkovića dodijelio najviše gradsko priznanje parohu SPC-a pred šokiranim sugrađanima, ciljano radi to što radi. Ljudi mu nisu postavljali pitanja zbog njegove bliskosti s Katoličkom crkvom, ali ni ta krinka nije neuništiva pred razumom.

Zbog toga je njegov jučerašnji iskorak na međunarodnu političku scenu, kada je nakon nevjerojatnih huškanja, incidenata i besramne verbalne, političke i međunarodne agresije iz Srbije na svoju zemlju, u izjavi osudio ponašanje rukovodstava Hrvatske i Srbije, svodeći obje države na – istu ravan, nažalost samo opasan slijed ili zabluda, ili ciljanih destrukcija tog čovjeka.

Takav Božo Petrov nije jamstvo bolje Hrvatske, a nije ni brana antifašizaciji zemlje. Naprotiv.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save