PRIJE 40 GODINA U SOLINU ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’
Fotografija iz monografije ‘Godina Velikog zavjeta’
Kad se 12. rujna 1976., prije ravno četrdeset godina, u Solinu okupilo stotinu tisuća hrvatskih katolika, desetak kardinala, pedesetak (nad)biskupa i oko tisuću svećenika, nitko nije mogao predvidjeti reakciju komunističkih vlasti. A iz vlasti je doprla – tišina.
Samo pet, šest godina ranije u socijalističkoj Jugoslaviji ovakav vjerski skup bio bi nezamisliv, posebno ako se znaju egide pod kojima se slavilo – “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” i “Tisućugodišnjica smrti kraljice Jelene”, koja je izgradila najstariju poznatu Gospinu crkvu na solinskom Otoku i crkvu svetog Stjepana, mauzolej hrvatske kraljevske obitelji. Nositelj ovih proslava, koje su bile uvod u kasnija masovna vjerska okupljanja u Branimirovoj godini u Ninu i na Euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici, bila je Splitska nadbiskupija.
Projekt je na inicijativu nadbiskupa Frane Franića bio osmišljen još 1965. godine, no klerici koji su bili upućeni u detalje manifestacije koja je ubrzo postala nacionalna, svoju su namjeru javnosti i vlastima iznosili oprezno i postupno. Najprije je puštena informacija kako će se slaviti tisućita godišnjica gradnje crkve Gospe od Otoka, a tek uoči jubilejske godine objavljena je namjera o slavlju 13 stoljeća kršćanstva u hrvatskom narodu, a proglašena je i Godina Velikog zavjeta.
Slavlje solinskog jubileja bio je prvi vidljivi tračak demokracije. Crkva je izišla iz anonimnosti na društvenu scenu u ondašnjoj SFRJ, smatra dr. don Drago Šimundža, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije koji je bio na čelu Organizacijskog odbora za obilježavanje solinskih jubileja i urednik monografije objavljene godinu nakon slavlja u nakladi “Crkve u svijetu”.
Strah od reakcije vlasti
Kako bi se s političkog motrišta shvatilo ignoriranje ove manifestacije od sistema, potrebno je razmotriti i neka politička zbivanja tih godina; poslije rušenja hrvatskog proljeća nastalo je doba zatezanja i čistki, no već 1972. i 1973. došlo je do laganog popuštanja prema Crkvi. U hrvatskoj Crkvi nisu to nazivali slobodom, nego tek “otvorenošću prema novim kretanjima”. Novi Ustav iz 1974. dao je nešto više samostalnosti republikama, a samim time popuštala je i rigidnost centralne vlasti. Vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj osjećao je da ima priliku izići iz prisilne nevidljivosti.
U početku je najavljivana proslava tisućite godišnjice crkve Gospe od Otoka, o svemu su bile obaviještene i vlasti, a postupno su pripremali javnost na obilježavanje 1300. godišnjice prvih susreta Hrvata s kršćanstvom, dakle početka pokrštavanja. U međuvremenu su se uključile sve katoličke (nad)biskupije u sklopu Biskupske konferencije Jugoslavije, časopis “Glas Koncila” počeo je konkretnije najavljivati oba jubileja i do 1975. bilo je jasno da se priprema velika proslava kompletne povijesti hrvatskog naroda koju je u civilizacijskom, identitetskom, kulturnom i ostalim pogledima obilježilo kršćanstvo.
Razmatralo se kakva će biti reakcija vlasti, jer Crkva je u nedavnoj povijesti imala tragična iskustva u srazu s komunistima. Ali vlast je šutjela, a mediji su manifestaciju ignorirali. Crkvena je “taktika” pridonijela tome da vlast nije ništa zabranjivala niti je znala što bi točno zabranila, a pretpostavljalo se da ne žele nove probleme sa svjetskom javnošću. Čak je Komisija za odnose s vjerskim zajednicama 12. rujna poslijepodne u hotelu “Lav” organizirala prijam za uzvanike, visoke crkvene dostojanstvenike iz cijele Europe i bivše Jugoslavije.
Dr. Šimundža podsjeća na to kako je ideja o proslavi 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata nastala četrdesetak godina ranije, krajem tridesetih godina, kad su katolički biskupi željeli obilježiti dokumentirani događaj iz 641. godine, kad je papa Ivan poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da prikupi relikvije mučenika, učvrsti vjeru i otkupi kršćane koji su postali roblje u opustošenim rimskim pokrajinama.
Budući da je Martinova misija uspjela – relikvije dalmatinskih i istarskih mučenika pohranjene su u Lateranskoj bazilici, robovi su otkupljeni, a opat je u Rim doveo i skupinu domaćih mladića koji su poučavani da se kao kršćanski misionari vrate u domovinu – smatra se kako su prvi kontakti Rima i novodoseljenog stanovništva, Slavena – Hrvata, protekli u miroljubivom ozračju, pa je uskoro počela i obnova kršćanske Crkve.
Međutim, početak Drugog svjetskog rata prekinuo je pripreme za obilježavanje ovog jubileja, sve dok nadbiskup Franić nije oživio ideju. Za mjesto proslave odabran je Solin, sjedište srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva, u kojem je pokraj crkve Gospe od Otoka iz 19. stoljeća arheolog don Frane Bulić 1898. pronašao nadgrobnu ploču kraljice Jelene Slavne iz 976. godine, supruge kralja Mihajla Krešimira II. i majke kralja Stjepana Držislava. Jelena je ondje dala podići dvije crkve; jednu posvećenu svetom Stjepanu, koja je služila kao kraljevski mauzolej, i crkvu svete Marije na Otoku, kao krunidbenu baziliku.
Najveći skup
– Velike jubileje najavili su solinski župnik Tugomir Jovanović i splitski nadbiskup Frane Franić još 1965. godine. Nakon toga ih je Biskupska konferencija, na čelu s predsjednikom, zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, 1973. službeno proglasila zajedničkim jubilarnim slavljima cijelog naroda. Istodobno su ih naši župnici i vjernici, “Glas Koncila” i druga crkvena glasila organizirano prihvaćali i spontano širili.
Zajednička su slavlja počela na blagdan Male Gospe 8. rujna 1975., kada je nadbiskup Franić na misnom slavlju koje je prevodio subotički biskup Matiša Zvekanović, pred skupom od 15 tisuća vjernika, u ime Biskupske konferencije svečano otvorio Hrvatsku marijansku godinu i povijesne jubileje, najavivši smisao, važnost i značenje vjere i zajedništva u našoj prošlosti i sadašnjosti, u cijelom narodu.
U tom su nadahnuću sve hrvatske biskupije i velika većina župnih zajednica, kao i brojne skupine naših vjernika iz inozemstva, tijekom 1975. i 1976. u velikim hodočašćima pohodile Jelenino svetište te starohrvatske i starokršćanske spomene i spomenike u Jeleninu gradu. Solin je tih godina oživio svoju i našu prošlost; postao je zajedničkim svetištem naše hrvatske vjerske, duhovne, kulturne i narodne svijesti, europske civilizacije i kršćanskog identiteta – navodi don Drago.
Od Uskrsa 1976. godine svake nedjelje u Solin su dolazila hodočašća svih katoličkih biskupija predvođenih mjesnim ordinarijima, bilo bi po nekoliko tisuća ljudi.
– Odbor kojem sam bio na čelu podijeljen je u petnaestak sekcija, bili su uključeni mlađi svećenici, časne sestre, bogoslovi, profesori, mladi laici, a čak smo obilazili i ostale biskupije održavajući najavna predavanja o solinskim jubilejima. Približavajući se danu slavlja, u Splitu i okolnim mjestima organizirani su marijanski kongresi za vjernike, a pet dana prije na našoj Teologiji održan je Mariološki kongres, na kojem su sudjelovali ugledni teolozi govoreći o važnosti i ulozi Blažene Djevice Marije, a održana je i akademija u crkvi Gospe od Zdravlja.
Večer uoči središnje proslave u splitskoj su se prvostolnici svetog Dujma, pod geslom “Putovi jedinstva i mira”, okupili uzvanici, kardinali i (nad)biskupi iz cijele Europe i Jugoslavije, među njima i venecijanski patrijarh Albino Luciani, kasniji papa Ivan Pavao I., bečki kardinal Franz König, Roger Etchegaray, tadašnji nadbiskup, a potom vrlo značajan kardinal rimske Crkve, dok je pozdravnu poruku pape Pavla VI. čitao njegov izaslanik kardinal Franjo Šeper, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Bio je to skup s najviše crkvenih velikodostojnika u cijeloj povijesti bivše Jugoslavije, a pozdrave su izrekli i predstavnici Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice – navodi dr.
Šimundža.
Iznenađenje
– Ono što je slijedilo sutradan, na dan jubileja, moram priznati, i mene je iznenadilo. Naime, biskupi i svećenici krenuli su iz splitske katedrale prema Solinu pješice, kao hodočasnici. Ali na solinskoj cesti odjednom se oko nas stvorila tolika masa vjernika koji su nas pratili do Gospina Otoka da smo se našli u tjesnacu i kasnili smo oko pola sata.
Mnoštvo vjernika koji su u Solin stigli iz svih katoličkih biskupija bilo je nepregledno, od oltara blizu crkve Gospe od Otoka sve do Širine. Kroz tu gužvu kretala se procesija sa srebrnom replikom Pralika Gospe od Velikog zavjeta, najstarijeg Gospina lika u hrvatskoj umjetnosti iz 11. stoljeća pronađenom u Biskupiji kod Knina.
Na koncu svečane mise, koja je trajala oko dva sata, a predvodio ju je papin izaslanik kardinal Šeper, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić predvodio je Molitvu Velikog zavjeta, kojom je hrvatski narod preporučio Gospinoj zaštiti, koja ga je pratila od prvih dana primitka kršćanske vjere – sjeća se don Drago Šimundža.
– Ono što smo držali tada, ponovit ću i četrdeset godina kasnije: bili su to dani duhovnog, religijskog i nacionalnog zajedništva u koje se slilo trinaest stoljeća identiteta, kulture i civilizacije hrvatskog naroda. Bio je to ujedno i važan znak otvaranja cijelog društva prema novim nacionalnim tokovima i slobodi djelovanja Katoličke crkve na prostorima na kojima je prisutna od prvih stoljeća kršćanstva – zaključuje dr. Šimundža.
PIŠE DAMIR ŠARAC/MISIJA
