Zašto (i “dobre”) revolucije “razaraju Krista”
Uskrsno vrijeme traje sve do svetkovine Duhova (u svibnju) pa možemo do tada posvetiti pozornost jednom posebnom – doslovce “negativnom”! – aspektu “uskrsnog otajstva”.
{jathumbnail off}Ako je Uskrs – a jest! – u svakom pogledu i smislu pozitivan događaj, doživljaj i fenomen – kao unošenje svjetla u mrak, vraćanje iz smrti u život, spašavanje utopljenika, gradnja kuće beskućniku… i sl. – onda je svaka suprotnost tim fenomenima čisti (tj. nečisti) – “Antiuskrs”! Baš kao što je na jednoj strani Krist, a na drugoj, suprotnoj – Antikrist. Čista logika, reklo bi se. Da, za sve koji logiku priznaju, osim za autore i sljedbenike “diktature relativizma”…
Jao, već sam odužio s uvodom…! Što znači naslov ovoga posta ter što su to i koje su to i kakve su to REVOLUCIJE? Pa, evo, barem kako kaže odnosno definira tzv. službena (i wikipedijina) literatura, revolucije su stvarni, korjeniti i svestrani preokret postojećeg političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog stanja. U svim revolucijama dolazi do sraza između dosadašnjeg starog i obećanog novog poretka, sustava, mišljenja. “Političke revolucije često prati nasilje, i velike promjene u strukturama moći koje često rezultiraju novim institucionaliziranim nasiljem, kao što je bio slučaj s ruskim i francuskim revolucijama (koje su pratile “čistke” i “Teror”). Politička revolucija je nasilna zamjena jednog skupa vladalaca drugim (kao što se dogodilo u Francuskoj i Rusiji), dok je socijalna revolucija fundamentalna promjena u socijalnoj strukturi društva, kao što su bile Protestantska reformacija ili. Međutim, to razgraničenje nije uvijek jasno, jer većina političkih revolucija teži da iznese i socijalne revolucije, i imaju osnovne filozofske ili socijalne motive koji ih predvode. Najpoznatije revolucije s takvim motivima u modernom svijetu bile su liberalne i komunističke revolucije, kao i povremene nacionalističke revolucije.”
Naravno, taj opis je prilično “presmion”, iako je još “priličnije umiven”, ali vrlo je blizu onome u školskim učbenicima kojim se učenicima puni glava i pere mozak, kao praškom-tvrdnjama o revolucijama kao apsolutno pozitivnim povijesnim događajima ili procesima. No ta medalja ima i svoje naličje. Odnosno, obratno je – to naličje ima i svoje još ružnije lice. Zato i reče Honore de Balzac (1799-1850): “Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi; druga je tajna povijest koja skriva prave uzroke događaja.”
Tako npr. djeca u školi uče:
FRANCUSKA REVOLUCIJA (1789.) čista je pozitiva – a u javnosti je predstavljena kao najveća civilna svetinja! – premda radikalna ter “označava epohu slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti, ukidanje formi ovisnosti i osobne neslobode ljudi…”.
TALIJANSKI “Risorgimento” je bio “pokret za ujedinjenjem Italije revolucionarnim putem u 19. stoljeću. Stvaranje Kraljevine Italije biLo je rezultat napora talijanskih nacionalista i savojskih monarhista za stvaranjem ujedinjenog kraljevstva koje bi obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok.”
MEKSIČKA revolucija je započela 1910. “Vođa meksičkog seljačkog pokreta za agrarnu reformu u meksičkoj revoluciji (1910-1917) bio je Emiliano Zapata… Osnovno pitanje revolucije u Meksiku 1910. je agrarno pitanje.”
TURSKA revolucija – njezin vođa bio je Atatürk koji je “utemeljio modernu i građansku tursku državu, koristeći svoj veliki ugled i karizmu kako bi sproveo obiman program reformi. Izvršio je progresivne reforme koje su iz korijena promijenile lik zemlje i pretvorile je u modernu državu. Između ostalog: proklamirana je jednakost svih građana; provedena je agrarna reforma; ukinut je kalifat (1924.); stvoreno je moderno kazneno zakonodavstvo (1926.); izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa – uvedena je latinica umjesto arapskog pisma (1928.); odvojena je vjera od države tako što je 1928. uklonio iz ustava dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju; zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže; dana je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934.) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.” U “paketu” te revolucije, po jednom tumačenju, dogodio se (tj. bio je planiran, kako kažu drugi izvori) i GENOCID NAD ARMENCIMA. “Armenski genocid je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog Carstva pobili i raselili velik broj Armenaca… 1890. je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske Crkve… Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku u Carigradu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca…”
ŠPANJOLSKI “Građanski rat” je “naziv za oružani sukob koji se od 1936. do 1939. godine vodio u Španjolskoj između legalne vlade i različitih lijevih skupina na jednoj, te desničarskih nacionalističkih pobunjenika na čelu s Franciscom Francom na drugoj strani. Uzrok rata nalazio se u društvenim i političkim previranjima koje su pogodile Španjolsku nakon proglašenja republike godine 1931. Tim previranjima je doprinos dala i velika ekonomska kriza, koja je dodatno radikalizirala velik dio španjolske radničke klase koji je prihvatio anarhizam i u manjoj mjeri komunizam. S druge strane, pokušaji republikanskih vlada da nezadovoljstvo suzbiju reformama izazvali su reakciju među konzervativnim dijelovima španjolskog društva, pogotovo među zemljoposjednicima, Katoličkom Crkvom i, što je najvažnije, vojskom.”
Tako dakle. U cjelini, uopće ne zvuči i ne izgleda strašno. Ali NIJE to SVE! A zašto? Da se mala (i velika) djeca ne prestraše? Ili prešućivanje strahota ima neku drugu svrhu? Jasno, ovo drugo. A to drugo je čak možda ono prvo – RAZARANJE KRISTA! Zvuči šokantno i nevjerojatno? Da, ali izgleda još gore! O tim sam sadržajima, s pravim gađenjem i s osjećajem užasa, čitao u istoimenoj upravo objavljenoj knjizi Nikole Mate Roščića REVOLUCIJE RAZARAJU KRISTA. Znam da će mnogima ova tvrdnja zvučati “krajnje fantastičnom” i “besmislenom” ili “paranoičnom” izmišljotinom, a neki će odmah izvući “argument” opasnog povijesnog revizionizma, ali valja najozbiljnije pozornost posvetiti sljedećim ČINJENICAMA. A “činjenice su tvrdoglava stvorenja”! Upravo zbog toga, u nizu (u spomenutoj Roščićevoj knjizi opisanih revolucija) dodajem mali, namjerno preskočeni, “garnirung”…
KOMUNISTIČKE revolucije… – o tome je fenomenu suvišno trošiti riječi i papir i prostor… jer poznato je da su na “top listi” najvećih svjetskih zločinaca (Lenjin, Staljin, Pol Pot, Tito…) s milijunima žrtava pripadnici upravo tih genocidnih i kristocidnih “crvenih eskadrona”. U Francuskoj je 1997. o tome objavljena knjiga pod naslovom “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”, dakle: CRNA KNJIGA KOMUNIZMA – Zločini, teror, represija. Knjiga opisuje povijest represije, zločine i teror u komunističkim državama. “Crna knjiga komunizma” je u različitim zemljama izazvala rasprave o revalorizaciji tzv. socijalizma, i pojavu pojma “Crveni holokaust”. Tim pojmom drukčije se procjenjuje “socijalizam” i izjednačava se s fašizmom (konkretno nacionalsocijalizmom). Također postavlja i pitanje o tome jesu li u tzv. međunarodnom socijalizmu bili počinjeni zločini protiv čovječnosti. Autor knjige Stephane Courtois bio je, prema vlastitim izjavama, u prošlosti militantni komunist i u to vrijeme ništa nije znao o zločinima u tzv. socijalističkim zemljama. Njegova “Crna knjiga” navodi sljedeće procjene o broju ljudi ubijenih od strane komunističke vladavine u navedenim zemljama (Afrika i istočna Europa su navedene zbirno):
Kina: 65 milijuna
Sovjetski Savez: 20 milijuna
Afrika: 1,7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna
Kambodža: 2 milijuna
Istočna Europa: 1 milijun
Vijetnam: 1 milijun
Latinska Amerika: 150.000
Čak i Rezolucija Vijeća Europe 1481, objavljena u siječnju 2006. temelji se na podacima iz te “Crne knjige”. Već u uvodu Courtois tvrdi da je u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane Hitlerove osovine! Zbog toga podatka neki s “lijevog krila” olako ga difamiraju svrstavajući ga u “desničara”, no on samo želi da javnost sazna više o sličnosti tih dviju ideologija (“crvene” i “crne”). To je po Courtoisu nužno zbog komunističke ideologije koja i dalje ima mnogo sljedbenika.
Autor Roščić ističe (a ja ključne pojmove naglašavam verzalom) kako ono što se nedvojbeno mora primijetiti jest činjenica da su se sve novovjeke revolucije obrušile i na VJERU i vjersko učenje, na RELIGIOZNOST, a na osobito izrazit način na KATOLIČKU CRKVU i kršćanski svjetonazor koji ona zastupa. “Sve to prikazivale su kao dio ‘starog režima’ s kojim valja obračunati, RAZORITI ga, dokinuti. To se vršilo na idejnom ili ideološkom planu, prikazujući KRŠĆANSTVO kao ‘mračni srednji vijek’, kao ‘opijum za narod’, kao ‘pogubni rimski katolicizam’, kao CRKVU koja je leglo neistine, inkvizicije, protivnica ljudske slobode i racionalnog, znanstvenog pogleda na svijet, kao kočnica progresa. Slijedom tih premisa iluminizma, marksizma, ateizma, liberalizma, dolazilo je i pragmatiziranje njihove ideologije u BRUTALNIM tvornim napadima, RUŠENJIMA, otimačinama i svim drugim oblicima represija i progona koji su se obrušavali na Kristove vjernike, na Kristovu crkvu, na crkvene osobe, crkvenu imovinu, crkvene ustanove. Dakako, nije izostala ustrajna i ratoborna agitpropovska mašinerija koja je proizvodila antireligijsku, anticrkvenu, antiklerikalnu LITERATURU. Povrh toga svaka je revolucionarna ideologija ustrajno nagoviještala svoju eshatologiju: slobodni svijet bez Boga, bez religije, bez kršćanske etike i morala. U tom povampirenom BEZBOŽNOM ATEIZMU grmjeli su slogani: ‘nema Boga’, ‘Bog je mrtav’, ‘Requiem za Boga’, ‘bez Boga za čovjeka’, ‘u ime razuma’, ‘u ime slobode’, ‘u ime napretka’…”
Roščić u svojoj knjizi taksativno i precizno donosi koliko je koja revolucija – od Francuske (kao “majke svih revolucija”) do komunističkih – razorila crkava, zatvorila samostana, ubila ili protjerala svećenika i časnih sestara, konfiscirala crkvenih dobara, donijela uredaba kojima se dokida crkvena jurisdikcija a Crkva dolazi pod upravu civilne vlasti… itd. (ovdje je nemoguće to sve nabrojiti!). To su zastrašujući podatci, užasne činjenice. A “činjenice su tvrdoglava stvorenja”, govorio je moj pokojni profesor filozofije i psihologije dr. Ante Kusić, citirajući nekoga ili sama sebe…
Nema, nažalost, o tome dostupne literature na hrvatskom jeziku, stoga će knjiga REVOLUCIJE RAZARAJU KRISTA – unatoč početnoj ignoranciji – morati biti izazov našoj javnosti (kao i “tajnosti”!) na svim razinama (“dubinama” i “visinama”). Siguran sam da će mediji, čim ona bude predstavljena u Zagrebu u većim hrvatskim gradovima, javnost zasuti “činjenicama” o “blistavim uspjesima” Francuske revolucije i njezinih “kćeri” (ne spominjući Roščićevo djelo), kao i o “humanitarnoj djelatnosti” glavnih autora svih revolucija… ali to je već viđen (i proziran) scenarij… Unatoč svim otporima, kako i autor ističe, ISTINA o kristocidnom karakteru svih velikih revolucija XX. stoljeća sve će brže i jasnije izlaziti u javnost…
Taj revolucionaran karakter odnosno fenomen “RAZARANJA (ili RAZVALJIVANJA) Krista” započeo već za Njegova života – sjetimo se, Sv. Ivan navodi kako je Isus nakon izgona trgovaca iz Hrama, na pitanje Židova kako to smije činiti, odgovorio: “RAZVALITE ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Rekoše mu nato Židovi: “Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?” No on je govorio o HRAMU svoga TIJELA” (Iv 2,18-21). Budući da je Crkva MISTIČNO TIJELO Kristovo, to razaranje i razvaljivanje odnosi se i na nju odnosno na “klesarske” aktivnosti raznih starih “zidara” i današnjih “arhitekata” novog svjetskog poretka…
Da je Crkva uvijek bila svjesna toga procesa pokazuje i izjava pape Ivana XXIII, na svečanom otvaranju II. vatikanskog sabora, 11. listopada 1962.: “Veliki problem koji se postavlja pred svijet nakon gotovo dvije tisuće godina, ostaje nepromijenjen. U središtu povijesti i života stoji KRIST, uvijek blistav: ljudi su ili UZ NJEGA i njegovu CRKVU, pa onda uživaju svjetlost, dobrotu, red i mir; ili su pak bez njega, ili PROTIV NJEGA, i svjesno PROTIV njegove CRKVE pa postaju razlogom pomutnje, uzrokuju surovost u međuljudskim odnosima i predstavljaju trajnu opasnost bratoubilačkih ratova.”
To isto sjajno je “dijagnosticirao” na svoj način papa Ivan Pavao Dragi u svojoj knjizi “Prijeći prag nade”, u kojoj, među ostalim, jasnom i snažnom učiteljskom riječju posvješćuje u kakvim “revolucionarnim” okolnostima žive danas Kristovi učenici: “Crkva svakoga dana obnavlja BORBU s duhom ovoga svijeta, BORBU koja nije ništa drugo doli BORBA za njegovu dušu. Ako su u njemu s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, s druge strane postoji snažna ANTIEVANGELIZACIJA koja raspolaže sredstvima i PROGRAMIMA i žestoko se OPIRE Evanđelju i evangelizaciji. BORBA za dušu suvremenoga svijeta najžešća je tamo gdje se duh ovoga svijeta čini najjači. U tom smislu ‘Redemptoris missio’ govori o modernim areopazima, to jest o novim propovjedaonicama. Ti areopazi danas su svijet ZNANOSTI, KULTURE, MEDIJA; to su ambijenti u kojima se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici.” Dakle, čak i nedovoljno poučen kršćanin lako može zaključiti da – ako je evangelizacija došla s Neba, tj. od Krista – revolucionarna antievangelizacija, tj. “razaranje Krista” dolazi iz samoga Pakla, tj. od Antikrista!
Naravno, ništa se događa “preko noći” odnosno do revolucija ne dolazi “spontanim pokretima narodnih masa” – u tom su smislu jako znakovita i suvremena “gibanja” kao i KRIZA koja je planski stvorena i programirana s točno određenim ciljem! A kako prevratnički meštri i majstori to izvode odnosno pripremaju izvrsno je opisao James Guillaume: “Voda se do točke na kojoj može probiti branu koja je zadržava ne podiže za jedan dan: voda se podiže polako i postupno, ali kada jednom dosegne željenu razinu, rušenje je brzo i brana propada u tren oka. Postoje, dakle, dvije sukcesivne pojave, od kojih je druga nužna posljedica prve: prva je polagana promjena u razmišljanju, promjena potreba i metoda djelovanja u društvu, a kada ovo obraćenje s vremenom dođe dovoljno daleko da se potpuno provede u djelo, dolazi nagla i odlučujuća kriza, revolucija, koja je samo vrhunac dugotrajnog razvoja, iznenadna promjena koja se dugo pripremala i napokon postala neminovna.” Sapienti sat (a blenti ni budilica…)!
Anđelko Kaćunko (don blog)/VLM
